Ovih dana, s posebnom strašću, osuđujemo rasizam i činimo to posvuda, širom internetskih prostranstava i u svakoj povoljnoj prilici. Uplakanih očiju, drhtavom rukom pišemo objave i komentare, osuđujući američku institucionalnu bijelu supremaciju nebrojeno puta posvjedočenu u svakodnevnoj policijskoj praksi, čestitajući pritom svojoj savjesti na istančanom osjećaju za pravednost i ravnopravnost. Ponosni na sebe, samozadovoljno gladimo vlastiti ego diveći se našoj uzvišenoj ljudskosti kojom bismo brata Afroamerikanca zagrlili i izljubili samo da ta Afrika nije toliko daleko, a Amerika još i dalje.
Nerado kvarimo ugođaj uživanja u vlastitim vrlinama, ali možda je ovo dobar trenutak da razmislimo i o domaćim “Afroamerikancima”. Ključno pitanje za procjenu našeg rasizma je ovo – imamo li prijatelje Rome i zašto nemamo?
Da bismo se izvukli iz nelagode koju stvara ovo pitanje, izmotavat ćemo se objašnjavajući kako tu uopće nije riječ o nikakvom rasizmu jer su i Romi bijela rasa, doduše zagasitije nijanse, a ne možemo biti rasisti u odnosu na rasu kojoj pripadamo. Osim toga, dodat ćemo, pojam “rase” je izgubio kredibilitet još 2003. objavom karte ljudskog genoma koja je trebala izazvati kolektivno samoubojstvo Ku Klux Klana i domaćih ljubitelja bijelog, samo da su bili u stanju shvatiti kako ljudi različitih rasnih skupina mogu biti genetski sličniji nego ljudi unutar iste rasne skupine i da su sve genetske raznolikosti u svijetu tek slijed afričkih. Summa summarum, ovaj prisno-srdačan odnos koji gajimo prema Romima, možda, i ne bi trebalo nazivati rasizmom, ali način imenovanja neće umanjiti diskriminaciju. Ostaje pitanje, gdje su se zagubili naši romski prijatelji u potenciji i zašto nitko koga znamo nije oženjen s Romkinjom. Nije mnoštvo Roma niti u našim privatnim firmama jer se bojimo da bi nas potkradali jel’? A, možda, ni na posao ne bi došli baš svaki dan. Ipak, mi bismo ih zaposlili, zamuckujemo, nismo rasisti, ali drugi jesu pa bi to naškodilo našem poslovanju. Čudesna je spretnost kojom pronalazimo izgovore i opravdanja. I bude nam lakše. Ali što to znači njima, koji su od rođenja obilježeni kao građani, ne drugog, nego zadnjeg reda?
Olako izgovorene riječi
Prijetimo li još uvijek neposlušnoj djeci da će ih ukrasti Romi pjevušeći “Ako te odvedu Cigani čergari…” ili smo nadošli na to da takve, olako izgovorene riječi, imaju preteške posljedice? One produbljuju iracionalan strah i prenose predrasude, koje je gotovo nemoguće iskorijeniti kad jednom uzmu maha. Svoju komparativnu prednost sretnog rođenja pretvorili smo u privid veće ljudske vrijednosti, ne uzimajući u obzir da ne bismo bili ljudi koji jesmo da nas je zapao život u romskom slamu, na kraju grada, u daščari bez struje i vode, stiješnjene u 20-ak kvadrata s isto toliko članova porodice, bez računala, bez svoje sobe, bez mira za učenje i čitanje, bez roditelja koji nam mogu pomoći da shvatimo linearne jednadžbe i bez novaca kojim bi platili onoga koji može.
Kažu i da Romi smrde. Tko bi ga znao, možda i smrde. Ne znamo jer im ne prilazimo. Ljutimo se na njih što besposličare živeći od socijalne pomoći. Ali, realno, koliko tisuća molbi treba napisati Rom da bi ga eventualno netko zaposlio? Koliko će stanova obići pokušavajući napustiti naselje potleušica i popraviti životne uvijete sebi i svojoj obitelji? Dopustili smo svojoj savjesti luksuz manjka racionalnosti zbog kojega je tim ljudima, doslovno, onemogućen normalan život.
Socijalna distanca
Sredinom 2016. je grupa zadarskih sociologa, predvođena dr.sc. Željkom Tonković, u šest gradova hrvatske obale provela istraživanje među srednjoškolcima ispitujući stupanj socijalne distance prema Romima. Pokazalo se da trećina mladih ispitanika iskazuje netrpeljivost u mjeri da bi Rome čak protjerala iz zemlje. U Puli su rezultati ankete, očekivano, pokazali najveći stupanj tolerancije, u Splitu najmanji. Zato ne čudi podatak da je u Dalmaciji, prije rata, živjelo 400 romskih obitelji, a danas, u Splitu, samo jedna.
Umjesto da se beskonačno iscrpljujemo tražeći krivca za ovakvo stanje, pokušajmo mijenjati svoj odnos prema Romima tako što nećemo prenositi predrasude, nego podržati primjere dobre prakse poput riječke Graditeljske škole za industriju i obrt, u kojoj 13 posto učenika čine mladi Romi potpuno integrirani u redovnu nastavu, koji se druže s ostalim učenicima, zajedno odlaze u Astronomski centar, na kazališne predstave i Festival znanosti. Zanimljivo je kako empatija povezuje mlade ljude jer se u toj školi razvio posebno topao odnos između učenika Roma i učenika koji pohađaju poseban odjel zbog teškoća u razvoju. Jedno od mogućih rješenja ovog problema, ponudio je i Grad Rijeka na čelu s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom, uvodeći građanski odgoj u osnovne škole prvi u Hrvatskoj, ne čekajući da se to pitanje riješi na prilično tromoj državnoj razini. Njihov je stav bio da nema vremena za čekanje jer se diskriminacija događa kao rezultat retradicionalizacije društva i zapostavljenog sustava odgoja i obrazovanja u segmentu građanskog odgoja, ljudskih prava i poštovanja raznolikih kultura kao bogatstva svake istinski multikulturalne sredine.
Na kraju, ne zaboravimo moć smijeha, tog vrlo učinkovitog sredstva zbližavanja ljudi. Malo toga stvori prisnost među ljudima kao šale, pogotovo na vlastiti račun. Zar bi itko mogao odoljeti duhovitosti Roma koji svom prijatelju, ljuteći se na njega, kaže: “A, jesi Cigan!”?
