ALARM DIGITALNIH PRIJETNJI: Učenici i nastavnici evakuisani, nastava prekinuta, specijalni timovi policije u potrazi za skrivenim bombama. Tako je izgledao školski dan u Srbiji 2. oktobra ove godine. Sve to zbog lažnih dojava o bombama koje su stigle na e-mail adrese čak 807 škola širom zemlje. BiH je ista pošast pogodila u oktobru prošle godine, samo manjih razmjera. Iako nije objavljen precizan podatak, poznato je da su tog mjeseca evidentirane stotine takvih dojava u BiH, prvenstveno u Kantonu Sarajevo. Šesnaestogodišnjak koji je uputio čak 49 lažnih dojava za samo 11 dana, tada je privremeno smješten u odgojnu ustanovu. Nadati se da se sličan scenarij u BiH neće ponoviti ovog oktobra, kao ni u bilo kojem drugom mjesecu. Nadati se jer garancije nema, a u postojećem digitalnom ambijentu ne može je ni biti.

Podaci iz država Zapadnog Balkana koji ukazuju na porast digitalnih prijetnji, uključujući i lažne dojave o bombama u školama, nagovještavaju da bi i u bliskoj budućnosti nastava u mnogim školama mogla biti prekinuta, roditelji, nastavnici i učenici uznemireni, a javni resursi uzalud potrošeni na pregledanje objekata zbog informacija za koje će se ispostaviti da su neslana šala.

Lažne dojave o bombama u školama nisu nova boljka svijeta, niti su specifične za zemlje Zapadnog Balkana. U SAD-u su one prisutne decenijama, samo su u predigitalno doba stizale telefonom ili poštom, a pojavom interneta, a kasnije i društvenih mreža proširile su se i umnožile u mnogim dijelovima svijeta. Estonija, Latvija, Slovenija, Sjeverna Makedonija samo se neke u nizu država posljednjih godina u kojima su stotine škola istovremeno dobile e-mailove s lažnim dojavama o postavljenim bombama i prijetnjama o masovnom ubijanju koje će uslijediti.

FATALNE POSLJEDICE DOSADE: Nuspojava ekspanzije društvenih mreža je i procvat raznih vrsta informacijskih poremećaja. Među najopasnijim je tzv. swatting koji podrazumijeva praksu upućivanja lažnog poziva policiji i hitnim službama zbog toga što se na određenoj adresi navodno nalazi bombaš ili otmičar. Nakon toga specijalci upadaju u kuću ili stan u kojem je prijavljen zlikovac, a policija ga privodi. Dok se rasvijetli da je prijava lažna, ukućani su već traumatizirani, naselja blokirana, hitne službe zloupotrijebljene, a javni novac uzalud potrošen. Eklatantan primjer fatalnih posljedica swattinga je slučaj Taylera Barrissa iz Los Angelesa koji je 2017. lažno prijavio adresu kuće za koju je rekao da je u njoj ubio vlastitog oca, da porodicu drži kao taoce i da će zapaliti kuću. Policija je tokom intervencije na navedenoj adresi usmrtila Andrewa Thomasa Fincha za kojeg je vjerovala da predstavlja prijetnju. Finch je bio 28-godišnji otac dvoje djece koji je bio u svojoj kući i za kojeg će se ispostaviti da nije imao nikakve veze s lažnom dojavom. Slučaj swattinga s ovako fatalnim posljedicama nije jedini, ali je indikativan i po tome što je lažnu dojavu uputio mladić koji je živio u prihvatilištu za beskućnike, pa je internet koristio u javnoj biblioteci i s anonimnog profila. Policija se namučila da bi ga identifikovala.

KAKO TINEJDŽERI DIŽU SPECIJALCE NA NOGE: Osim sigurnosnih, lažne dojave uzrokuju i velike finansijske i psihološke štete. Izlazak specijalnih timova na teren skupo košta, u zavisnosti od obima i ozbiljnosti prijetnje, desetine ili čak stotine hiljada maraka. Posljedice straha i traume ne mogu se kvantifikovati, ali mogu biti dugotrajne. Nas u ovom tekstu zanimaju lažne dojave iz komunikološke perspektive. Posmatrajući ih kao vrstu informacijskog poremećaja, spomenut ćemo ulogu društvenih mreža u njihovom širenju. Zahvaljujući masovnom i besplatnom korištenju raznih platformi, lako je proširiti informacije u vezi s lažnim dojavama- od dogovaranja i koordinisanja lažnih dojava, osvećivanja rivalima u video igrama ili društvenim mrežama upućivanjem lažnih poziva u njihovo ime, umnožavanja informacija i fotografija o evakuaciji škola, do divljenja maloljetnicima koji su nasamarili policiju. One koji iniciraju ili upućuju lažne dojave, to ne košta gotovo ništa i bez gotovo ikakvih resursa- novčanih, ljudskih, organizacijskih, mogu izazvati masovnu paniku i alarmirati hitne službe. To znači da i neki 12-godišnjak kojem je dosadno može podići specijalce na noge. Njegovim vršnjacima i sljedbenicima na društvenim mrežama to može djelovati kao razlog za divljenje, a njemu za hvalisanje. U slučaju spomenutog swattinga razlog je često osveta rivalu u video igrama koji mu se zbog nečega zamjerio ili jednostavno izazov. Osveta je brutalna- upad specijalaca koji traže navodno opasnog bombaša.

U kontekstu lažnih dojava o bombama, otežavajuća okolnost je što se njima lako i brzo može targetirati veliki broj žrtava bez dodatnih troškova. Anonimne dojavljivače koji za masovne uzbune fragmentuju podatke, maskiraju izvor i koriste servere u drugim državama nego što su mete napada, moguće je, ali nije lako identifikovati. Razvojem i zloupotrebom vještačke inteligencije u te svrhe, obmanjivanje postaje lakše.

OPONAŠANJE NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: Iza lažnih dojava o postavljenim bombama u školama najčešće stoje maloljetnici. Tako je u svijetu, a i BiH. Najčešći motiv je izbjegavanje školskih testova znanja. Glumatanje bolesti radi izostajanja iz škole ili bježanje s časa u poređenju s pošastima digitalnog doba izgleda tako benigno da bi ga se roditelji i nastavnici uskoro mogli s nostalgijom sjećati. Osim izbjegavanja testova, čest razlog je i puka zabava. Nekom tinejdžeru je dosadno, pa će nasamariti policiju i dokazati vršnjacima koliko je dosjetljiv. Takve objave na društvenim mrežama često uzrokuju oponašanje. Čini se da tehnološke korporacije to ne brine previše jer je njihova politika monitoringa i filtriranja sadržaja primarno vođena profitnim motivima, pa i onda kada je to na uštrb sigurnosti, javnih interesa i resursa.

RODITELJI VS. STREAMERI I VRŠNJACI: Zakonske mjere za maloljetne dojavljivače lažnih uzbuna o postavljenim bombama u praksi su gotovo uvijek odgojne. Slučajevi smještanja u odgojne ustanove poput onog s početka našeg teksta su rijetkost. Velika su očekivanja od roditelja – da će oni prevaspitati svoje maloljetne delikvente. Ti roditelji su obično šokirani saznanjem na šta su sve spremna njihova djeca. U bespućima interneta mnogo je pogrešnih skretanja za maloljetnike. Digitalne prijetnje umnožavaju se mnogo brže nego što ih roditelji svjesni, a posljedice mogu biti šokante, pa i fatalne. Uobičajeni pristup medijskom opismenjavanju roditelja koji podrazumijeva razgovor roditelja s djecom o svim digitalnim rizicima i posljedicama neodgovornog ponašanja previđa važnu činjenicu- u životu adolescenata digitalnog doba riječ streamera ili like/share vršnjaka često je uvjerljivija od roditeljske ili nastavničke.