Odbijaju da budu Dodikovi Srbi

Sve je ovih dana bilo u velikim, okruglim osamdesetim godišnjicama utemeljenja ZAVNOBiH-a i prelomnog drugog zasjedanja AVNOJ-a, pri čemu kad kažem sve, mislim na ovaj dio javne, medijske i intelektualne postjugoslavenske scene u kojoj i sam funkcioniram. Što zapravo znači da se to “sve” svodi na krug manje-više uvijek istih ljudi koji su slično gledali na ratove, raspad Jugoslavije i generalno na njezino nasljeđe, koji su nastavili surađivati mimo granica i logika nacionalističkih državnih politika i koji jesu vidljivi u javnosti, umnogome i relevantni, ali nisu oni koji zapravo određuju društveni smjer.

Pojednostavljeno govoreći, u nekim drugačijim okolnostima i državama ove velike godišnjice bile bi tema znanstvenih skupova i izložbi, na javnim sveučilištima, ili u institutima, bile bi tema novih dokumentaraca na javnim televizijama i poslužile bi za neko ozbiljno suočavanje društva s vlastitim nasljeđem iz kojeg bi se nešto moglo i naučiti. No, kako to kod nas već više od trideset godina nije slučaj, a teško da će se u skorije vrijeme išta po tom pitanju promijeniti, za posljedicu imamo situaciju da sve to rade manjinske i antifašističke udruge, poneka stranka s lijevog spektra ili sličan krug intelektualaca i otprilike sve zastaje na tome.

Ne treba stoga čuditi, makar da jeste slučajno, da smo doživjeli onakav tip uvreda kakve je Milorad Dodik izrekao prema Bogiću Bogićeviću i Mirku Pejanoviću upravo u dane obilježavanja ovih dviju godišnjica. I u čitavoj priči ima itekako dosta simbolike.

Pustimo sada to da je Milorad Dodik i inače jedan rijetko nepristojan čovjek u javnim istupima, čak i za vrlo niske standarde javne scene u Bosni i Hercegovini, pa čak stavimo na stranu i to što nas je ionako naviknuo na svašta i što nas malo što od njega može iznenaditi.

Ono što je u čitavoj ovoj priči, odnosno javno i vrlo promišljeno napisanom stavu kojeg mnogi nacionalisti imaju, ali ga se ustručavaju baš tako otvoreno izreći bitno, jeste politička ideja koja stoji iza svega toga. To je ideja koja s jedne strane ljude promatra uvijek kroz prizmu kolektiva, a nikad kao pojedince, a s druge je ideja kojoj je nezamislivo da svi ti naši kolektivi i nacije na bilo čemu u vezi sa sadašnjim životom i zajedničkom budućnosti rade zajedno.

I to je upravo ono što često izostaje i kod onih koji nominalno slave i uvažavaju ZAVNOBiH ili AVNOJ, uporno pozivajući se na neke povijesne tradicije i nasljeđe, a nikad na stvarnu suštinu i sadržaj antifašističke borbe i njezine projektirane pobjede u budućnosti. Koja je i jasno iskazana kao stvaranje nekog novog društva i države koji ne nastaju na nekom nasljeđu, nego na praksi i ideji zajedničke borbe ovdašnjih naroda za bratsku i bolju budućnost.

I dok god s Dodikove ili bilo čije druge strane postoje nastup i retorika koja ljude gleda isključivo kroz kolektivnu nacionalnu pripadnost i broji krvna zrnca partizanima, licemjerno je svako okupljanje u njegovoj režiji na Kozari ili u Donjoj Gradini.

Bogić Bogićević i Mirko Pejanović su u nevjerovatno teškim okolnostima, u kojima im je njihovo ime i prezime puno više otežavalo, nego što im je olakšavalo, prije svega ostali ljudi. Potom su ostali odani principima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a kad su skoro svi drugi oko njih, uključujući i sve one mase građana koje su podržale nacionaliste na izborima, od tih principa vrlo jasno odustali.

 ove dvije stvari im današnje Sarajevo jeste honoriralo, ali ne iz razloga koje navodi Milorad Dodik, pa čak ne ni iz razloga što su dijelili njihove ideje ili principe, nego zato što im je priznalo to što su odabrali ostati solidarni s opsjednutim gradom i s ljudima u njemu.

Njih dvojica, a u tome nisu bili usamljeni, s treće strane su odlučili prije i poslije svega ostati pojedinci s imenom i prezimenom, a ne promatrati sebe kao dio nekog nacionalnog kolektiva.

Za tu im se pak odluku niti može, niti treba itko zahvaliti, ali zbog nje mogu mirno spavati i zbog nje su uostalom i donijeli sve političke i ljudske odluke koje su donijeli.

 ne samo što je bespredmetno da razgovaramo o Dodikovoj političkoj svijesti i izjavama nego od njih nije ništa bolji igrokaz koji je odigran da bi se blokirao izbor Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva.

Kakvima god da se SDP i sama Benjamina Karić pokažu u budućnosti, a ni za to nema pretjerano pozitivnih naznaka, posebno kad je riječ o potonjoj, to što su na kraju pristali na nastavak tog igrokaza zapravo znači poraz onog duha ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a kojeg je Bogićević obranio one dramatične večeri u jednom beogradskom podrumu. Sve nakon toga je ionako već nebitno i svakodnevno. (Dragan Markovina, Oslobođenje)

Živjeti na Lastovu

Na Lastovskom otočju danas će prerano pasti mrak. Noć će biti neobično duga jer pada drugi dan da JADrolinijini trajekti ne mogu do Lastova. Na katamarane smo zaboravili još prije šest dana. Danas nijedan dječak i djevojčica koji pohađaju srednju školu nisu mogli materi i ocu za vikend. Nijedan student. Ako se kome pokvarila klima, budući da nema meštra od klime na otoku, taj se može ili smrznuti ili poć cimerovat kod susjeda. Ako je koji mladić dogovorio rendez vous u Splitu, hoće li ga cura čekati cijelu setemanu? Dogodi li se, ne daj Bože, da netko ima kakvu rehabilitacijsku terapiju petkom, taj će je propustiti. Dva dana, a sve ide prema tome da bude i treći, petstotinjak otočana se mora stisnuti da ih, svakoga ponaosob, ništa ozbiljno ne zaboli jer ako koga zaboli, krepat će.

S četvrtka na petak petnaestak putnika je prenoćilo na trajektu u Veloj Luci. Ovakva prilika je inače stvarni razlog zašto se otočani ljute na neotočane kad leže po salonskim kaučima, a nisu skinuli postole. Jer se mi tu opružimo kad noćimo čekajući milost s neba, kad nas JADrolinija izigra, a izigra nas previše često. Onda ko dobije reumu od čekanja, ko se prehladi, ali koga briga …

Kakvo je zaista bilo vrijeme primjerice jutros?! Takvo da su dvojica Lastovaca Marijo i Viktor, pošto su stigla na posao u Javnu ustanovu Park prirode Lastovsko otočje, sjeli u gliser Bodeč, odglisirali do Brne na Korčuli, doveli jedne, vratili druge. Večeras će napraviti još jednu turu, ovaj put Marijo i Ivan. Po dvojica momaka s razmjerno malim brodom. Jesu li momci ludo hrabri ili ipak nisu fatalni vremenski uvjeti? Ako nisu fatalni vremenski uvjeti, zašto JADrolinija nema barem mali brod kojim može povezati stalno naseljeni hrvatski otok s hrvatskim kopnom?

Jutros je među putnicima bilo i dvoje male djece. Djeca nisu vaša, pa vas možda ne pogađa. Nas pogađa.

Sav ovaj prijevoz je o trošku Javne ustanove i o slobodnom vremenu rečenih momaka. Javna ustanova od JADrolinije neće dobiti novčanu naknadu za ove usluge. Javna ustanova će otkidati od svojih, odnosno od naših usta, jer nema druge varijante. JADrolinija je uštedila dva dana vožnje. Mi smo siromašniji za dva dana normalnog života. Vjerojatno ćemo biti siromašniji i za treći dan. Samo da svi budemo, da ne bude koji od nas da ne doživi taj treći dan.

Žalosna je stvarnost Lastovaca bez obzira na godišnje doba. Naime, Lastovcima se ljeti češće nemoguće ukrcati bilo u katamaran, bilo autom u trajekt jer nema mjesta – jer ima previše turista koji plaćaju skupe karte. Kad JADrolinija nakesa novaca, a nema više gužve, onda se čini manje bitno prevoziti nas radi kojih postoji. Naime, hrvatski porezni obveznici JADroliniju prvenstveno plaćaju da bismo svi imali približno jednake, koliko – toliko pristojne životne uvjete. I onaj u Belom Manastiru i ovaj na Lastovu. Međutim, ovaj na Lastovu je tu gdje jest i može samo računati na slobodno vrijeme, hrabrost i sposobnost svojih sugrađana.

Velika HVALA Parkovcima, hvala Park prirode Lastovsko otočje! Da vas nema, doslovno bi vas trebalo izmisjet. Hvala Nives na snimci! Posebno HVALA čovjeku iz NK Jadrana koji je prebacio napaćene putnike iz Luke u Brnu, a sve zahvaljujući organizaciji Nikše Tomašića. Gdje će suza nego na oko! (Mariana Bucat, Lupiga.com)

Granica globalnog zatopljenja

Za malo više od pet godina, negdje početkom 2029., svijet vjerovatno neće moći ostati ispod međunarodno dogovorene temperaturne granice za globalno zatopljenje ako nastavi sagorijevati fosilna goriva trenutnom brzinom, kaže nova studija.

Studija navodi okvirni datum kada će svijet dosegnuti kritični klimatski prag, što je povećanje od 1,5 stepena Celzijusa od 1800-ih godina.

Osim povećanja temperature, povećavaju se rizici od katastrofa, budući da će svijet vjerovatno izgubiti većinu svojih koralnih grebena, ključni ledeni pokrivač mogao bi se nepovratno otopiti, a nestašice vode, toplotni talasi i smrtnost od ekstremnih vremenskih uslova dramatično se povećavaju, prema ranijem naučnom izvještaju Ujedinjenih nacija.

Dostizanje tog praga dogodiće se ranije nego što se prvobitno izračunalo jer je svijet napredovao u čišćenju drugačije vrste zagađenja vazduha – sićušnih zadimljenih čestica koje se nazivaju aerosoli. Aerosoli malo hlade planetu i prikrivaju učinke izgaranja ugljnika, nafte i prirodnog plina, rekao je glavni autor studije. Drugim riječima, iako je čišćenje aerosolnog zagađenja dobra stvar, taj uspjeh znači nešto brži porast temperatura.

Studija objavljena u ponedeljak, 30. oktobra u časopisu Nature Climate Change računa ono što se naziva preostalim “budžetom ugljenika”, što označava koliko fosilnih goriva svijet može sagorjeti i još uvijek ima 50 posto šanse da ograniči zagrijavanje na 1,5 stepena Celzijusa od predindustrijskih vremena. To je prag postavljen Pariškim sporazumom iz 2015. godine.

Posljednjih 10 godina već je u prosjeku 1,14 stepena Celzijusa toplije od 19. vijeka. Prošla godina je bila toplija za 1,26 stepeni Celzijusa, a ove godine vjerovatno biti više od toga, kako kažu naučnici.

Nova studija postavila je proračun ugljenika na 250 milijardi metričkih tona. Svijet spaljuje nešto više od 40 milijardi metričkih tona godišnje (što još raste), što znači da je preostalo još šest godina. Ali tih šest godina započelo je u januaru 2023., stoji u studiji, tako da je vrijeme koje je ostalo pet godina i nekoliko mjeseci.

“Nije da će borba protiv klimatskih promjena biti izgubljena nakon šest godina, ali mislim da će vjerovatno biti prekasno da se borimo za granicu od 1,5 stepeni, ako već nismo na snažnoj silaznoj putanji”, rekao je autor Robin Lamboll, klimatolog sa Imperial Collegea u Londonu.

Izvještaj Međuvladinog panela Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama za 2021. dalo je proračun od 500 milijardi metričkih tona s datumom sredinom 2032. za zaključavanje na 1,5 stepeni, rekao je Lamboll.

Ljudi ne bi trebali krivo protumačiti trošenje proračuna za 1,5 stepeni kao jedino vrijeme koje je preostalo da se zaustavi globalno zagrijavanje, rekli su autori. Njihova studija kaže da proračun ugljenika s 50 posto šanse da održi zagrijavanje ispod 2 stepena Celzijusa iznosi 1.220 milijardi metričkih tona, što je oko 30 godina.

“Ne želimo da se ovo protumači kao šest godina za spas planete”, rekao je koautor studije Christopher Smith, klimatski naučnik sa Univerziteta u Leedsu. “Ako smo u mogućnosti ograničiti zagrijavanje na 1,6 stepeni ili 1,65 ili 1,7 stepeni, to je puno bolje od 2 stepena. I dalje se trebamo boriti za svaku desetinku.”

Dok slijede pregovore o klimi u Dubaiju sljedećeg mjeseca, svjetski lideri i dalje kažu da je “granica od 1,5 stepeni dostižna”. Lamboll je rekao da je ograničavanje zagrijavanja na 1,5 stepeni tehnički moguće, ali je politički izazovno i malo vjerovatno. (Radio Slobodna Evropa)