Pet kipova kralja Tvrtka
Profesor mediavelistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nije tipičan primjer ovdašnjeg obrazovnog establišmenta. Iako pripada mlađoj generaciji, njegova promišljanja i profesionalizam odudaraju od površnog nacional-romantičarskog diskursa kojeg među historičarima, ili barem onima koji nose te titule, čujemo širom nekadašnje Jugoslavije. Rodom je iz Krajine, iz Ključa, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje, a diplomirao je 2006. na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje ga je zapazio i profesor Dubravko Lovrenović, te ga je uzeo za asistenta. Magistarsku tezu “Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni” odbranio je 2009. a doktorsku disertaciju “Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386–1463)” 2014. godine. Profesor Emir Filipović u razgovoru sa novinarom i historičarom Amerom Obradovićem odgovara na pitanja zašto političari idu u prošlost da biju svoje današnje bitke, ko i zbog čega želi da privatizira bosansko srednjovjekovlje, o stećcima, bosanskim vitezovima, dinastiji Kotromanić, spomeniku kralju Tvrtku u Sarajevu, o nebulozama članice Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH da nije bilo bosanskog kraljevstva i njenih kraljeva, spomenicima Bogdana Bogdanovića, te zašto politika ne mora biti poštena, a povijest mora…
Razgovarao: Amer Obradović
(…)
FILIPOVIĆ: Nisam siguran da je sve u vezi s ovim spomenikom urađeno na dostojan način ili iz opravdanih razloga i motiva. Kao prvo, sama inicijativa za podizanje spomenika kralju Tvrtku pojavila se prije nekih desetak godina i to u vrijeme kada je Zemaljski muzej bio zbog financijskih i političkih problema zatvoren za javnost. Bila je to svakako reakcija na činjenicu da su slični kipovi tada već bili podignuti u Herceg Novom i Tuzli. Gradonačelnica Sarajeva je iz nekog, sebi poznatog razloga, prihvatila tu ideju i upustila se u jednu “avanturu” narudžbe i izrade spomenika kojem očigledno nije bilo fizičkog mjesta u gradu, te se stječe dojam da je on postavljen više spletom nekih sretnih okolnosti nego planski i smišljeno. O adekvatnosti pozicije na kojoj je spomenik poslije podignut, o njegovoj simbolici ili estetskom izgledu, o natpisu na postamentu, kao i o brojnim mišljenjima koja su tim povodom iznošena, možemo unedogled raspravljati ali nas to neće daleko dovesti jer je cijela stvar sada završena. Na ovom ću mjestu samo istaknuti da danas imamo pet kipova kralju Tvrtku a samo jednu stručnu biografiju, odnosno monografiju posvećenu njemu i njegovoj vladavini, pisanu prije gotovo stotinu godina iz pera Vladimira Ćorovića i objavljene u izdanju Srpske kraljevske akademije. Bilo bi korisno da je barem jedan dio sredstava izdvojenih za izradu sarajevskog spomenika kralju Tvrtku bio usmjeren na pokrivanje troškova priređivanja velike muzejske izložbe ili istraživanja i objavljivanja jedne nove, popularno pisane i bogato ilustrirane stručne biografije kojom bi se kralj i njegovo vrijeme bolje približili današnjoj zainteresiranoj publici. Možda nam tada za utvrđivanje godina Tvrtkovog rođenja, banovanja i kraljevanja ne bi kao vodilja služio konfuzni natpis na postamentu postavljenog brončanog spomenika, jer Tvrtko svakako nije vladao kao kralj od 1338. godine.
TACNO.NET: Teško je u intervju objasniti svu kompleksnost odnosa u srednjovjekovnoj Bosni, rodbinskih veza, uticaja, značaja velmoža, Crkve bosanske, tradicije, običaja i tadašnjeg historijskog konteksta, a političari iznose takve nonsense da ih je teško upratiti. Da barem pročitaju “Istoriju srednjovekovne bosanske države”, Sime Ćirkovića. Koje autore Vi cijenite kada je srednjovjekovlje u pitanju?
FILIPOVIĆ: Sima Ćirković je napisao, po meni, do sada najbolju sintezu srednjovjekovne bosanske historije i žao mi je što njegovo djelo u našoj javnosti ne uživa onaj ugled koji zaslužuje. Najviše je tome doprinijela knjiga Nade Klaić “Srednjovjekovna Bosna” u kojem je Ćirkovićev rad ocijenjen negativno. Bilo bi teško ovdje pobrojati sve manjkavosti knjige Nade Klaić i izdvojiti sve rezultate kojima je Sima Ćirković svojim brojnim knjigama i člancima obogatio naše poznavanje bosanskog srednjovjekovlja, ali čisto sumnjam da su moderni bosanskohercegovački političari i politički komentatori čitali ijednog od ta dva autora. Inače smatram da nema mnogo loših knjiga o srednjovjekovnoj Bosni, da ih prvo trebamo znati kritički čitati, tj. apstrahirati bitno od nebitnog, tačno od pogrešnog, i da se iz svakog djela može ponešto korisno saznati i naučiti. Bez obzira na to, ovdje bih naročito izdvojio radove i djela Mihaila Dinića o stanku, odnosno državnom saboru i rudarstvu srednjovjekovne Bosne, članke Ante Babića o društvenom ustrojstvu i diplomatskoj službi, Herte Kune o književnosti, Desanke Kovačević-Kojić o trgovini i gradovima, Marka Šunjića o odnosima Bosne i Venecije, zatim već spominjanog Šefika Bešlagića o stećcima, Pave Anđelića o Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci, pečatima i teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne te Peje Ćoškovića o Crkvi bosanskoj.
TACNO.NET: Bila je hiperprodukcija partizanskih spomenika nakon Drugog svjetskog rata, a onda tokom i poslije raspada bivše Jugoslavije vidimo pandemiju nacional-romantičarskih spomenika, najviše u Skoplju. To jest anahrono, ali očito političarima potrebno. Savremena spomenička kultura koristi drugačije forme – ima li kapaciteta u Bosni i Hercegovini među historičarima, intelektualcima, kulturnim radnicima da historiju otmu političarima, da se time bavi struka, ili da to barem pokušaju?
FILIPOVIĆ: Historija nije i ne treba biti prerogativ ili isključivo vlasništvo historičara, intelektualaca i kulturnih radnika. Ona podjednako pripada svima, pa i političarima. Ono na čemu bismo trebali i morali insistirati jeste obrazovanje širokih slojeva stanovništva iz oblasti historije gdje bismo ih podučavali kritičkom razmišljanju o prošlosti, a to podrazumijeva da se ne vjeruje na prvu sve što se čuje ili pročita te da se ide prema izvoru informacije. Tako bi se političkim radnicima iz njihovog bogatog retoričkog arsenala izbili “šuplji” i “isprazni” argumenti o “historijskom pravu” i bili bi onemogućeni u nastojanjima da svoje moderne ideološke ciljeve postižu manipuliranjem prošlošću, nego bismo ih ocjenjivali kroz prizmu konkretno ispunjenih obećanja.
TACNO.NET: Veliki arhitekta, Bogdan Bogdanović, autor važnih memorijalnih kompleksa, Jasenovca, Partizanskog groblja u Mostaru, Smrike pored Novog Travnika… rekao je: ”Dok sam ih gradio, priželjkivao sam svijet bez spomenika”. Kakav bi bio svijet bez spomenika?
FILIPOVIĆ: Pratio sam neke reakcije javnosti na podizanje spomenika kralju Tvrtku ispred predsjedništva i uočio da su mnogi ljudi oduševljeni. Očigledno su spomenici nužni nekim pojedincima ili grupama u potrebi da razviju svoj odnos prema prošlosti, ojačaju identitet i pozicioniraju se naspram nekih velikih ili malih ideja. To, dakle, samo po sebi nije sporno. No vrijeme teče i priroda stvari je da se mijenjaju i ne ostaju iste. Od mnoštva partizanskih spomenika koji su krasili bivšu domovinu mnogi su porušeni i uništeni, a ostali su samo oni koji svojom umjetnošću, nadvremenskom i univerzalnom porukom prkose kako režimu u kojem su podignuti, tako i ovoj političkoj situaciji danas. Vrijeme je relativno dobar sudac i ono će pokazati kojoj skupini pripada spomenik kralju Tvrtku u Sarajevu.
TACNO.NET: Meni jedna od dražih poruka o historiji je ona legendarnog filozofa Jean Paul Sartrea – politika ne mora biti poštena, povijest mora – a Vi predajte na Odsjeku za historiju kojeg sam i sam završio, pa kako gledate na nove generacije, mogu li one ostati poštene, barem prema historiji?
FILIPOVIĆ: Po prirodi sam pesimista, pa iako uvijek ističem kako je pesimizam bliži realnom sagledavanju stvari od optimizma, moram ipak naglasiti da trenutno stvarno nema prostora nekom optimizmu za našu medievalistiku koja se jezgrovito može opisati izrazom pokojnog profesora Lovrenovića: “snažna ambicija slabog znanja”. Dosta je tu pojedinaca koji bi nešto htjeli ali ne znaju kako to ostvariti, a pošto se općedruštveno stanje reflektiralo i na historiografiju, u kojoj se sada cijene “vidljivost”, “klikovi” i “lajkovi”, kolege koji bi trebali biti nositelji struke tu istu struku pojeftinjuju i komercijaliziraju. Zato svoje usluge daju na raspolaganje raznoraznim umjetničkim dizajnerima, režiserima, producentima i bjelosvjetskim kamiondžijama. Nasuprot njima stoje medievalisti koji su se pretvorili u “historičare opće prakse”, pa ili ne pišu ni o čemu ili pišu o svemu i svačemu, i to onda po potrebi i o temama koje im nametnu novinari. Dok god je to tako, slutim da nećemo imati napretka. Ostaje samo nada da će se u nadolazećim generacijama studenata pojaviti neko ko neće kompromitirati struku, a istovremeno će imati dovoljno karizme da rezultate te struke uspješno posreduje javnosti. Nažalost, trenutno ne vidim nekoga s tim sposobnostima, no nadam se da će me vrijeme demantirati. (prof. dr. Emir O. Filipović, Amer Obradović, tTčno.net)
Amerika ne smije poniziti Putina na ličnom nivou
Pošto pukotine u vladavini Putina postaju vidljive, uz rusku vojsku podijeljenu i bez morala, neki stručnjaci smatraju kako je vrijeme da se ide sa maksimalnom podrškom Ukrajini, slanjem kasetne municije, aviona F-16 i sve druge tražene vojne opreme. No, psihološka literatura o teoriji prilika pokazuje kako su pojedinci, bilo da je riječ o kockarima u kasinu ili liderima koji vode osvajački rat, kada se suoče sa nazatkom (što stručnjaci nazivaju ‘domenom spoznanih gubitaka’), spremniji prihvatiti nepotreban rizik. Dodatno, narcisoidne autokrate jako loše reagiraju na lično poniženje.
To govori kako američki zvaničnici (te komentatori u manjem stepenu) trebaju razdvojiti ekonomsku i vojnu pomoć od ličnog prozivanja. To znači da treba povećati vojnu podršku kako bi se popravila ukrajinska pozicija na borbenom polju, a izbjegavati lične napade na Putina koji bi ga mogli bespotrebno nagnati da djeluje tako da ovaj rat postane čak brutalniji i nepredvidljiviji.
Drugačije rečeno, političari trebaju razdvojiti riječi i djela. Jednom kada viši američki zvaničnici javno kažu kako je Putin „slab“, sukob prelazi na personalni nivo, a jako je poznato kako su autokrate jako osjetljivi. Kada je američki predsjednik Joe Biden, na primjer, opisao kineskog predsjednika Xija Jinpinga kao „diktatora“ nije nimalo pomoglo da se riješe mnogi problemi između dvije sile, a kamoli resetiralo američko-kineske odnose.
Kao većina ratova, i onaj u Ukrajini je psihološki jednako kao i fizički. Iako je američka obavještajna zajednica uspješno predvidjela početnu invaziju na Ukrajinu, Putinovo mentalno stanje ostaje crna kutija. Pretpostavlja se da ga je ponizio Prigožinov izazov, a da ne govorimo o napuštanju rata. Obim Putinove invazije na Ukrajinu daleko je nadmašio njegov obrazac agresije pokazan protiv ruskog susjeda, pa je zbog toga teško izvoditi poređenja i zaključke. No, čak i ako ne znamo Putinovo psihičko stanje ili šta ga je dovelo do toga, sukob je jasno postao egzistencijalan za njega.
Udari na Odesu
Pošto je doživio seriju poniženja, oslabljeni Putin je u domeni svojih spoznatih gubitaka. Zbog toga bi mogao pojačati tenzije i, pošto nije zadovoljan nastojanjima da se riješi od opasnosti puča iz redova vojske ili pozove uobičajene osumnjičene, eskalirati rat. Postoje neki dokazi za ove tvrdnje, sa nedavnim ruskim napadima na skladišta pšenice i civilnu infrastrukturu u i oko Odese, pa i na rodni grad ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.
Važno je kako lideri javno govore o svojim protivnicima u onoj mjeri u kojoj su međunarodni odnosi produžetak međuljudskih odnosa. Američka retorika o Putinu, jednako kao slanje aviona F-16, može ga gurnuti – a time i rat – u razne smjerove.
Stav da se nazivanjem Putina „slabim“ može vršiti pritisak na stanovnike Rusije, elite ili oružane snage kako bi ga svrgnuli ili da se ubrza okončanje rata je samo maštarija. Istina je da će Putin djelovati opasno i nepredvidljivo, bez obzira šta se govori o njemu – dokaz tomu je Prigožinova smrt.
Otkrivajuće govori dio iz njegovih memoara „Iz prvog lica“, gdje se govori o susretu mladog Putina i velikog pacova u hodniku zgrade gdje je živio u Sankt Petersburgu (tada Lenjingradu). „Satjerao sam ga u ugao“, on piše. „Nije imao gdje pobjeći. Odjednom je skočio i bacio se na mene. Bio sam iznenađen i uplašen.“
Kada je neko poput Putina satjeran u ugao, on – poput velikog pacova – napada. No, nejasno je kojim mjerama. Da li će povećati uloge ubijanjem više političkih rivala? Ili će povesti jače cyber operacije van države?
Bez obzira koji bi potezi mogli biti, autokrata koji vodi agresiju može biti poražen samo na bojnom polju. Prazna priča ili napadi na ličnom nivou neće tomu pomoći – zapravo, mogu potkopati taj proces. (Keren Yarhi-Milo; Project Syndicate; Al Jazeera)
Mećave i toplotni valovi
Pitanje šesto: Ako se planeta zagrijava, kako to da su zime (i neke tačke) sve hladnije?
Kada SAD pogodi velika snježna oluja, poricatelji klimatskih promjena u tome vide dokaz da se klimatske promjene ne događaju. Senator James Inhofe, republikanac iz Oklahome, 2015. godine je tako pokušao diskreditovati klimatologiju bacivši u Senatu grudvu snijega! Ali ti događaji zapravo ne opovrgavaju klimatske promjene.
Iako je posljednjih godina bilo nezaboravnih oluja, zime su diljem svijeta sve toplije.
U ovom stoljeću su prosječne decembarske, januarske i februarske temperature u SAD-u porasle za oko 2,5 stepena Farenhajta.
K tome rekordno hladni dani postaju sve rjeđi od rekordno toplih dana.
U SAD-u su sada rekordno visoke razine dvaput veće od rekordno niskih. A sve manja područja u zemlji bilježe ekstremno niske zimske temperature. Tako je u cijelom svijetu.
Pa šta je onda s mećavama?
Atmosfersko vrijeme uvijek varira, pa ne čudi da još uvijek imamo jake zimske oluje čak i dok prosječne temperature rastu. Studije pokazuju da bi i za to mogle biti krive klimatske promjene. Jedna od mogućnosti jest to da je brzo zagrijavanje Arktika uticalo na atmosfersku cirkulaciju, uključujući i brze struje zraka s velikih nadmorskih visina koji se obično kovitla iznad Sjevernog pola (tzv. Polarni vrtlog). Neka istraživanja sugeriraju da te promjene donose niže temperature na niže geografske širine i uzrokuju zastoj vremenskih sistema, dopuštajući olujama da proizvode više snježnih padavina. Ovo bi moglo objasniti ono što doživljavamo u SAD-u proteklih nekoliko decenija, kao i zimski trend hlađenja u Sibiru, mada uticaj Arktika na globalno atmosfersko vrijeme ostaje tema naučnih rasprava.
Klimatskim promjenama može se objasniti i očiti paradoks činjenice da se neka druga mjesta na Zemlji nisu bitnije zagrijala. Na primjer, posljednjih godina se jedna mrlja vode u sjevernom Atlantiku ohladila, a naučnici kažu da se to možda desilo zato što cirkulacija okeana usporava zbog slatke vode koja teče s Grenlanda koji se otapa. Ako se ova cirkulacija gotovo zaustavi, kao što se događalo u geološkoj prošlosti, to bi promijenilo vremenske obrasce diljem svijeta.
Ne proizlazi svaka hladnoća iz neke nelogične posljedice klimatskih promjena. Ali je dobar podsjetnik da je klimatski sistem Zemlje složen i haotičan, pa će se efekti promjena uzrokovanih ljudskim djelovanjem različito odražavati na različita mjesta. […]
Pitanje sedmo: Šumski požari i loše vrijeme oduvijek se dešavaju. Kako znamo da imaju veze s klimatskim promjenama?
Ekstremno vrijeme i prirodne katastrofe dio su života na Zemlji – samo pitajte dinosauruse. Ali postoje čvrsti dokazi da su klimatske promjene povećale učestalost i ozbiljnost određenih pojava kao što su toplotni talasi, suše i poplave. Nedavna istraživanja su naučnicima omogućila da identificiraju uticaj klimatskih promjena na određene događaje.
Počnimo s toplotnim talasima.
Studije pokazuju da se periodi abnormalno visokih temperatura sada dešavaju oko pet puta češće nego što bi to bio slučaj bez klimatskih promjena, a i duže traju. Klimatski modeli predviđaju da će do 2040ih toplotni talasi biti oko 12 puta češći. A to zabrinjava jer ekstremne vrućine često uzrokuju veći broj hospitalizacija i smrtnih slučajeva, posebno među starijim i osobama s osnovnim zdravstvenim problemima.
Procjenjuje se, na primjer, da je toplotni talas u ljeto 2003. godine širom Evrope izazvao oko 70.000 više smrtnih slučajeva nego inače. (Zagrijavanje uzrokovano ljudskim faktorom povećalo je broj smrtnih slučajeva.)
Klimatske promjene su pogoršale i suše, prvenstveno povećanjem isparavanja.
Suše se prirodno javljaju zbog nasumične klimatske varijabilnosti i faktora poput onog da li u tropskom Pacifiku prevladavaju uslovi El Niño ili La Niña. No, istraživači su pronašli dokaze da je efekat staklenika uticao na suše čak i prije žestokih pješčanih oluja „prljavih 1930ih“ (Dust Bowl). A tako je i danas. Prema jednoj analizi, suša koja je pogodila američki Jugozapad od 2000. do 2018. bila je skoro 50 posto jača zbog klimatskih promjena. Bila je to najgora suša koju je ova regija iskusila u više od 1.000 godina.
Rastuće temperature povećavaju i intenzitet padavina i poplava koje im često slijede.
Na primjer, istraživanjima je utvrđeno da je za vrijeme uragana Harvey koji je 2017. godine pogodio Houston, budući da topliji zrak zadržava više vlage, palo između 15 i 40 posto više padavina nego što bi bez klimatskih promjena.
Još uvijek nije jasno da li klimatske promjene mijenjaju ukupnu učestalost uragana, ali ih sigurno čine jačima. […]
Važno je zapamtiti da je u većini prirodnih katastrofa u igri više faktora. Poplave na Srednjem zapadu 2019. godine, na primjer, dogodile su se nakon što se tlo zaledilo, te zato nije moglo upiti kišnicu, zbog čega je povećano oticanje u rijeke Missouri i Mississippi. Usto su ovi plovni putevi preoblikovani nasipima i drugim oblicima riječnog inženjeringa, od kojih su neki propali u poplavama.
I šumski su požari fenomen koji ima više uzroka. Na mnogim mjestima je rizik od požara povećan zato što su se ljudi agresivno borili protiv prirodnih požara i sprečavali domorodačke narode u provođenju tradicionalnih postupaka paljenja. To je omogućilo nakupljanje zapaljive biomase koje pogoršava trenutne požare.
Međutim, klimatske promjene i dalje igraju značajnu ulogu: zagrijavanje i sušenje šuma pretvara šume u lomače.
Studije pokazuju da je zagrijavanje pokretački faktor nedavnog porasta broja i intenziteta šumskih požara.
Jedna analiza otkriva da su klimatske promjene odgovorne za udvostručenje spaljenog područja na američkom Zapadu između 1984. i 2015. godine. A istraživači kažu da će zagrijavanje u budućnosti učiniti požare još brojnijim i još opasnijim.
Julia Rosen je novinarka s doktoratom iz geologije. Njeno istraživanje uključivalo je proučavanje jezgri leda s Grenlanda i Antarktika – radi razumijevanja klimatskih promjena u prošlosti. (Julia Rosen, The New York Times, Riječ i djelo; prevela: Mirjana Evtov)
