Biro za zapošljavanje – šta sanjamo, a šta nam se dešava

NOVA BLOG PRIČA

Biro za zapošljavanje – šta sanjamo, a šta nam se dešava
Foto: bandt.com.au

Možete li vi zamisliti Zavod za zapošljavanje, u narodu poznatiji pod imenom biro, u bilo kom gradu danas, koji je zaista nekome i pronašao posao? Potom, da je to istovremeno i mesto na kojem se pružaju saveti nezaposlenima o izboru posla, ali i mesto gde “ideje nezaposlenih mogu biti prepoznate i pretvorene u nove i kvalitetnije”. Mesto gde se održavaju motivacione radionice i individualna savetovanja. Jedni bi uskliknuli: “Bajka!”, a drugi: “Švajcarska!”

Iskreno se nadam da tako nešto postoji u stvarnosti, a ne samo u priči jednog lokalnog hercegovačkog medija.

Iskustva onih koji posećuju “ovozemaljske” biroe za zapošljavanje gotovo da su identična.

“Najvažnije je da ne zaboraviš da se prijaviš svakog meseca, ako već nemaš tamo nekoga ko će da te prijavi. Inače, mogu i da te skinu sa evidencije, a onda problemi”.

Biti na birou za nezaposlene je važno pre svega zbog zdravstvenog osiguranja i naknade (ako ispunjava uslove),  ali se, barem u malim mestima, tu njegova uloga i iscrpljuje.

Prosečan stanovnik ove zemlje, regiona, pa tako i Hercegovine, je već odavno naučio da se posao traži u stranci.

Trenutno se u malom gradu sa velikom fabrikom, prima oko 100 radnika. Tačan broj se ne zna jer se spiskovi ne prave na osnovu potreba preduzeća, nego na osnovu obećanja datih stranačkim ativistima.

Direktor dovodi svoje iz susednog grada.

Na svoju kvotu pravo ima i svaka od stranaka, članica koalicije.

Bilo kako bilo, niko ne misli na potrebe preduzeća, nego partije, da bi na kraju, kad se i ta oblanda skine, ostao samo lični interes.

Ovakav pristup je mnogo preduzeće do sada uništio, a zastrašujuće je što je postao nešto na šta smo kao društvo potpuno pristali.

Ne samo da nema protesta, nego nema ni revolta. “Tako ti je svugde”, konstatovaće uz sleganje ramenima.

Sa rezignacijom se posmatra kako će firma hiljadu i po maraka da plaća analitičara za goriva, ulja i maziva, rukovaoca rashladnog sistema ili administrativnog radnika. Tamo gde su od jedne pravili tri kancelarije i gde administrativnih radnika ima toliko da bi zadovoljilo potrebe cele Hercegovine, a ekologa da popuni čitavo ministarstvo.

Budući da su angažovani kao zaslužni članovi stranke ili članovi porodice istih, nova radna snaga nije rada da izgara na poslu. Što će reći da bira, ako već mora da dolazi na posao (pošto ima i onih koji su pošteđeni te neprijatnosti), neko fino, toplo mesto bez mnogo buke, prašine i, ako može, bez mnogo zadataka. Samo laki razgovori, marenda, pa kafica, u čekanju da istekne radno vreme.

Koliko radnika, na kojim mestima, na osnovu kojih potreba i čijih odluka je počelo da radi, iz preduzeća nema saopštenja iako imaju toliko službenika za odnose sa javnošću da popune solidnu redakciju. Pa ipak, na sajtu preduzeća poslednja vest je od 4. marta prošle godine.

Ni direktor se nije udostojio da javnosti pruži bilo kakav odgovor, pa se ona sama trudi da pronikne u tajne odnose i misaone procese koji su vodili one koji odlučuju.

Kad se sve sabere i oduzme ključne reči su aktivizam i nepotizam.

One su možda dobre za stranku, ali ne i za privredu. Svedoci smo da su za društvenu klimu toksične.

Ko će prvi pući ‒ preduzeće ili strpljenje onih koje tretiraju kao stanovnike drugog reda, ostaje da se vidi.

About The Author