Dežulović: Teško je sačuvati tragove novinarstva

Nakon što je Ivanka Mazurkijević tjednik Feral opisala ‘slamkom spasa’ i novinom koja je u mraku 90-ih sačuvala zdravi razum, Dežulović je kazao da nisu radili Feral s idejom i društvenom misijom u glavi.

– Mi smo samo htjeli raditi novine. Ništa više, ništa manje. Raditi novine, raditi pošteno. Dvadeset, 30 godina kasnije, ispostavila se kao uspješna misija jer nam prilazi puno ljudi koji svi imaju istu rečenicu: ‘Nama je Feral spasio život zato jer smo čitajući Feral shvatili da nismo sami.’ Jer, misliš da si lud, sve oko tebe gori u euforiji, mržnji, nacionalizmu, a ti se tu ne snalaziš i onda uzmeš tu prljavu crno-bijelu novinu i shvatiš da nisi sam i da, što bio rekao pjesnik, ima još takvih kao što si ti. To smo slušali milijun puta od naših ljudi na svim kontinentima. Mi smo jedna mala gerila, rasuta po svijetu, nastavio je.

Na pitanje je li ga bilo strah pišući tih godina, odgovorio je: “Ne, ali ne zbog toga što sam hrabar, nego zato što smo bili klinci s 20 i kojom godinom. Radili smo taj posao pošteno, iz želuca, iz droba, i nismo bili svjesni realne opasnosti, sve do potkraj rata kad su pritisci postali vrlo fizički, vrlo opipljivi, a i kad bismo se sjetili ratnih reportaža, pretrčavanja minskih polja, ulazak između dviju vatri. Nije to bilo hrabro, a i nije dobro biti hrabar, nego nismo mislili na opasnost, već samo na to da napravimo posao.

Na pitanje vidi li danas među mladim novinarima takve kao što su bili on, pokojni Predrag Lucić i Viktor Ivančić, Dežulović je odgovorio da se promijenio zanat novinarstva.

– Novinarstvo je otišlo u vražju mater još dok smo mi radili Feral. Mi danas nemamo novinarstva u klasičnom smislu, po novinarskim kanonima. Imamo nešto što je izdavačka multimedijska industrija, ali nemamo novinarstvo. Imamo novinara, novinara još uvijek ima, dakle imena i prezimena ima, ali novina nema. I u tabloidima se nađe dobrih autora, ali novina kao novina zaista nema. Mi smo malo tržište i potrebno je bar tiraža od 20 do 30 tisuća primjeraka, a to je nemoguće. Kad je Feral ugašen, imao je tiražu nešto manje od 20 tisuća primjeraka i mi to nismo mogli podnijeti. A danas toliko nemaju dnevne novine, a kamoli tjednici. Kad smo mi radili u ta olovna vremena, okvirno su tri četvrtine prihoda bile od tiraže, dakle od trafike, od prodaje novine, a jedna trećina od oglasa. Danas je obrnuto.

– Danas novinske izdavače čitatelji uopće ne zanimaju. Njih zanima da od Dinersa dobiju milijun eura, od Telekoma milijun eura, od osiguravajućeg društva milijun eura, od INA-e milijun eura i da to podjele na 52 broja godišnje. I onda će stotinjak ljudi kupiti, ali oni su potpuno nevažni, kaže.

A digitalni mediji?

– Iako sam dijete papirnatih novina i trafika, naravno da objavljujem na portalima jer sam osuđen na to. No, ne razumijem pretjerano logiku digitalnih medija i ne sviđa mi se pretjerano, ali to je jedini način da dopreš do čitatelja. S druge strane, mladi ljudi moraju iskoristiti neslućene mogućnosti tih medija, zaključio je Boris Dežulović. (Zoran Angeleski, Istra 24)

Almedin Šišić: Ne hapse se Bošnjaci već osumnjičeni za teška koruptivna djela

U danu kada odajemo pijetet tuzlanskoj mladosti ubijenoj gelerima zločinačke granate ispaljene sa Ozrena sa položaja Vojske RS 1995. godine, osjećaji su pomiješani i emocije nadiru u okruženju agresivno pojačanog klero i etnonacionalizma i lažnog patriotizma u kojem živimo.

S jedne strane imamo tešku borbu demokratske manjine i slobodnomislećih ljudi koja nastoji da se ophrva najezdi bošnjačkog lažnog patriotizma, te srpskog i hrvatskog entonacionalizmautjelovljenog u politikama Milorada Dodika i Dragana Čovića.

S druge strane, negdje u prikrajku nešto i dalje pokušavaju dobroga da urade predstavnici stranaka trojke, kojima bismo mogli čak i da zažmirimo na okretanje glava od ustoličenja kompromitovanih kadrova u Vladu Federacije i neke druge institucije da im se svako malo ne desi gaf poput guranja u svečanoj loži stadiona u Zenici u isto vrijeme dok je Krajina tonula u poplavama.

No, vratimo se suštini.

Bosna i Hercegovina je poharana zemlja. Popljačkana i opljačkana uzduž i poprijeko, ne postoji resurs koji nije izmužen poput krave simentalke, ne postoji stranka a da se, samo ako je došla u mogućnost i bila u vlasti, nije okoristila budžetskim i institucionalnim pogodnostima koje pruža uređenje države kakvo je u slučaju Bosne i Hercegovine.

Stotine miliona dolara humanitarne pomoći je pronevjereno, desetine miliona uloženih dolara u reformu pravosuđa je skoro pa propalo, sva silna finansijska i humanitarna pomoć nije previše pomogla u demokratizaciji bosanskohercegovačkog društva, u dostizanju nivoa svijesti da je ljudsko pravo elementarno, a pravo manjina i ugroženih kategorija zajednička obaveza svih nas.

Dok smo se godinama zabavljali sami sa sobom (preciznije, zabavili sami o sebi), pokušavajući osigurati nekakvu pošteniju i izgledniju budućnost svojoj djeci, dotle je nastavljeno pustošenje ove zemlje, njenih budžeta, fondova, prirodnih bogatstava i resursa. Korpucija je postala jedan posve podrazumijevaći vid javnog ophođenja i djelovanja, a izgrađena politička moć zvijezda vodilja za one koji su tako jako i čvrsto vjerovali da su nedodirljivi da su za sobom ostavljali nered i pravili neoprostive greške.

U tome je sve ove godine prednjačila SDA, zajedno sa svojim ljudima, politikama i ideologijama. Sasvim logično, kako je ova stranka u posljednjih 30 godina provela gotovo sve godine u vlasti, tako je rastao i njen uticaj, a njeni istaknuti politički predstavnici izgradili su toliku moć na pozicijama koje su obnašali (načelničke, ministarske, ambasadorske, i dr.) da su vremenom postali svrha samima sebi, pa onda partiji. Državi što ostane, a vrlo često – ili gotovo uvijek – državi je ostajalo duplo golo.

Zašto ovaj i ovakav uvod?

Pa zato jer se trenutno u našem društvu, preciznije, na teritoriji koju smatramo probosansko-patriotskom, događa serija hapšenja SDA načelnika i ambasadora, o kojima su tužilaštva vodila duge i višegodišnje istrage tokom kojih su zadokumentovali dovoljno jake dokaze o počinjenom kriminalu i korupciji da se odluče na jedan ovakav čin za koji su znali da će morati imati i svoj zaplet i svoj rasplet.

I dok bi se u svakoj normalnoj, demokratskoj, pravnoj i uređenoj državi pozdravljali potezi institucija pravne države usmjereni protiv onih za koje, ako ništa, postoji jaka i opravdana sumnja o počinjenom čitavom nizu krivičnih djela, u Bosni i Hercegovini, u kojoj su recidivi SDA i dalje dobro umreženi u medijima, institucijama i agencijama, pokrenuta je hajka na one koji se s kriminalom pokušavaju obračunati.

Tako se markiranje osumnjičenih za teška koruptivna djela nastoji predstaviti kao „planirani udar na SDA“, a hapšenje Senaida Memića, Abdulaha Skake pa i Ibrahima Hadžibajrića, nešto ranije Asima Sarajlića, Amira Zukića i Fadila Novalića, kao „obračun sa Bošnjacima preko SDA“.

Po potpuno istoj matri kao u slučaju hapšenja i suđenja optuženim za aferu respiratori, strukture SDA, ali i vjerski poglavari koji više i ne skrivaju bliskost s ovom političkom partijom (pri čemu, valjda, svi drugi Bošnjaci muslimani koji nisu SDA nemaju istu vrijednost i značaj) ova hapšenja nastoje da politizuju te konstruišu priču da iza svega stoji „Zagreb i Beograd, Amerika i Christian Schmidt.“

Vrhovni vjerski poglavar Islamske zajednice BiH, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, s tim u vezi piše:

“Gledam šta se oko nas događa. Pitam se jesu li Bošnjaci doista najveći i jedini kriminalci ili se drugima gleda kroz prste? Nema pravde uz primjenu različitih mjerila. Svi moraju odgovarati za svoje postupke i niko ne može biti iznad zakona, ali ne smije se ostavljati prostor ni sumnji da politika utječe na to ko se i kada procesuira. Posebno je tragično kada političari najavljuju krivične progone. Kada političari uzmu pravdu u svoje ruke, nijedan od nas nije nevin. Tome sam kao mlad čovjek jednom svjedočio. Bože, ne ponovilo se”.

Pa bismo iskoristili ovaj prostor da poštovanom reisu odgovorimo.

Bošnjaci nisu jedini, a ni najveći kriminalci, ali ovi „Bošnjaci“ očito jesu među tim i takvim, a nadasve su poznati nama, istraživačkim medijima, jer smo o njihovim „djelima“ napisali gomilu tekstova.

Moraju, poštovani reise, svi odgovarati za svoje postupke, ali ne čini li vam se da Vi ovakvim svojim stavom branite „postupke“ ovih „Bošnjaka“, pa samim tim opravdavate njihovu umiješanost u korupciju i kriminal?

Hapšenja su izvršile agencije i institucije pravne države, SIPA i pripadnici policije, uz nalog tužilaštava, pa nije jasno na koje političare mislite?

Ako pak mislite da su hapšenja počela tek sada, nakon dolaska trojke na vlast a odlaska SDA u opoziciju, tek to bi vam trebalo da kaže samo jedno: SDA i njihovi tužioci i sudije godinama su opstruirali procese i štitili svoje kadrove umiješane u kriminal, a o čemu i mi istraživački novinari znamo ponešto.

I ja sam, po porijeklu, imenu, vjeri i tradiciji Bošnjak musliman, živim skoro 15 godina u entitetu Republika Srpska, sada i sa četvero djece, radim svoj posao najčasnije što mogu i ne osjećam se ugroženim zato što sam Bošnjak, već tek i samo što mi, radeći posao novinara, prijete i najavljuju da bi mogli usvojiti zakon koji će štititi kriminal od mog istraživačkog rada.

Usput pozdravljam hapšenja svih onih koji su meni i mojoj djeci krali iz očiju krijući se iza stranke i vjere.  (Almedin Šišić, Valterportal)

GARI KASPAROV: Koliko Rusi vjeruju propagandi?

“To je rat, ili ste s jedne ili s druge strane linije fronta. Svaki građanin Rusije, uključujući i mene, snosi kolektivnu odgovornost za ovaj rat, iako ne ličnu. Putin vodi rat čineći zlodjela protiv čovječnosti i svi koji sada žive u Rusiji dio su ove ratne mašinerije, htjeli to ili ne.

(…)

Vojno naoružavanje Ukrajine od strane zapadnjačkih država je pomoć Ukrajini da se brani od Rusije, koja ju je napala već 2014. aneksijom Krima, a tako brani i evropske vrijednosti protiv kojih je ovaj rat isto usmjeren. To je pomoć Ukrajini kako bi pobijedila u tom ratu.

Začuđen sam da u Evropi postoje neki ljudi koji vjeruju propagandi Rusije da slanjem oružja Zapad samo produžuje rat, pa smatraju EU, sve NATO države i USA krivom za rat. Takav me stav začuđuje pogotovo kad se pogledaju strahoviti zločini koje čini ruska vojska u Ukrajini. Koliko takvoj propagandi vjeruju ljudi u Rusiji to ne znam. Pravu sliku javnog mišljenja je nemoguće vidjeti pod teretom Putinovog režima koji traje već 22 godine. 22 godine širenja najvećih laži koje smrde do neba.

Ono što bi trebalo svima biti jasno jeste da se Ukrajina brani od neprijatelja. To je rat, ljudi. Rat. U Ukrajini je to oslobodilački rat. Ako je cilj da i pobijedi u tom ratu i istjera agresora, jasno je da se treba poslati Ukrajini sve što joj je za taj cilj potrebno, ne samo tenkovi već i dronovi, rakete velikih dometa, pa i vojni avioni, praktično sve šta treba Ukrajinskoj vojsci.

Neki imaju vrlo pogrešnu sliku o moći ruske vojske, koja i pored onolikog raketiranja KIjeva nije ga bila u stanju zauzeti, a Ukrajina nije mala zemlja, sa preko 40 miliona ljudi i stotine hiljada ih je na frontu, a motivisani su i vrlo dobro obučeni. Neki smatraju da je u ljudstvu Rusija u prednosti. Pa nismo u srednjem vijeku kad je broj vojnika bio odlučujući. Ovo je 21. vijek i ovo je moderni oblik ratovanja i danas je naoružanje odlučujuće. Zbog toga Ukrajinska vojska je dokazala da vrlo dobro barata i modernim oblikom ratovanja i najmodernijim naoružanjem, te je danas to najkreativnija i najuspješnija vojska. Ne radi se ni o broju tenkova nego o njihovom kvalitetu. Leopardi njemački na primjer i američki Abrahams su prema ruskim mnogo nadmoćniji. Vrlo dobro znamo da Rusija koristi sada naoružanje iz 60-ih i 70-ih godina.

Propaganda vrti u Rusiji svaki dan “mi se borimo protiv NATO”. Neki stvarno misle da bi se usudio Putin napasti i neku NATO državu. Voditi rat protiv najmoćnijeg, najjačeg i najmodernijeg vojnog saveza, koliko god politički je Putin lud, ali toliko lud sigurno nije. Naravno da ruska propaganda nikad tako neće reći.

Moderna propaganda nije samo za dezinformacije ili za isticanje određene agende. Radi se o iscrpljivanju vašeg kritičkog razmišljanja kako bi se istina uništila.

Rekao sam prošle godine da će Putinovi vojni i ekonomski kapaciteti biti iscrpljeni na proljeće. Sa ekonomske tačke gledišta, ni osnovne potrebe Rusa više neće moći biti pokrivene. S druge strane moja zemlja gubi mlade ljude ni za što. Kad tad će se morati odgovarati i za slanje tih ljudi u sigurnu smrt, ali najviše za zločine počinjene u Ukrajini od ruske strane.

Sada Putin instinktivno zna da bi ga poraz u ovom ratu mogao koštati njegovog političkog i fizičkog opstanka. On će mobilizirati sve svoje resurse da do toga ne dođe. Putinu je poraz u Ukrajini i njegov kraj.

To je uvijek tako. Diktature kreću i završavaju s mitovima. Čim se završi mitologija, završava i diktatura. Znamo da Putinu nije bilo do ekonomskog rasta Rusije, već do imperijalističkih širenja. Čim Ukrajina vrati Krim, imat ćemo sasvim drugačiju situaciju i u Rusiji. Ljudi su spremni na sve dok misle da će pobijediti. Sve dok ne dođe do poraza. Tad nastaju previranja i revolucije. To neće mimoići ni moju zemlju.

Zato je najvažnije da se učini sve što se može i pomogne Ukrajini da pobijedi u ovom ratu.” (Gari Kasparov, Facebook)