„Hladni rat“ je započeo na svršetku oružanog rata, 1945. godine, rata koji je odnio oko 50 miliona žrtava. Najkrvaviji sukob u povijesti čovječanstva. Najokrutniji sukob jer mu je cilj bio istrebljenje cijelih naroda. To je rat koji je „inovirao“ proces likvidacije ljudi industrijalizacijom smrti. Jedina „utjeha“ je bila što to opće zlo, nametnuto cijelom svijetu, nije moglo predugo trajati. Oružani sukobi se ipak završavaju nečijom pobjedom ili porazom.

Žrtve tog užasa nisu ni prebrojane, otpočeo je tzv. hladni rat, rat bez upotrebe vatrenog oružja. Vodi se svim sredstvima, ali ne pretvara u oružani sukob. Strane u sukobu nisu otvoreni neprijatelji, nego suparnici koji se čuvaju direktnog oružanog sukobljavanja jer je vatrena moć tolika i takva da bi mogla uništiti cijelo čovječanstvo. U tom slučaju nema pobjednika. Radi toga se takav rat vodi svim drugim raspoloživim sredstvima, političkim, ekonomskim, obavještajnim, propagandnim… Ali ciljevi rata su isti kao i oružanog sukoba – borba za dominaciju u svijetu, za utjecaj, za moć. Naoružanje se ne koristi direktno, nego indirektno, nagomilavanjem i usavršavanjem, kao prijetnja, zastrašivanje i demonstracija moći. Ne izvlači se na ratište, nego na vojne parade. U periodu „hladnog rata“, koji će od 1945. godine potrajati sve do 1991. godine, suparničke sile su raspolagale ogromnom količinom nuklearnog naoružanja i izvršile oko 2.000 nuklearnih proba s ciljem zastrašivanja. Suparnici su bili SAD kao predvodnica zapadnih zemalja, s druge strane SSSR kao predvodnica zemalja tzv. istočnog lagera.

Fašizam i antifašizam

Drugi svjetski rat je vođen između fašizma i antifašizma, s tim što su u antifašistički pokret spadale države s različitim političkim ideologijama, ali s jednom zajedničkom antifašističkom crtom, kao što je fašizam povezivala jedinstvena nacistička ideologija. „Hladni rat“ je bio nastavak tog rata sa izdiferenciranim političkim ideologijama među antifašistima. Kada je pobijeđen fašizam, unutarnje razlike među antifašističkim državama su se pojavile i dovele do političkih neprijateljstava. Svijet se podijelio na zapadni – liberalno-demokratski i istočni – komunističko-lenjinistički. Sudarile su se dvije ideologije i počela je borba za dominaciju svijetom mirnim sredstvima, podržana nagomilavanjem oružja, bez upotrebe. U oružane sukobe se ulazi indirektno u regionalnim sukobima, ali daleko od vlastite granice.

Sve završava 1991. godine raspadom SSSR-a, a započelo je rušenjem Berlinskog zida kao stvarne i simboličke podjele dva svijeta. Svijet se konačno izmiješao. Napuštena je ideologija marksizma-lenjinizma. Zemlje istočnog bloka, uključujući i SSSR, koji postaje samo Rusija, preuzimaju ideologiju liberalnog kapitalizma i u skladu s njom se restrukturiraju. Kako kapital nema nacije, on je ekonomski i politički objedinio i globalizirao svijet. Čiji je kapital dominantan, nevažno je.

S prestankom „hladnog rata“ počinje oružani sukob na prostoru bivše Jugoslavije, socijalističke države s elementima marksističke ideologije. Ona se raspada istovremeno kada i SSSR. Oružani sukob skriva u sebi više ciljeva: rušenje ostataka komunizma jer su Jugoslaviju formirali komunisti nakon Drugog svjetskog rata i njome vladali, zatim formiranje nacionalnih država koje su sigurna brana obnovi svakog oblika komunizma. To je staro evropsko iskustvo – nacionalizam je najbolja brana komunizmu, te su ideologije nepomirljive.

U pozadini sukoba, međutim, stoji borba velikih sila za dominaciju zapadnim Balkanom. Svaka podržava onu stranu u sukobu za koju vjeruje da će preko nje imati dominaciju u tom dijelu svijeta. Kada je rat završen 1995. godine, taj tihi sukob je izašao na površinu. To je novi hladni rat koji se više ne vodi na dugoj liniji „željezne zavjese“, nego na malom balkanskom prostoru, na mjestu gdje se balkanske dijagonale presijecaju, preko BiH. Bivši „hladni rat“ velikih sila se preselio na uski prostor jedne male zemlje na Balkanu. Baš zbog tog uskog prostora, ekonomski neprosperitetnog ali geopolitički značajnog, novi hladni rat se ispoljava snažno i otvoreno, osjeća se na koži. U pozadini sukoba nije više interes za ekonomsku dominaciju, niti za političku, jer su političke ideologije izjednačene, bez suprotnosti. Što je onda u pitanju? Zašto toliko nadmetanje? Zašto bi se isti ekonomsko-politički sistemi nadmetali na prostoru koji nije ekonomski profitabilan, niti politički značajan?

Nevidljivi uzroci

Dakle, ne radi se o sukobima krupnog kapitala i borbi za profite jer su mali. Tu nesreću imaju zemlje s velikim prirodnim resursima. Radi čega se nadmeću u BiH?

U političkoj teoriji zabilježeni su i ratovi s nevidljivim uzrocima. Zemlje su se međusobno napadale zbog veoma jednostavnog uzroka – straha od vlastite beznačajnosti. Strane u sukobu nisu imale za cilj dominaciju jedne nad drugom radi materijalne ili ideološke premoći, nego zbog svoje unutarnje nesigurnosti, svog vlastitog straha od budućnosti. One se ustvari boje svoje beznačajnosti pa se važnost zemlje dokazuje demonstracijom moći, dominacijom nad nekim bez vidljive koristi. Nije važno što se to odnosi na neku malu zemlju, jer unutarnji razlozi zemalja u sukobu su veliki. Bore se za prevlast da bi dokazali i sebi i drugima svoj značaj i moć. Ako to demonstriraju na maloj zemlji koja nema veliki značaj, onda joj se značajnost dodaje, njena uloga se preuveličava i prikazuje sudbonosnom za neku regiju ili svijet. Tako mala BiH, tek izašla iz rata, postaje poprište hladnog rata u čijoj osnovi je borba država za prestiž, borba protiv straha od beznačajnosti u svijetu. One, naravno, ne žele direktan oružani sukob jer on ne bi imao nikakvu svrhu – nikome ne treba potpuno porušena zemlja, uz to bez stanovnika i bez značajnih resursa.

Tako su Bosni i Hercegovini nametnute lažne dileme koje blokiraju državu i sukobljavaju narode preko nacionalističkih politika i isforsiranih nacionalnih ciljeva. Komunistička ideologija ne postoji ni u tragovima, ali protiv nje je nastavljena borba samo da bi se održavao nacionalizam. Euroatlantske integracije se postavljaju kao alternative zaostalosti i samostalnom razvoju kao da je moguće u njih ući praznih džepova. Zapad i Istok, sa istom političkom ideologijom, svrstavaju nas sad na jednu, sad na drugu stranu, i tako nas dijele a da nisu alternativa jedan drugom. Oni su suparnici koji se ne razlikuju, ali traže od nas da se razlikujemo. Tako je BiH pretvorena u zonu hladnog rata. Domaće snage su zaslijepljene tuđim interesima koji se predstavljaju kao spas iz stanja kojeg su oni proizveli. Uvučene su u sukob iz koga ne mogu izaći.

Što hoće Zapad?

Što se nudi? Zapad je zainteresiran za BiH i zapadni Balkan samo u mjeri u kojoj treba spriječiti „istočni“ utjecaj. On taj prostor drži izvan svojih organizacija, ali želi ga pod svojom kontrolom. To podsjeća na velike sportske klubove koji kupuju najbolje protivničke igrače, ali ih drži na rezervnoj klupi. Isti interes dolazi s Istoka. Borba za beznačajnu značajnost. BiH je tako postala zona nadmetanja bez mogućnosti pristupanja euroatlantskim integracijama i zastrašena utjecajima s Istoka.

Postoji još jedan važan razlog hladnog rata nad BiH. Radi se o ratu za kolektivnu evropsku memoriju. Tom memorijom žele podjednako ovladati i Zapad i Istok. Oni znaju, tko ovlada tom memorijom ovladat će budućnošću cijele balkanske regije.

Ako bi BiH ušla u euroatlantske integracije, Evropa bi se  morala suočiti sa svojom stvarnom prošlošću koja je vezana i za BiH. BiH je dio evropske prošlosti, dio evropskog kolektivnog pamćenja, htio to netko ili ne. Sve dok se BiH drži izvan toga, Evropa se ne mora suočavati s tim. Svaka strana želi vladati tim pamćenjem, a pamćenja su različita.

Prošlost BiH je bila multietnička, s jedinstvenim društvom, s raznolikostima naroda koje se nisu potirale. BiH je bila, zajedno s drugim jugoslovenskim republikama, uspješan socijalistički projekat, sa veoma razvijenom privredom i poljoprivredom, oslonjenim na vlastite resurse, s harmoničnim društvom, socijalnom sigurnošću građana i zavidnim standardom, mnogo boljim nego u komunističkim državama i mnogim državama zapada. BiH je država u kojoj se vodila žestoka oružana borba protiv fašizma, kako u njegovoj ranoj tako i u kasnoj Hitlerovoj fazi. Kada su evropske liberalno-demokratske politike podržavale fašizam, bh. antifašisti su bili dobrovoljci u španjolskom građanskom ratu. U Drugom svjetskom ratu, na tlu BiH je vođena, sve vrijeme rata, snažna i učinkovita borba protiv fašizma. Vrhovni štab Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) cijeli je rat boravio u BiH i odatle organizirao oružanu borbu na čitavom prostoru tadašnje Jugoslavije. Titovi partizani su bili najjači i najorganiziraniji vojni pokret u borbi protiv fašizma u cijeloj Evropi. To nije bio samo pokret otpora gradskih ilegalaca, kakvih je bilo u nekim evropskim zemljama, to je bila vojska organizirana u brigade, korpuse i niže vojne jedinice, s centralnom vojnom komandom i dobro koordiniranim nižim komandama. Ta organizacija je obuhvaćala također ilegalne gradske organizacije otpora i prostorne vojne formacije – partizanske odrede, koji su djelovali širom BiH i čuvali slobodnu teritoriju, jedinu slobodnu teritoriju u tadašnjoj okupiranoj Evropi.

Ko je koga podržavao i zašto?

To niti jedna evropska država nije imala. Usred te oružane borbe, Zapadu je i dalje veći problem bio uticaj sovjetskog komunizma nego fašizma. Zbog toga i nisu podržavali one pokrete otpora koje su organizirale komunističke partije u okupiranim evropskim državama. U BiH to nije bio problem, partizani su znali tko im je neprijatelj i protiv koga se treba boriti. Nisu se oslanjali ni na koga, nisu se borili ni za čiji strani interes, čak ni  za Crvenu armiju. (Poznato je da je Staljin osudio Titovo formiranje Prve proleterske brigade.) Radi toga su i imali tako veliku podršku stanovništva svih slojeva, posebno intelektualaca. Bosanski i jugoslavenski Jevreji mogli su preživjeti samo u partizanima, svi drugi su ih proganjali i ubijali. To niti u jednoj evropskoj državi nije bilo moguće, čak ni u onima u kojima su bili neki oblici oružanog otpora Hitleru. Samo su u Titovim partizanima Jevreji bili sigurni.

U okviru Jugoslavije BiH je bila zaštićena od vanjskih političkih utjecaja. Bila je dio države koja je formirala Pokret nesvrstanih i koristila sve prednosti tog pokreta koji je bio izvan blokovskih podjela.

S takvim pamćenjem o BiH se mora suočiti Zapad onoga trenutka kada je primi u svoje asocijacije. A to odudara od evropskog pamćenja o sebi. Evropska društva nisu bila multietnička i društveni život u raznolikostima nije dio njihove memorije. Dalje, Evropa je izvršila reviziju svoje povijesti, izjednačila jugoslavenski socijalizam i samoupravljanje sa sovjetskim komunizmom i boljševizmom, sakrila je svoju podršku fašizmu u njegovoj ranoj fazi, nije podržavala komunističke pokrete otpora fašizmu, da bi ih na kraju izjednačila sa fašizmom. (Danas u tome prednjači Hrvatska kao članica EU). Sve dok je izvan EU, dok je na periferiji, nitko nema obavezu prema BiH i njenom kolektivnom pamćenju. Radi toga je bitno držati je što dalje i što dulje na toj periferiji, razapetu među lažnim alternativama koje su joj nametnute – EU ili Balkan, NATO ili strah od novog oružanog sukoba bez zaštite, kao da to nismo već preživjeli. Srebreničani, nažalost, nisu. Hladni rat oko ovih alternativa je opasniji od oružanog sukoba jer se on ipak u nekom ograničenom vremenu mora završiti. Hladni rat može trajati veoma dugo i ne može imati pobjednika jer nema jasne ni ideološke ni ekonomske ciljeve. Pa prošli je trajao preko 45 godina, a imao je jasne i ideološke i ekonomske ciljeve.

Koliko će trajati ovaj novi nad BiH? Očito dovoljno dugo da BiH potpuno propadne.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja