Prije nekoliko godina na jednoj konferenciji po ko zna koji put smo, detektirajući uzroke pada nivoa novinarskih standarda, zaključili kako se javni interes gotovo više uopće ne smatra mjerilom važnosti nekog događaja, kada se donosi odluka da li će i kako će o njemu mediji izvještavati. „Ali, pobogu,“ dramatično je uskliknuo kolega iz Bugarske, „javni interes više uopće nije interesantan javnosti!“

Pala mi je na pamet ova diskusija tokom protekle sedmice, budući da sam bila sudionik dvije akcije, odnosno dva pokušaja neformalnih grupa građana da djeluju po osnovu javnog interesa i naprave neke promjene u društvu i sistemu. Najprije se grupa od 19 intelektualaca, javnih osoba, etabliranih novinara i čestih sagovornika u medijima, oglasila u povodu sve većih zloupotreba sistema javnog emitovanja i neprofesionalnog izvještavanja javnih servisa. Ozbiljna i važna tema, pitanje od društvenog značaja, ljudi koji su ga pokušali staviti na javnu raspravu respektabilni članovi društva (neki od njih sudjelovali su u osnivanju i izgradnji javnog servisa), a reakcija kako medija, tako i javnosti u konačnici – nikakva.

Nekoliko je portala prenijelo sadržaj pisma, pitalo direktora BHRT (kao jednog od onih kojima je pismo upućeno) za komentar, on odbio komentirati uz napomenu da će se oglasiti BHRT zvanično, no potom je (očigledno) donesena odluka da se niko službeno ne oglasi i da se pusti vremenu da cijelu stvar baci u zaborav. I doista, čini se da tako i jeste – pet dana poslije, službene reakcije iz „Sivog doma“ nema, niko od novinara priču nije nastavio slijediti. Nije čak bila zanimljiva ni činjenica da je članica Programskog vijeća BHRT podnijela ostavku jer su njeni profesionalni argumenti o (ne)kvaliteti programa i prijedlozi za unaprjeđenje grubo ignorisani, iako je ovakvo nešto ozbiljan skandal za svaki javni servis i ozbiljna poruka da je u njemu nešto temeljno pogrešno.

Javni interes, očito nije interesantan javnosti. Ni medijima. Čak i kad se radi o mediju kojeg svi finansiramo svojim novcem i od kojeg imamo pravo tražiti kalitetan program i objektivno izvještavanje. No, nema u tom traženju ničeg skandaloznog, nikakve drame, sukoba, prizemnosti. Jedno ozbiljno pismo grupe odgovornih ljudi, uzroci koji su do njega doveli i činjenica da se oni koji u javnom servisu žive od menadžerskih ugovora plaćenih našim novcem na to pismo drznu oglušiti je našim medijima naprosto – dosadno.

Koga je briga šta djeci treba?

Istovremeno sam u proteklih sedam dana radila na jednom sjajnom projektu, kojeg su samo sa vlastitom idejom, a  bez ikakvih resursa osim vlastitih, i sa puno entuzijazma i uloženog vremena i ljubavi pokrenuli neki meni dragi ljudi još prošle godine, a nastavili i ove. Na platformi zadjecubih.online nas četvero, uz podršku nekolicine ljudi na društvenim mrežama, uspjeli smo za sedam dana ispuniti želje gotovo 700 mališana iz ustanova za brigu o djeci bez roditelja, bolesnoj djeci i djeci iz ugroženih porodica.

Kao i prošle godine, na naše poruke poslane putem uglavnom Facebooka, odazvale su se hiljade ljudi iz svih dijelova svijeta, kupovali su i slali poklone (i još uvijek to čine, a mi još uvijek dodajemo nove želje koje pristižu iz cijele BiH). Pokušali smo za ovu temu zainteresirati i medije, zvanično saopćenje je poslano, korišteni su i lični kontakti za zamolbu da se vijest o akciji objavi, neki su mediji čak i slali pitanja na koja smo im pravovremeno odgovarali nadajući se da će im to pomoći da napišu bolje priče, no priča o ovoj akciji u medijima gotovo da i nema.

Nikakav PR uključenima u akciju, zapravo, ni ne treba, no pokušavali smo djelovati i putem medija kako bismo animirali što više ljudi da se u akciju uključe, ali i u ovom slučaju javni interes, odnosno interes djeteta, nije interesantan. Nema nasilja nad djecom (naprotiv, pomažemo djeci da ispune svoje male i velike želje do Nove godine), nema etno-nacionalnih tenzija (naprotiv, uključila se cijela Bosna i Hercegovina i ljudi širom svijeta), nema političara da dižu te tenzije i prikupljaju poene (naprotiv, svi uključeni u organiziranje akcije su društveno odgovorni i angažovani ljudi, ali nepovezani sa bilo kojom političkom partijom), nema manipulacije i zloupotrebe (identitet sve djece je zaštićen, a ekipa revnosno provjerava da li je svaki paketić koji je poslan zaista i došao djetetu u ruke) i takav je pristup rješavanju jednog društvenog problema većini medija naprosto – dosadan.

Kako smo, kao medijska zajednica, došli u ovo stanje apatije, neosviještenosti o važnim pitanjima, nesposobnosti da prepoznamo društveni interes, nezainteresiranosti i za šta osim kako da se „sklopi“ priča o bilo čemu, ispuni kvota za jedan dan i potpiše „šihterica“, kao da nije riječ o profesiji koja obavezuje na više i bolje od toga? Kako smo pristali biti samo „ovlašteni držači mikrofona“ za izjave političara i njihove prizemne, manipulativne populističke poruke? Kako smo pristali da 3S (seks, skandal i sukob) postanu jedino mjerilo „vjesnovrijednosti“ događaja kada se odlučuje o tome hoće li se i kako će se o nečemu izvještavati? Kako je i kada u opis novinarskog posla ušla obaveza višesatnog čekanja pred restoranima, dvoranama i na ulicama ispred institucija vlasti ne bi li se ulovila pokoja bombastična izjava, koja će ići u naslov ili najavu, a iz tog opisa posla izbačena obaveza iniciranja društveno važnih tema? Kako je došlo do toga da se događaji samo bilježe i da se pušta da vijesti prolaze jedna za drugom kao na proizvodnoj traci, a da se društveno važne teme ne prate, ne istražuju, ne traže odgovori i ne postavljaju pitanja?

Ne dociram i ne držim lekciju, samo pitam pokušavajući da razumijem. Odgovor, naravno, ne očekujem od onih malobrojnih, još uvijek časnih i odgovornih kolegica i kolega koji pokušavaju raditi sve suprotno od navedenog. I njihovi su (kao i, evo moji) pokušaji da se radi u skladu s javnim interesom, obesmišljeni upravo inertnošću, neodgovornošću i nepredanosti poslu i istini drugih „medijskih uposlenika“ koji žive za skandal i klikbejt i koje zapravo ni ne možemo zvati novinarima, a nažalost postaju ne samo mainstream u novinarskoj zajednici, nego i oni koji postavljalju „standard“. A „standard“ je da standarda nema i da je sve što je društveno važno, što je pozitivna vrijednost, što je pokušaj da se ova zemlja učini boljom za one koji iz nje (još uvijek) nisu otišli, u medijima (a sve više i u javnosti, među građanima) – nebitno.

Voljela bih da sam sačuvala kontakt kolege iz Bugarske, sa početka ovog teksta, da mu kažem kako je medijska scena u Bosni i Hercegovini u potpunosti dokazala njegovu hipotezu. No, još uvijek želim vjerovati da nas, i u medijima i u javnosti, ima dovoljno da javni interes vratimo u centar interesovanja i tako pokrenemo pozitivne promjene. Mediji i novinarstvo uvijek su imali tu emancipatorsku ulogu i ne smiju je tako lako „prodati“ za nekoliko klikova, šaku novčića od marketinga, obećane političke ili PR pozicije nakon što rad u medijima dosadi. Jer, naše je da služimo. Javnosti i javnom interesu. Nikome drugom.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja