Izgubivši kontrolu nad sopstvenim riječima, Dragan Čović je nedvosmisleno poručio da mu je od evropskog puta, koji simbolizira budućnost, važnija tamna prošlost koju simboliziraju osuđeni funkcioneri Herceg-Bosne

Nakon izricanja prvostepene presude Ratku Mladiću i konačne šestorici članova rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, uslijedio je niz negativnih reakcija, manjeg i višeg intenziteta, u bh. i regionalnoj javnosti. Dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dao relativno suzdržanu, između redova negativnu ocjenu presude Mladiću, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koristio je teške kvalifikative, odredivši presudu kao sramotnu i “šamar srpskom narodu”.

Međutim, za razliku od uobičajene negativne reakcije srpskog establišmenta na haške presude, i unatoč tome što je Mladić osuđen za najveći zločin – genocid, reakcije državnog vrha Hrvatske, a posebno člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragana Čovića, bile su mnogo većeg intenziteta. Čović je čak kazao da je presuda “zločinačka”, što je mnogo teži kvalifikativ od onog Dodikovog “sramotna”.

Barbarska buka i bijes protiv UN-ovog tribunala

Čović je išao čak do toga da je zaprijetio blokadom evropskog puta BiH, kazavši “ako treba da čeka evropski put, neka dugo čeka, ali ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika HVO-a i hrvatskog naroda u BiH”. S obzirom da presudom nisu obuhvaćeni časni članovi hrvatskog naroda, već oni za koje je, van svake razumne sumnje, utvrđeno da su bili uzrok ratnim zločinima, Čovićev stav znači da mu je od evropskog puta, koji simbolizira budućnost, važnija tamna prošlost koju simboliziraju osuđeni funkcioneri Herceg-Bosne.

Drugim riječima, “evropski put” Čoviću nije cilj, već sredstvo za provođenje politike koja drži kontinuitet s politikom koja je osuđena pred UN-ovim tribunalom i tako ekskomunicirana iz međunarodnog pravnog poretka i civilizacijskog okvira. Konačni cilj te politike UZP-a, čiju tradiciju njeguje i današnji HDZ BiH, jeste nametanje etnocentrizma kao apsolutnog ustavnog principa i razgradnja suvereniteta Bosne i Hercegovine kroz monoetničke političko-administrativne jedinice.

Buka i bijes koju su ideološki i politički sljedbenici “haških uznika” izrazili povodom presude, a protiv UN-ovog tribunala, podsjećaju svojom autobarbarskom ostrašćenošću na prkos Ratka Mladića “celom svetu” kada je uzeo osoblje UN-a za taoce, za što je i osuđen prije nekoliko dana. Stekao se utisak da bi, da imaju mogućnost, sljedbenici “uznika” vezivali UN-ovo osoblje u Tribunalu za bandere zbog ove presude.

Historija i legitimitet Tribunala

Odluka o osnivanju tribunala, koji će procesuirati ratne zločine na području bivše Jugoslavije, donijeta je u Rezoluciji 808 Vijeća sigurnosti od 22. februara 1993., nakon što su izvještaji o masovnim ubistvima i drugim sistematskim zločinima tematizirani u nizu rezolucija tog najvažnijeg tijela Ujedinjenih naroda, zaduženog prema članu 24. Povelje UN-a za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti.

Nakon te rezolucije, u kojoj je samo kratko naznačena volja za osnivanjem suda, 25. maja iste godine Vijeće sigurnosti donosi Rezoluciju 827. u kojoj je detaljnije definisan mandat Tribunala. Tako je, recimo, u tački 4. Vijeće sigurnosti “odlučilo da će sve države u potpunosti sarađivati s Međunarodnim tribunalom i njegovim organima u skladu s ovom rezolucijom i Statutom međunarodnog tribunala i sukladno tome da će sve  države poduzeti sve potrebne mjere u okviru svojih domaćih zakona da implementiraju odredbe ove rezolucije i statuta, uključujući obaveze država da se povinuju zahtjevima za pomoć ili nalozima izrečenim od strane Sudskog vijeća na osnovu člana 29 Statuta”.

Sud je utemeljen na poglavlju VIII Povelje UN-a, kojim se predviđa osnivanje regionalnih aranžmana i agencija s ciljem realizacije ciljeva UN-a. Važno je naglasiti da je sve sudije izabrala Generalna skupština UN-a, gdje pravo glasa imaju sve članice, a tokom formiranja Tribunala sve države su imale pravo učestvovanja u dostavljanju prijedloga i komentara, kao i podrške, u vezi s formiranjem Suda.

Tih nekoliko činjenica u vezi s legitimitetom Haškog tribunala od samog njegovog osnivanja ciljano su ili prenaglašavane ili zatirane. Tako je u prvom slučaju, uglavnom od strane predstavnika srpskog nacionalizma, Tribunal određivan kao prosti eksponent volje zapadne političke hemisfere. U drugom slučaju, veza između Tribunala i Ujedinjenih nacija je minimizirana i prešućivana, sve kako bi se Tribunal predstavio kao otuđeno tijelo, koje rezonuje na osnovu nekakve vlastite logike, koja nema veze ni sa međunarodnim pravom niti je izraz političke volje Zapada.

Prvi narativ zapravo predstavlja spin, gdje je činjenica da su snage JNA, Vojske RS, Vojske RSK i nominalno srpskih paravojnih formacija počinile ubjedljivo najviše zločina tokom ratova, okrenuta u tezu da se “najviše” odnosno “samo Srbima sudi”. U taj dugogodišnji narativ jednostavno je uklopljena i percepcija presude Ratku Mladiću, praćena pervertiranom logikom da, ako je u Haagu osuđen kao zločinac, onda (mora da) je heroj.

Drugi narativ posljedica je ambivalentnog odnosa uglavnom hrvatske i bosanske strane, s obzirom na to da je Tribunal donosio i “pozitivne” i “negativne” presude, ali i zbog prozapadne orijentacije hrvatske i bosanske strane, odnosno odsustva mogućnosti da se aktivnosti Tribunala odrede kao izraz negativne političke volje Zapada prema Hrvatima odnosno Bošnjacima.

Međutim, nakon posljednjih presuda Mladiću i rukovodstvu Herceg-Bosne, može se reći da su vlasti Srbije, u skladu sa svojom EU opredijeljenošću, napravile korak ka drugom narativu, suzdržavši se od šešeljevsko-dodikovskih komentara na presudu Mladiću, dok su hrvatske vlasti napravile korak ka šešeljevsko-dodikovskoj interpretaciji Tribunala, čime sebe izmještaju na područje barbarskih politika, koje ne priznaju međunarodne standarde i institucije kao što je Vijeće sigurnosti UN-a.

No, neovisno o percepciji, postoji nekoliko važnih činjenica, koje svakako imaju političke posljedice. Rukovodstva Republike Srpske i Herceg-Bosne su pravosnažno osuđena za učešće u udruženim zločinačkim poduhvatima s ciljem stvaranja etničkih čistih srpske i hrvatske državne jedinice u BiH, kako bi se spojile sa Srbijom odnosno Hrvatskom. Činjenica je da jedino legalne vlasti Republike BiH nisu ni optužene, ni osuđene za tobožnje stvaranje “islamske države” na području BiH, što tvrde određeni propagandni krugovi, te iza takvih ocjena ne stoji legitimitet UN-a.

Jedina slamka spasa za koju se mogu uhvatiti politike koje simboliziraju Milorad Dodik i Dragan Čović jesu sulude tvrdnje da je međunarodna zajednica “pristrasna”, “neobjektivna” i na strani Bošnjaka, što su smiješne tvrdnje. No, kada jadikuju da ih međunarodna zajednica diskriminira, valja tim predstavnicima destruktivnih ideologija poručiti: jeste, u pravu ste, od Vijeća sigurnosti UN-a, preko Haškog tribunala do Evropske unije, međunarodna zajednica vas diskriminira, i nesumnjivo je na strani ideje multietničke, građanske Bosne i Hercegovine.

Pored toga što EU, kao i Velika Britanija i SAD, daje nedvosmislenu podršku radu Haškog tribunala, pa i presudi protiv Šestorke, valja naglasiti i da je njemačka dominacija u sadašnjoj EU značajna u tom smislu. Posebna osjetljivost Njemačke na ratne zločine i procesuiranje ratnih zločinaca, s obzirom na iskustva iz Drugog svjetskog rata, može doprinijeti samo jačem pritisku na sve one koji u Hrvatskoj i BiH negiraju presude Tribunala, što se vidi po prvim reakcijama njemačke javnosti.

Rusija, konceptualni i praktični saveznik HDZ-a BiH

Čovićev bijes povodom presude objašnjavaju njegova višegodišnja nastojanja da civilizira  i evropeizira, riječju “uljudi”, političke ciljeve HDZ-a BiH, koji kada nisu zakučasti pokazuju svoje barbarsko i šovinističko lice.

U tom silnom nastojanju, najviše što je HDZ BiH ostvario bilo je organizovanje pseudonaučnog skupa u Neumu, gdje je sugestivno promovirana šovinistička teza da su (samo) Hrvati nositelji evropskih vrijednosti u BiH; a osim toga što je sâm sebi dao, HDZ BiH je dobio i nekoliko apstraktnih formulacija o federalizmu u rezoluciji Evropskog parlamenta, za koje se svim silama upinjao da dokaže da zahtijevaju dublju etnofederalizaciju odnosno “treći entitet”.

I nakon svega toga, HDZ BiH je sada dobio više hiljada stranica, od tijela Ujedinjenih nacija, čije presude priznaje cijeli civilizirani svijet (uključujući i Evropsku uniju) – gdje je detaljno obrazloženo da nosioci UZP-a i Čovićev HDZ BiH kao njihov politički potomak nisu nosioci evropskih vrijednosti, već etnocentrizma i šovinizma, te da je etnička “federalizacija”, po receptu Herceg-Bosne, zločinački, diskriminatoran i anticivilizacijski cilj usmjeren protiv međunarodnog pravnog poretka i države BiH. Nema sumnje, ovom je presudom etnocentrična politika Dragana Čovića i HDZ-a BiH  delegitimizirana. Razlika između barbarstva i civilizacije je jasno uspostavljena, a dokaz tome su i Čovićeva histerija usmjerena protiv cijelog civiliziranog svijeta, koji priznaje odluke Tribunala.

Na teorijskom nivou, politički koncepti HDZ-a, po kojima se u demokratijama predstavljaju narodi, a ne građani, već odavno je prokazana kao nova forma komunističko-sovjetskih doktrina. O tome smo govorili nešto ranije u tekstu “Treći entitet i očuvanju države BiH”.

Međutim, mnogo važnije od tog ustavno-konceptualnog (“predstavljanje naroda”) poklapanja između HDZ-a BiH i Rusije jeste sadašnja, postojeća agresija spram Haškog tribunala kao “zapadnog političkog tijela”. Treba podsjetiti na kontinuitet napada Rusije na Haški tribunal, koji se očitovao i u eksplicitnom stavu Ministarstva vanjskih poslova Rusije povodom presude Ratku Mladiću.

Nekoga je možda iznenadilo to što se deklarisani Evropljanin i zapadnjak Dragan Čović našao na istoj strani s Rusijom, no to može iznenaditi samo one koji gledaju površinu, a ne suštinu. Suština političke ideje koju zagovaraju Dragan Čović i Milorad Dodik fundamentalno je protivna idejama zapadne demokratije, i to se na prvu možda bolje vidi u primjeru Dodika, ali u kriznim situacijama, kao što je ova s presudom, vidljivo je to i na primjeru Čovića. To su barbarske koncepcije, koje nemaju mjesta u međunarodnom poretku koji simbolizira UN sa svojim tijelima, dok je jedina civilizacijska ideja koja nije osuđena pred UN-ovim tribunalom, ideja suverene, multietničke i građanske BiH, koja i dalje treba biti glavni politički putokaz za ovu državu.