Hladan martovski dan razbudio me nakon dugog boravka u zagušljivoj kancelariji. Vjeverice na Kampusu Univerziteta u Utahu već su navikle na studente, pa pored mene prolaze kao da me i nema. Prije skoro 10 godina počela sam raditi na Univerzitetu u Tuzli. Počela sam kao spoljni saradnik, a kasnije i kao zaposleni asistent. I te godine kada sam primljena na posao bilo je hladno. Preda mnom je bilo puno rada i izazova do profesorskog zvanja. Nisam sigurna da bih pošla istim putem da sam mogla vidjeti šta me sve čeka. Tada su Fulbright stipendija i mogućnost odlaska u Sjedinjene Američke Države na postdoktorsko istraživanje djelovali kao neostvarivi san. Razmišljam o tome i smješkam se dok udišem oštar i hladan zrak koji puše s planinskih vrhova. Ipak je vrijedilo.

Salt Lake City prilično je veliki grad u kojem čovjek može pronaći sve što mu treba za skladan i miran život. Nije prenaseljen, ima lijepo slano jezero Great Salt Lake, koje se, nažalost, suši pod utjecajem klimatskih promjena, ima prekrasnu prirodu ako se čovjek penje prema kanjonima i vrhovima planina. Kampus i Univerzitet, s druge strane, imaju sve što istraživaču i predavaču treba da se osjeća poštovano i ispunjeno. Upravo je to ono za čime tragamo cijeli život, najviša ljudska potreba na Maslovljevoj skali. Ništa previše, samo malo priznanje za naš trud, ili barem da nas se, ako se već trudimo, ne sprječava u tome. Da nam se da prilika da učimo i tragamo za znanjem. Zbog toga će dani provedeni na ovom univerzitetu ostati jedno od mojih najljepših životnih iskustava, ono koje će me hraniti i davati snagu da nastavim raditi u nekim drugačijim okolnostima.

Veliko slano jezero

Podučavati i istraživati

Planine prekrivene snijegom grle crvenu pustinjsku zemlju Utaha – to je prizor koji me očarao kada sam pretraživala ovu daleku državu. Upravo su fotografije pronađene na internetu treći ključni razlog zašto sam od nekoliko univerziteta koji su mi odgovorili na upit za boravak i usavršavanje, izabrala baš The University of Utah.

Salt Lake City

Prvi razlog je bio taj što je ovaj univerzitet bio bolje rangiran u odnosu na neke druge koji su prihvatili da me prime na usavršavanje, potom činjenica da je u pitanju istraživački univerzitet. Bio je savršeno opremljen i imao odličnu knjižaru i pristup bazama podataka. Kao asistentu i višem asistentu u Bosni i Hercegovini, trebalo mi je odmora od držanja vježbi iz mnoštva različitih predmeta kako bih ispunila normu od 30 sati na nivou godine, čeznula sam za istraživanjem, za učenjem. Bilo me je stid svojim kolegama na Univerzitetu kazati da sam držala vježbe iz po 12 predmeta u jednom semestru. Da budem potpuno iskrena, bilo me je stid i dolaziti na sve te predmete pred studente, jer je jasno da je nemoguće toliko različitih predmeta, iako su svi sa iste naučne oblasti, držati sasvim kvalitetno. Na neki način, čovjek se osjeća kao da vara i sebe i studente.

U poređenju s našim asistentima i profesorima, profesori na Univerzitetu u Utahu imaju znatno manje obaveza u nastavi. To sam saznala odmah po dolasku u grad kada sam profesora koji je voditelj odsjeka za komunikologiju pitala kada su njegova sljedeća predavanja. U tom je mjesecu imao još dva planirana predavanja. Sve ostalo vrijeme koristi za istraživanja, konferencije, rad na projektima, pripremama za predavanja. Između ostalog, i zato je profesor Avery Holton među poznatijim naučnicima u oblasti komunikologije, s akcentom na komuniciranje posredstvom društvenih mreža i mikrobloging platformi. Pored toga, on je i odličan koordinator odsjeka, a tome svjedoče brojne email poruke podrške i čestitki kolegama za njihove uspjehe, ali i obavijesti o donacijama koje su odsjeku uplatili nekadašnji studenti. Mimo svega toga, odsjek redovno održava niz edukativnih predavanja, radionica, seminara i drugih vrsta sadržaja iz kojih se može učiti svakoga dana, a koje sam nastojala propratiti za vrijeme svog boravka na Univerzitetu.

Profesor Holton odmah mi je kazao da na fakultet mogu doći kad god želim, da uzmem sebi vremena da se priviknem na vremensku razliku i klimu, da, što se njih tiče, nemam nikakve dodatne obaveze osim rada na svom istraživanju. Kancelarija je već spremna, a spremna je i univerzitetska kartica s kojom imam besplatan prijevoz autobusom, članstvo u velikoj univerzitetskoj biblioteci, propusnicu za muzeje u kampusu, ulaz u botaničku baštu Red Butte Garden i sve ostale univerzitetske prostorije. Već su mi kreirali i univerzitetski mail putem kojeg mogu pristupiti raznim bazama podataka i tako besplatno čitati znanstvene knjige i članke iz oblasti koja me zanima. Svi oni koji vole znanje, znaju šta to znači jednom istraživaču.

Red Butte Garden, Kampus Univerziteta u Utahu

Navedene pogodnosti nisu bile privilegija profesora ili gostujućih istraživača, svi studenti imali su iste mogućnosti. Zapravo, uopšte nisu bile privilegija. Pomislila sam da bi vjerovatno ovako i trebalo biti svugdje, da su ovakvi uslovi rada sasvim normalni. Valjda su me neuporedive okolnosti u kojima sam počinjala rad na oba univerziteta ostavile tako očaranom nečim što je zapravo bilo sasvim očekivano, normalno, primjereno ustanovi za visoko obrazovanje.

Raditi na sebi i raditi ono što voliš

Studenti odsjeka za komunikologiju na Univerzitetu u Utahu ne moraju slušati sva predavanja na komunikologiji, oni sami biraju kurseve koje će pohađati. Da su moji studenti iz Tuzle imali tu priliku, mogli su izabrati da me sreću na dva, jednom ili nijednom predmetu, ovisno o njihovim preferencijama. Treba kazati i da su studenti u Utahu za ovo obrazovanje izdvojili značajnu sumu novca, dok je naše obrazovanje na državnim univerzitetima uglavnom besplatno ili košta veoma malo. To je svakako pohvalno, ali je tegobno svake godine slušati o „neisplativosti“ fakulteta za društvene i humanističke ili prirodne znanosti. Pitam se kojim mjernim jedinicama računaju „isplativost“ obrazovanja.

Muzej savremene umjetnosti, Univerzitet u Utahu

Mnogi studenti koje sam upoznala su već radili ili rade poslove najrazličitijih vrsta, od uslužnih djelatnosti do poslova u medijskim kućama, a neki sretniji imaju imućnije roditelje ili uspiju dio novca za školovanje dobiti kroz različite fondove za stipendiranje. Pojedini studenti već su posjedovali diplome iz neke druge oblasti, pa su odlučili upisati i novinarstvo jer su procijenili da bi u tom slučaju bili konkurentniji na tržištu. Drugi su ga upisivali iz ljubavi prema profesiji. Drago mi je što mogu kazati da primjećujem potrebu za usavršavanjem tokom studija i kod studenata u Tuzli. Mnogi od njih također počnu raditi još tokom studija, a nerijetko učestvuju na dodatnim treninzima i edukacijama. Nadam se da će uskoro početi da zahtijevaju više znanja i truda u nastavnom procesu, da im nekvalitetna nastava neće biti prihvatljiva kao ni etički upitna ponašanja poput varanja na ispitima ili plagiranja.

I u Utahu, Bosna

Drugi razlog za dolazak na Univerzitet u Utahu jeste moja mentorica Suhi Choi, profesorica koja se uglavnom bavi izučavanjem studija sjećanja, ali i medijskim posredovanjem sjećanja. Porijeklom je iz Južne Koreje, a dosada je objavila dvije knjige koje govore upravo o kulturi sjećanja na Korejski rat. Drugu knjigu, izdavača Oxford University Press, a pod naslovom Right to Mourn: Trauma, Empathy, and The Korean War Memorials, uspjela sam donijeti u Bosnu i Hercegovinu. U biografiji profesorice Choi pročitat ćete da je pripadala postratnoj generaciji, a da se njena ljubav prema izučavanju sjećanja javila po dolasku u Sjedinjene Američke Države kada je spoznala da, kako piše, „kolektivna sjećanja utječu na način na koji pojedinci, grupe i nacije uspostavljaju vezu između sebe i drugih u veoma kompleksnoj globalnoj zajednici u kojoj ima sve više nasilja“.

Budući da je i mene interesovao način na koji kroz konstruktivno novinarstvo bosanskohercegovačka traumatična sjećanja mogu biti posredovana bez činjenja dodatne štete (jer je novinarstvo javno dobro, ali može biti i zagađivač), moje prvo obraćanje Univerzitetu bio je upravo mail poslan na adresu profesorice Choi. U projektnom prijedlogu objasnila sam kompleksnost bosanskohercegovačke situacije u društvu koja svakako djeluje na medije i obrnuto, te izrazila želju i nadu da u budućim projektima iz naše države pokušamo učiniti nešto po pitanju promjena, barem u novinarstvu.

Moje istraživanje fokusirano je na konstruktivno novinarstvo i njegove podvrste – novinarstvo rješenja, restorativno, mirnodopsko i perspektivno. Pokušavam saznati ima li ovakvo novinarstvo šanse u Bosni i Hercegovini, kojoj, smatram, očajnički treba promjena paradigme kada su vrijednosti vijesti u pitanju.

Izvještavanjem fokusiranim na desetljećima stare vrijednosti za izbor vijesti – negativizam, dramu i konflikt, društvo se samo dublje polarizuje, ako je to uopšte i moguće, a građani bježe od medija i tragaju za alternativnim izvorima vijesti (pod njima se uglavnom misli na one koji nerijetko šire poluinformacije, dezinformacije, teorije zavjere). Šta bi bilo, pitala sam se, ako bi medijima u Bosni i Hercegovini, kao nekima u Sjedinjenim Državama, među vrijednostima vijesti bile i nada ili psihičko zdravlje korisnika, a kako sugerišu teoretičari konstruktivnog novinarstva? Da li je novinarstvo objektivno ako doprinosi binarnom promatranju svijeta? Zar svijet nije mnogo više nijansiran? Je li istina samo „patološka verzija istine“, kako to pišu McIntyre i Gyldensted, prve među zagovornicima ovog novinarskog pravca.

Profesorica Choi uskoro se javila s informacijom da pristaje biti moja mentorica, a tokom mog boravka u Utahu razvile smo divan prijateljski odnos. Na njenom času održala sam predavanje o medijskom posredovanju sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini, ali i o nekim svojim sjećanjima na taj period. Bila sam iznenađena koliko su malo studenti znali o ratu 1992. – 1995., a profesorica mi je priznala da i sama rijetko spominje rat jer nije sigurna kojim znanstvenim izvorima da vjeruje ili ne. Naravno, nailazila je na razne interpretacije i falsifikacije, pa je u konačnici odustala od teme. Nekoliko puta poslala mi je članke koji govore o ratu u Bosni i Hercegovini i, najčešće, zločinu silovanja, pa pitala za moje mišljenje o njima.

S predavanja na času profesorice Suhi Choi

Nakon predavanja, jedan od studenata ostao je da postavi neka dodatna pitanja, zanimali su ga i filmovi koje sam im preporučila da pogledaju (Kod amidže Idriza, Grbavica, Quo vadis, Aida?, Ničija zemlja…). Mogu potpuno vratiti njegovo lice u svijesti i još uvijek mi je nevjerovatno koliko je iznenađen i zapanjen bio onim što je čuo i vidio… Da budem iskrena, pazila sam da ne izabirem najteže priloge za gledanje, a većina njih koje sam prikazala studentima i profesorima bili su prilozi s BBC-ja. Željela sam da im kažem mnogo činjenica o ratu, ali i da im pokažem da je Bosna i Hercegovina prekrasna zemlja, pa sam iskoristila priliku da pokažem i neke naše prirodne ljepote, zanimljivosti o državi, podatke o najpoznatijim umjetnicima iz raznih oblasti.

Kasnije sam dobila priliku da održim još dva predavanja – za  fakultetsko osoblje odsjeka za komunikologiju i za studente profesora Kevina Coea.

Predavanje za fakultetsko osoblje svakako mi je jedno od najdražih. Održala sam ga prvog dana Ramazanskog bajrama. Kako je to bilo predavanje o Bosni i Hercegovini, nije moglo proći bez bosanske kafe, koja se većini svidjela.

Hodnik u studentskoj zgradi Union Univerziteta u Utahu

– Kafa je odlična – kazao mi je jedan od profesora.

– Jeste, ali nemojte pretjerati. Ovo što vi inače pijete, u Bosni bi zvali čaj.

– Ali meni se dopada ova kafa – govorio je dok je sipao treći findžan.

    – Pitat ću vas sutra jeste li spavali.

Za radoznalije: nije baš dobro spavao, kafa je ipak veoma „jaka“.

Predavanje za osoblje počelo je uvodom profesorice Choi, koja je kazala da je uvijek emotivna kada neko govori o svojoj državi, i da će joj dok je živa biti žao što je napustila Koreju, koliko god voljela Utah. Ipak, u Utahu je zasnovala porodicu, pa je, dok me najavljivala, kazala da imam sreću što se mogu vratiti u domovinu. Teško je živjeti bez domovine, rekla je, moraš imati snage da živiš negdje gdje nisi rođen. Mislim da smo se u toj sali samo ona i ja istinski razumjele.