Mostarski heroji, nekad i sad

Sve ovo pišem motiviran onim čemu svjedočimo posljednjih dana u Mostaru, nakon ubojstva Marka Radića. Ukratko, s čime je javnost sigurno upoznata, taj čovjek koji je osuđen za grozne ratne zločine, ispraćen je kao ugledan građanin, s komemoracijom na najreprezentativnijem mogućem mjestu u Mostaru, u Hrvatskom domu “Herceg Stjepan Kosača”, uz prisustvo čelnih ljude stranke koja neupitno vlada tim gradom ili njegovim znatnim dijelom posljednjih trideset godina. Drugim riječima, Radić je evidentno za HDZ, koji usput upravlja i politikom sjećanja u gradu, vertikala čiji put treba slijediti. Kako smo isti slučaj imali s odnosom prema Slobodanu Praljku, čovjeku koji je također osuđen za ratne zločine, nakon čega je počinio samoubojstvo, jedino što nam preostaje jeste da se osvrnemo nekoliko desetljeća unazad i vidimo tko su bili heroji Mostara nekada.

Zbog specifične situacije, zadržat ću se samo na Hrvatima i pobrojati: Antu Zuanića, gimnazijalca koji je ubijen kao partizan 1942. godine, zatim Lea Bruka, koji je poginuo u antifašističkoj borbi 1943., Ljubu Brešana koji je uhapšen kao ključni organizator otpora i generalni sekretar Mjesnog komiteta KPJ, nakon čega je izložen petnaestodnevnom mučenju, za vrijeme kojega nije odao nijednog ilegalca da bi u kolovozu 1943. bio strijeljan kod Pologa. Tu su i Karlo Batko koji je također poginuo u antifašističkoj borbi 1943., ali i Ivan Krndelj koji je bio zatočen u zloglasnom Kerestincu i strijeljan je od ustaške vlasti na Dotršćini u Zagrebu već 1941. Zuanić i Bruk su izgubili ulice u Mostaru, Brešan i Batko su ih nekim čudom sačuvali, ali ne bi bilo uopće začuđujuće da ih zamijene Praljak i Radić, dok je Ivan Krndelj imao sreće da se trg koji nosi njegovo ime nalazi u dijelu grada do kojeg HDZ-ova politika nije mogla dobaciti pa se taj trg ispred Željezničke stanice još uvijek tako zove. (Dragan Markovina, Oslobođenje)

Ivo Andrić u raljama ideologije

„Različite interpretacije književnog djela Ive Andrića uslovljene su prvo pogrešnim pristupom književnom djelu, a potom i pogrešnim razumijevanjem prirode književnosti i umjetnosti općenito. Zato, one interpretativne zajednice koje su, gledano unazad, bile više podložne ideološkim centrima moći svoje su interpretacije svodile na ideološka čitanja Andrićevog književnog djela. U tom smislu, umjesto kao književni tekst Andrićevi romani i pripovijetke nerijetko su čitani kao historiografski tekstovi u koje su još dodatno upisivane različite ideologeme manje ili više pogodne za interpretaciju najčešće bosanskohercegovačke društvene ili historijske stvarnosti. Ne treba tu zaboraviti i različite kulturne, književne i medijske centre moći koji su na istim ili sličnim osnovama nastojali nametnuti svoje ideološke interpretacije Andrićevog književnog djela. Tako je uz savršeno sinhronizirano djelovanje čitavog jednog sistema, Andrićevo književno djelo iz područja književnosti spuštano i uvlačeno u društveni kontekst da bi, zapravo, postalo savršeno instrumentaliziran ideološki aparat za različite društveno-političke potrebe i namjene“, smatra dr. Dženan Kos, direktor Gradske biblioteke Travnik.

Iako je prošlo 75 godina od objavljivanja Travničke hronike, odnosno preko 200 godina od perioda u kojem je radnja romana smještena, geopolitički odnosi u Evropi, pa tako i na Balkanu nisu se znatno promijenili.

„Travnička hronika moderan je psihološko-kulturnohistorijski roman u kojemu se događaji i ličnosti odnose na tzv. konzulska vremena, koja su bila specifičan odjek velikih političkih promjena u zapadnom svijetu nakon buržoaske revolucije. Za konzulskih vremena Travnik će postati originalna pozornica na kojoj će se odigravati odbljesci sukoba četiriju evropskih sila – Francuske, Austrije, Rusije i Osmanskog carstva. Na marginama globalnih promjena rasplamsat će se unutarnji sukob između različitih koncepata političkih identiteta i različitih vizija budućnosti bosanskohercegovačkih naroda i zemlje uopće. Uostalom, između sumnji i bojazni domaćih Turaka i skrovitih želja i pomisli travničke raje u svom simboličkom smislu na toj pozornici zrcali se metafora ovih nemirnih vremena“, zaključuje dr. Kos.

U prostorima Memorijalnog muzeja rodna kuća Ive Andrića, na rođendan nobelovca, otvorena je tradicionalna kulturna manifestacija „Andrićevi dani“.

Ova kulturna manifestacija je kroz mjesec dana trajanja, uprkos okolnostima pandemije, ponudila preko 30 sadržaja iz oblasti nauke, kulture i umjetnosti, od promocija knjiga, preko izložbi, koncerata i teatarskih predstava. (Sanadin Voloder, Al Jazeera)

Zašto ne vole Bidena?

Tuga sa proplamsajima očaja, neverica praćena izlivima sete, neutešni nespokoj, jad garniran čemerom, gorčina pečala, žal čamotinje i još nekoliko osećanja od istog brašna zavladali su vaskolikim srpstvom povodom pobede Džoa Bajdena na predsedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama. Najprpošniji članovi ožalošćene porodice kojima je nada dublja od strepnje još uvek se uzdaju u Trampove natprirodne sposobnosti, negujući verovanje da njihov omiljeni stanar Bele kuće neće morati da menja adresu.

Neki su još u drugoj fazi žalovanja, trajno nastanjeni u besu i ogorčenju, poput Nebojše Medojevića koji je obznanio javnosti da su „Bajdenove komunjare pokušale državni udar glasanjem pismom“, te da su „uhvaćeni na delu”, a nigde na vidiku senatora Makartija i njegovih lovaca na crvene veštice da nam se nađu kad su najpotrebniji. Ni Milorad Dodik ne gubi nadu, on je rekao da nema nameru da čestita Bajdenu dok pobedu ne proglase zvanični državni organi, u njegovim rečima odjekuje Koštuničin znameniti legalizam.

Za Dodika je Bajden inače “običan srbomrzac”, a to je kvalifikacija koju novoizabranom predsedniku SAD-a već godinama pripisuje srpska nacionalistička inteligencija. Za razliku od ovih negatora realnosti, Aleksandru Vučiću je stiglo do mozga da je Bajden pobedio, što je u dubinama duše predsednika Srbije izazvalo napad žuči koju je pre neko veče obilato bljuvao na novinare i gledaoce koji su se neoprezno zatekli ispred TV ekrana, urlajući kao ranjena zver, uz obaveznu dozu srpskog inata – neće on odmah da čestita pobedniku, neće da bude u prvih 50 čestitara, tih odvratnih udvorica, ulizica, poltrona i dupeuvlakača. Vučić je ponosan čovek, a Srbija se saginjati neće pred belosvetskim moćnicima, niko ne može da ponižava Srbiju, što smo nedavno mogli da vidimo kad je predsednik Srbije u Beloj kući sedeo u nekoj predškolskoj stoličici ispred Donalda Trampa, uprepodobljen kao nestašno đače kad ga pošalju kod direktora škole da popije ukor pred isključenje. (Tomislav Marković, Tačno.net)

Brali pečurke oko Černobilja

Ukrajinska granična policija uhapsila je dvojicu zemljaka koji su odlučili da u zaštićenoj zoni oko Černobilja beru pečurke, navodno za ličnu upotrebu.

Pravilo da se ne prelazi granica zaštićene zone u radijusu od 30 kilometara oko nuklearne elektrane Černobilj i danas se poštuje što iz straha od radijacije, što od ukrajinske državne granične službe koja nadzire granicu zaštićene zone.

Ipak postoje ljudi koji se oglušuju o apele vlasti, iako se zna da je radijacija u delovima obraslim vegetacijom značajno veća. Tako su dvojica Ukrajinaca, navodno za ličnu upotrebu, unutar zabranjene zone nabrali 40 kilograma pečuraka i završili u pritvoru.

Iznošenje predmeta, flore i faune iz zaštićene zone je strogo zabranjeno, jer bi upotreba u ishrani bilo čega što je izraslo na tlu zagađenom posle havarije u nuklearnoj elektrani 1986. godine moglo izazvati smrtne posledice. U Češkoj se, na primer, i dalje upozoravaju stanovnici da divlje svinje koje migriraju iz tih oblasti ne treba koristiti u ishrani zbog kontaminiranosti. (Energetski portal)

Nova američka aplikacija

Američki State Department predstavio je novu aplikaciju za mjerenje kvaliteta zraka koja će u narednom periodu zasigurno biti od velike koristi i građanima glavnog grada naše zemlje.

Aplikacija nazvana ZephAir pruža podatke o kvalitetu zraka u stvarnom vremenu za više od 70 lokacija širom svijeta, uključujući i Sarajevo, pojasnili su iz Ambasade SAD-a u BiH putem Twittera.

ZephAir je već dostupna za preuzimanje za iOS i Android uređaje. (Klix)