Upitni procesi pomirenja

Ako postoje politički procesi u čije rezultate treba sumnjati, to su ceremonijalna poslijeratna mirenja vlasti u Hrvatskoj i Srbiji. Posljednji pokušaj, jedan u dugome nizu, upriličen na pravoslavni Božić u Zagrebu, zaslužuje nažalost naročitu sumnju, jer bi mogao ostati upamćen kao prvi koji je bio osuđen na propast i prije nego što je počeo. “Nažalost”, kažemo, jer tužni je paradoks u tome da motivi njegovih inicijatora, manjinskih institucija Hrvata i Srba u obje države, svakako jesu plemeniti i dobronamjerni. No, kako smo u protekla tri desetljeća već i predobro naučili, za povoljne političke ishode u ovome dijelu Europe najčešće je potrebno mnogo više od pukih dobrih namjera.

Na pravoslavni Božić, 6. siječnja, Srpsko narodno vijeće (SNV), srpska manjinska samouprava u Hrvatskoj, organizirala je tradicionalni božićni prijem u Zagrebu. U hrvatskoj javnosti, božićni prijem SNV-a nosi veliku simboličku vrijednost, jer je baš na tom događaju prije devetnaest godina, 2004., tada novoizabrani HDZ-ov premijer Ivo Sanader izgovorio svoju znamenitu čestitku “Hristos se rodi”, i time otvorio put povijesnome poslijeratnom pomirenju hrvatske desnice i srpske zajednice u Hrvatskoj. Premijerova čestitka “Hristos se rodi” bila je možda malen korak za Sanadera, ali velik za Hrvatsku: omogućila je poboljšanje političke atmosfere, pa i samog HDZ-a, te simbolički označila početak procesa koji su, deset godina kasnije, rezultirali članstvom Hrvatske u EU.

Ohrabrujući signali, ali dolaze prekasno

I od ovogodišnjega prijema SNV-a očekivalo se mnogo. Nekoliko dana uoči skupa objavljeno je kako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić osobno naložio da potpredsjednik Vlade Srbije i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić ode u Zagreb i “malo odledi” odnose s Hrvatskom. Istodobno, Zagreb je objavio da će na prijem doći premijer Andrej Plenković. Dan uoči skupa, Tomislav Žigmanov i Milorad Pupovac, koji vode manjinska vijeća oba naroda u Hrvatskoj i Srbiji te istodobno sudjeluju u vlasti u obje zemlje, u Zagrebu su potpisali Deklaraciju o suradnji, i na konferenciji za novinare snažno se zauzeli za pragmatičnu i strpljivu obnovu međudržavnog dijaloga i početak rješavanja nagomilanih međudržavnih problema. Bili su to ohrabrujući signali, jer su odnosi Hrvatske i Srbije u posljednjih nekoliko godina degradirali na najnižu razinu još od devedesetih, opterećeni potpunim prestankom komunikacije, medijskom harangom srpskih medija protiv Hrvatske te uzvratnom “europskom” nadmenošću Hrvatske prema Srbiji, a odnedavno i beogradskim suđenjem hrvatskim pilotima u odsutnosti zbog raketiranja izbjegličke kolone nadomak Bosanskog Petrovca u kolovozu 1995. godine.

I uistinu, božićni je prijem prošao kao glavni politički događaj dana, uz obilje deklamacija o miru i riječi dobre volje: sudjelovale su reprezentativne delegacije vlada obje zemlje predvođene hrvatskim premijerom Plenkovićem i potpredsjednikom srpske vlade Dačićem; bio je tu i patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije, a SNV još se jednom potvrdio kao utjecajna i dobrohotna organizacija, sposobna da Srbe u Hrvatskoj zastupa na najbolji mogući način: kao politički i kulturno samosvjesnu zajednicu posvećenu miru, razumijevanju i blagostanju vlastite zemlje, te pomirenju i kompromisu u regiji. A opet, usprkos nedvosmislenom ozračju dobre volje, pažljivijem promatraču nisu mogli promaknuti signali koji sugeriraju kako je malo vjerojatno da će prigodno blagdansko druženje najviših političkih i vjerskih dužnosnika Hrvatske i Srbije uistinu rezultirati novim početkom u rješavanju starih problema.

Neodoljiv je, naime, dojam da je, naprosto – prekasno. Stari problemi nisu riješeni, a već je toliko mnogo novih, od kojih su mnogi i teži od dosadašnjih; istodobno, i Srbiju i Hrvatsku vode iste vlasti koje su ih vodile svih ovih godina. Taj se dojam osjetio već u cinizmu kojim je hrvatska javnost dočekala najavu da u Zagreb dolazi Dačić, današnji potpredsjednik srpske Vlade, a u vrijeme rata portparol Miloševićeve Socijalističke partije Srbije (SPS) i čovjek koji u Hrvatskoj, s dobrim razlozima, nikada neće biti dočekan raširenih ruku: uoči prijema, Dačića je ugledni zagrebački aktivist za ljudska prava i politički analitičar Žarko Puhovski nazvao “smiješnom figurom”, a ta primjedba, možda čak ponešto popustljivo, opisuje sentiment kakvim Dačića doživljavaju u Hrvatskoj. Isti se taj sentiment, na političkoj razini, nije libio izraziti ni hrvatski premijer Andrej Plenković, kojega blagdanski ugođaj nije spriječio da u govoru na božićnom prijemu podsjeti – ili preciznije, da bivšem Miloševićevu glasnogovorniku saspe u lice – kako je Hrvatska bila “žrtva agresije Miloševićevog režima”, a to je, kaže Plenković, “nasljeđe teško”, i “živi s nama, živi s obiteljima nestalih, s vojnicima, braniteljima, civilima.”

Interpretacije rata ostale nepromijenjene

Sam Dačić, pak, govorio je naglašeno neodređeno. Njegov dolazak u Zagreb, kazao je, “snažna je poruka o potrebi razgovora i redefinisanja odnosa Beograda i Zagreba”, ali nije objasnio što bi to “redefinisanje” moglo značiti. “Mi ne mislimo isto o brojnim pitanjima, ali moramo da razgovaramo i dogovaramo se”, kazao je, ne precizirajući teme tih dogovora. Rekavši kako je “Srbija svjesna da se neka pitanja ne mogu riješiti brzo” – nakon trideset godina, to ne zvuči naročito ohrabrujuće – Dačić je dodao kako “moramo sagledati dio pitanja koji se odnosi na prošlost i dio koji se odnosi na sadašnjost i budućnost. Moja poruka je da probamo pronaći zajednički interes čak i onda kada ne mislimo isto”. Nisu li to izrazito nejasne poruke? Koji je to “dio pitanja koji se odnosi na prošlost”? Nasljeđe rata u Hrvatskoj? Ako jest, zašto samo “dio”? Ili su to možda, u svjetlu rečenice o “pronalaženju zajedničkog interesa čak i kad ne mislimo isto”, “zajednički interesi” u Bosni i Hercegovini? Sve u svemu, Dačić u Zagrebu nije otišao ni koraka dalje od prigodničarske deklarativnosti trenutka, a to nije uvjerljiv zalog istinskog obnavljanja dijaloga – tim više kada se zna da će isti taj Dačić u ponedjeljak, 9. siječnja, predstavljati Srbiju na obilježavanju Dana Republike Srpske na Palama; događaj koji je već i samim najavama izazvao dosad neviđen val nezadovoljstva i mobilizacije ratnih veterana Armije BiH u Sarajevu.

Obje su strane, dakle, ostale pri svome. Interpretacije rata nepromijenjene su, a nitko nije ponudio jasan prijedlog kako iskočiti iz uzaludne vrtnje koja traje već trideset godina. Pritom nije nevažno da je iz aktualne pomiriteljske inicijative demonstrativno, gotovo posprdno, ispušten hrvatski predsjednik Zoran Milanović, kojega SNV nije ni pozvao na božićni prijem, jer su se – kako se narugao Pupovac – “malo umorili” od toga da Milanovića pozivaju, a on uporno ne dolazi. Ma što, međutim, o Milanoviću mislili, pitanje je koliko je mudro zaobilaziti ga u ovoliko politički osjetljivim procesima, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što posjeduje političku snagu da ih oteža, pa i zaustavi – i neće se trebati čuditi ako Milanović to, svadljiv kakav već jest, uistinu i učini.

A povrh svega toga, problemi se samo gomilaju. Kada je o dijalogu Hrvatske i Srbije riječ, politički je kontekst danas neusporedivo nepovoljniji nego što je bio, primjerice, prije dvanaest godina, 2010., kada su tadašnji predsjednici Srbije i Hrvatske, Boris Tadić i Ivo Josipović, poduzeli krucijalne simboličke geste, poklonivši se zajedno na hrvatskim i srpskim stratištima u Hrvatskoj, Ovčari i u Paulin Dvoru. Te važne geste s povijesnim pretenzijama, kako znamo, u narednim su godinama pregazile zlonamjerne politike s obje strane, i danas, nažalost, više nemaju ama baš nikakvu političku težinu. Zato prema ceremonijalnim pomiriteljskim inicijativama valja biti itekako oprezan, a naročito to vrijedi danas, kada Srbija i Hrvatska bivaju dodatno razdvojene dvama strateški važnim političkim procesima: učvršćivanjem Hrvatske unutar EU, i odnosom prema ratu u Ukrajini.

Hrvatska politički više nije dio Balkana

Bilo to opravdano ili ne, Hrvatska politički više nije dio Balkana. Čvrsta je članica  EU, ove je godine ušla u schengenski prostor i eurozonu. Ta činjenica hrvatskim će vlastima uvelike proširiti manevarski za odnos prema Srbiji, koja niti je još odlučila želi li u EU, niti se zna nositi čak i s kompleksom problema devedesetih, poput priznanja odgovornosti za rat, priznanja Kosova i određivanja vlastitih granica. Politički, Hrvatska je danas superiorna Srbiji, i može si dopustiti odugovlačenje u rješavanju svih političkih nesuglasica; štoviše, može ih koristiti kao sredstvo uvjetovanja, i neće biti mjesta čuđenju ako to uistinu i bude činila. Povrh svega toga, odnos prema ratu u Ukrajini prijeti da hrvatsko-srpsku granicu dugoročno pretvori u novi zid koji razdvaja kulturološke svjetove, čemu ulazak Hrvatske u Schengen može samo pripomoći: ako Srbija odbije Rusiji uvesti sankcije, njezin će europski put dugoročno biti zaustavljen, pa će se Hrvatska, htjela to ili ne, pretvoriti u “predziđe” “europsko-demokatskog”, a Srbija “srpsko-ruskog svijeta”. Dogodi li se to, možemo se samo nadati da se današnje želje za pomirenjem i obnovom dijaloga neće pretvoriti u odmjeravanje preko nišana. Slutnje takvih mogućnosti, paradoksalno, mogle su se osjetiti već i na prijemu SNV-a u petak u Zagrebu: hrvatski premijer Plenković nije propustio podsjetiti – Dačića vjerojatno prije svih – kako je Hrvatska podržala Ukrajinu, “stala na pravu stranu povijesti, i stala uz žrtvu.”

Jedini nedvosmisleno pozitivan rezultat pravoslavnoga božićnog prijema u Zagrebu svakako jest jasna potvrda čvrste suradnje HDZ-ove vlade i predstavnika srpske zajednice, koju je riječima vrijednim pažnje potvrdio premijer Plenković. Zahvaljujući predstavnicima SNV-a na “podršci, lojalnosti i iskrenom partnerstvu” koje traje već sedmu godinu, Plenković je suradnju nazvao “čvrstom i baziranom na povjerenju”. Naglašavajući da želi nastaviti graditi mostove suradnje sa srpskom zajednicom, podsjetio je da to čini “svjesno i namjerno”, “ponekad čak na uštrb popularnosti u vlastitom biračkom tijelu”. “Bez obzira što je to mali dio štete, radi se o ogromnom iskoraku za ukupnu atmosferu u hrvatskom društvu”, kazao je Plenković. Te su riječi točne, i dostojne civilizacijskog iskoraka Plenkovićeva prethodnika iz 2004. godine: u njima, ma koliko bile politički uvjetovane, vibrira istinska dobra volja kršćanske čestitke “Hristos se rodi – vaistinu se rodi”. No sve ostalo, nažalost, ostalo je visjeti u limbu loših slutnji i političke neizvjesnosti. Pri svemu tome, do odnosa u ostatku regije, bez kojih se o pomirenju ne može ni zucnuti – Bosna, Crna Gora, Kosovo – nismo još ni došli. Hristos se rodi? U to, nažalost, još ne možemo biti sigurni. (Boris Pavelić, Al Jazeera)

Kako su mobilne mreže postale sredstvo za ratovanje?

Rusko Ministarstvo odbrane saopštilo je 3. januara da je 89 vojnika poginulo u ukrajinskom napadu na Makijevku tokom novogodišnjeg vikenda, dodajući da je glavni razlog napada neovlašćeno korišćenje mobilnih telefona.

Pod ruševinama je kasnije pronađeno još tijela, saopšteno je.

“Očigledno je da je glavni razlog onoga što se dogodilo bilo uključivanje i masovna upotreba, suprotno zabrani, mobilnih telefona u zoni dosega neprijateljskog naoružanja”, navodi se u saopštenju Ministarstva. Zašto?

Kako su telefoni doveli do napada na ruske trupe u Ukrajini?

Rusija je 2. januara potvrdila veliki broj poginulih među svojim vojnicima u ukrajinskom raketnom napadu na improviziranu kasarnu u predgrađu okupiranog grada Donjecka u istočnoj Ukrajini, rekavši da su ubijene 63 osobe.

Ministarstvo je dodalo u saopštenju na aplikaciji Telegram da komisija istražuje okolnosti napada.

Ukrajina gotovo nikada javno ne preuzima odgovornost za napade na teritoriju pod kontrolom Rusije u Ukrajini, a predsjednik Volodimir Zelenski se nije osvrnuo na udar u Makijevki u svom noćnom govoru u ponedeljak (2. januara).

Radio Slobodna Evropa (RSE) nije mogao da potvrdi navode obje strane o broju poginulih u napadima.

Ipak, ukrajinske oružane snage tvrde da je u udaru na Makijevku ubijeno 400 ruskih vojnika smještenih u zgradi bivše strukovne škole, a još oko 300 njih je ranjeno, tvrde zvaničnici.

Iako nije bilo moguće provjeriti tvrdnje nijedne strane zbog borbi, ruska vojska je pokušala da okrivi vojnike za sopstvenu smrt.

“Telefonski signali ruskih vojnika omogućili su snagama Kijeva da odrede koordinate lokacije vojnog osoblja i započnu napad”, rekao je Sergej Sevrjukov, general-potpukovnik Vojske Rusije.

Emily Ferris, istraživačica Rusije i Euroazije na Royal United Services Institute u Londonu, rekla je za Associated Press da je “veoma teško provjeriti” da li su signalizacija mobilnog telefona i geolokacija krivi za tačan napad.

U galeriji na našoj Facebook stranici pogledajte i kako izgleda Makijevka nakon granatiranja.

Ferris je napomenula da je ruskim vojnicima u aktivnoj službi zabranjeno da koriste svoje telefone – upravo zato što je bilo toliko slučajeva u posljednjih nekoliko godina da su korišćeni za ciljanje, uključujući obje strane u ratu u Ukrajini. Konflikt je u velikoj mjeri iskoristio modernu tehnologiju.

U svojoj analizi je naglasila i ovo: “Treba biti oprezan, jer se previše oslanjamo na ovaj napad kao na znak slabosti ruske vojske.”

Takođe je napomenula da je okrivljavanje samih vojnika “korisna priča” za Moskvu jer pomaže da se odvrate kritike i skrene pažnja ka zvaničnoj zabrani mobilnih telefona.

Kako se prate telefoni na bojnom polju?

Uređaji koji se nazivaju simulatori mobilnih lokacija, koji oponašaju telefonski toranj, stacionirani unutar dronova i kamiona, šalju se preko bojnog polja kako bi uhvatili signale obližnjih mobilnih telefona.

Simulatori ‘zavaraju’ telefone da izmjere i izvještavaju o jačini i smjeru signala s nekoliko telefonskih stubova u tom području.

Analizom ovih odgovora – odnosno informacijama da li je signal jači ili slabiji sa različitih tornjeva – moguće je otkriti gdje će se telefoni vjerovatno nalaziti, stoga je moguće i poslati artiljerijski udar na to mjesto.

Takođe je moguće da neki sistemi mogu direktno identificirati lokaciju telefona kada se simulatori povežu na njih, na primjer pristupom internom GPS sistemu telefona, pojašnajva Sky News.

Koja god metoda da se koristi, a bolji detalji su strogo čuvane vojne tajne, svi se završavaju tako što druga strana dobije razmjerno tačnu lokaciju onoga ko koristi telefon.

U Ukrajini je poznato da Rusi koriste sistem za elektronsko ratovanje Leer-3 – koji se sastoji od dvije bespilotne letjelice i komandnog kamiona – kao sredstvo za lociranje ukrajinskih snaga.

Ovaj sistem može pokupiti informacije više od 2.000 telefona u dometu od šest kilometara, potencijalno omogućavajući pronalaženje čitavog niza neprijateljskih pozicija.

Prisustvo ovih sistema elektronskog ratovanja znači da je korištenje mobitela i mreže samo “digitalna verzija ‘bezbrižnog paljenja’ cigarete noću”, tvrde istraživači sa Univerziteta u Kopenhagenu u komentaru za Sky News.

Naredbe ukrajinskim trupama na ratištu

Gore navedeni sistemi su potakli ukrajinsku vojsku da izda savjete svojim vojnicima kada su se borili protiv separatista koje podržava Rusija u istočnom regionu Donbasa.

Naređuje se:

1. Ostavite svoju SIM karticu kod kuće.
2. Najbolje mjesto za nabavku SIM kartice je u samoj zoni konflikta.
3. Ako planirate telefonirati, hodajte najmanje 400-500 metara od mjesta odreda vojske.
4. Ne odlazite sami, povedite naoružanog prijatelja sa sobom da vas prati.
5. Najbolje mjesto za telefoniranje je na lokacijama s puno civila, po mogućnosti u nedavno oslobođenim gradovima.
6. Uvijek držite telefon isključen. Vaš život zavisi od toga. U suprotnom projektili će pogoditi cijeli vaš odred.
7. Ne prihvatajte kodove za dopunu ili kartice od lokalnog stanovništva. Mlada žena koja vam je donela karticu za dopunu iz susjednog sela možda radi za neprijatelja. Službe moraju obraditi ogromne količine podataka da identifikuju mobilne telefone našeg naroda i neprijatelja. Nemojte im olakšavati posao.
8. Čuvajte svoje drugove. Ako vaš prijatelj zove svoju djevojku – sat ili nešto kasnije vaša pozicija će biti granatirana ili napadnuta.
9. Zapamtite, neprijatelj može slušati vaše razgovore bez obzira koju SIM karticu ili kojeg telekom operatera koristite.

Britanski obavještajni zvaničnici izjavili su u srijedu (4. januara) da je “neprofesionalna” vojna praksa Moskve djelimično kriva za velike žrtve.

“S obzirom na obim štete, postoji realna mogućnost da je municija bila uskladištena u blizini smještaja vojnika, koja je detonirala tokom napada, stvarajući I sekundarne eksplozije”, objavilo je Ministarstvo odbrane Velike Britanije na Twitteru.

U istom postu, ministarstvo je reklo da je zgrada pogođena ukrajinskim projektilima nešto više od 12 kilometara od linije fronta, unutar “jednog od najspornijih područja sukoba”, u oblasti Donjeck, koju je djelimično okupirala Rusija.

Rusko ministarstvo odbrane, u rijetkom priznanju gubitaka, prvobitno je reklo da su u napadu poginula 63 vojnika. Ali dok su ekipe hitne pomoći pretraživale ruševine, broj mrtvih je rastao.

Vladlen Tatarski, poznati vojni bloger, optužio je ruske generale da “pokazuju sopstvenu glupost i nerazumijevanje onoga što se dešava (među) vojnicima, gdje svi imaju mobilne telefone”.

“Štaviše, na mjestima gdje postoji pokrivenost, artiljerijska vatra se često prilagođava telefonom. Jednostavno ne postoje drugi načini”, napisao je Tatarski u postu na Telegramu, prenosi AP.

Drugi su krivili odluku da se stotine vojnika stacioniraju na jednom mjestu.

“Priča o mobilnom telefonu nije previše uvjerljiva”, napisao je vojni bloger Semjon Pegov.

“Jedini lijek je da se osoblje ne smiješta masovno u velike zgrade. Jednostavno nemojte smjestiti 500 ljudi na jedno mjesto, već ih rasporedite na 10 različitih lokacija.” (Adanan Čomor, Radio Slobodna Evropa)

Najveća greška je tući djecu: Poznati psiholog otkrio je najbolju metodu kažnjavanja

POZNATI ruski psiholog Mihail Labovski prije nekoliko mjeseci objavio je novu knjigu posvećenu odgoju, koja je ubrzo postala veliki hit, i to s razlogom – nudi konkretne smjernice za odgoj djece koja će izrasti u psihički zdrave, samostalne i sretne odrasle osobe.

Labovski ima preko 30 godina praktičnog iskustva, a časopis Forbes uvrstio ga je među najpoznatije psihologe današnjice. U knjizi I Love and Understand: How to Raise Happy Kids (Without Going Crazy with Anxiety) analizira konkretne izazove koje pred roditelje postavlja odgoj djeteta: što raditi u prvoj godini bebinog života, kako odgajati dijete do treće godine, kako pristupiti ranom razvoju djeteta, kako dijete pripremiti za školu i zašto je samo jedna petica u školskom dnevniku problem.

U jednom poglavlju osvrnuo se na kažnjavane djece batinama. Objasnio je da neki roditelji imaju pozitivan stav prema tjelesnom kažnjavanju jer su i sami u djetinjstvu bili podvrgnuti toj metodi odgoja i ne shvaćaju koliko je ta tehnika “strašna”.

“Dobivao sam batine i ništa mi se nije dogodilo”

“Svoje roditelje ne treba uvijek slijediti ili na vlastito djetinjstvo uzimati kao primjer. Roditelj koji tuče dijete psihički je neuravnotežen, to je osoba koja ima problem s ljutnjom i agresijom. Roditelj bi trebao riješiti svoj problem, a ne prenositi ga na dijete”, kaže Labovski.

Potom objašnjava što se događa u djetetovoj glavi ako ga roditelji tuku: “Ono shvaća da svijet funkcionira tako da jači može povrijediti slabijeg. Dijete misli da ga roditelji ne vole. To je loše. U što će se onda to dijete pretvoriti? Kako će komunicirati s drugim ljudima, sa životinjama? Kako će odgajati svoju djecu?”

Psiholog savjetuje roditeljima da s djecom uvijek razgovaraju, da im detaljno objasne gdje i kada griješe. Pritom ne trebaju usmjeravati kritiku na djetetove kvalitete, već na njegov čin.

“Učinio si nešto loše, ali meni se ne sviđa takvo ponašanje” ili “Jako mi smeta što se tako ponašaš”, primjeri su rečenica na koje se roditelji mogu fokusirati.

Ne treba vikati

Također, Labovski savjetuje da s djetetom razgovarate normalnim tonom i ne vičete na njega, a čak i ako je učinilo nešto loše – ton neka bude nježan, ali čvrst. Kazna ne mora biti popraćena vikom, ljutitim gestama i bijesnim licem. Naglasio je i koje su kazne po njemu prihvatljive.

“Smatram da je sasvim prihvatljivo uskratiti djetetu igračke, gadgete ili druge materijalne stvari ili odlazak na zabavno događanje. Ono što je pogrešno je uskratiti mu boravak na svježem zraku ili ga staviti u kućni pritvor”, istaknuo je.

U kažnjavanju moraju sudjelovati oba roditelja

Psiholog naglašava i da je u obitelji potrebna solidarnost, odnosno da majka i otac ne bi smjeli imati nesuglasica i trebali bi jednako kažnjavati svu djecu. U suprotnom će jedno dijete shvatiti da može sve, a drugo ništa, što će dovesti do manipulacije.

“Roditelji često misle da dijete neke stvari radi namjerno ili iz inata. Istina je da u 99 posto slučajeva djeca čine neke stvari nenamjerno, odnosno bez loše namjere. Ako dijete kaznite bez objašnjenja, u 90 posto slučajeva iz toga neće izvući nikakav zaključak”, zaključio je. (Index.hr)