Autor koji nakon šest mjeseci napušta ovaj projekat, u završnom komentaru kaže: “Milosti, milosti mi dajte.” Onima koji nastavljaju, poželio je sreću. Trebat će im…

Nakon šestomjesečnog iskustva praćenja televizijskih dnevnika i ostalih informativnih emisija bosanskohercegovačkih televizijskih kuća, čovjeku ne preostaje ništa drugo doli da uzvikne: “Milosti, milosti dajte!” Dijelom su za to krivi sami urednici i novinari TV-kuća, a još je veći uzrok nepodnošljivosti gledanja tih programa stvarnost društvenih i političkih odnosa u zemlji. Ukratko, nitko normalan ne bi bio u stanju izdržati takvu vrstu svakodnevnih seansi te kolegama s portala Analiziraj.ba želim mnogo sreće i čelične živce u daljnjem radu.

Drugi zaključak koji se nakon svega nameće jest činjenica da u Bosni i Hercegovini zapravo nema javnosti. Pod čime, naravno, podrazumijevam to da se oko važnih pitanja vode neke suvisle rasprave u društvu, da u emisijama gostuju ozbiljni intelektualci i ljudi koji imaju što reći, i na koncu, što je zapravo najbitnije, da sve to skupa ima nekog ozbiljnog odjeka u javnosti. Želimo li biti realni, moramo se suočiti s tim da ništa što se objavi u medijima, pa tako i u televizijskim programima, nema nikakav realan utjecaj na društvena kretanja, a neovisno o tome, u medijima ne postoje ozbiljne rasprave o ničemu. Govorimo li o potonjem, sve se svodi na to da se uvijek iznova u emisije poziva nekoliko istih ljudi, čiji bi zajednički nazivnik bio “nezavisni analitičari”. Što to zapravo znači, to dragi bog zna, ali svakako dobro zvuči.

Još bolje pitanje bi bilo: čime su ti ljudi zaslužili da ih se tako naziva, s obzirom da u pravilu od njih u komentarima dobijamo niz općih mjesta, uz istovremeni izostanak bilo kakvog inventivnog pristupa. U prilog pak tvrdnji o tome kako ništa što se objavi nema realan utjecaj na javnost, dovoljno je navesti primjer višemjesečnih radničkih prosvjeda u Tuzli. Nema televizije koja nije konstantno izvještavala o tom problemu, pri čemu su neke od njih radile izvrsne reportaže s prosvjeda, ali se svejedno stvari nisu pomaknule s mrtve točke, niti su pripadnici izvršne vlasti u kantonu i Federaciji imali ikakve realne štete od činjenice da dobar dio ljudi u tom gradu nema što jesti.

Osvrnemo li se pak na strukturu dnevnika, vidjet ćemo da unutrašnja politika zauzima lavovski dio programa. Pri čemu je najgore od svega to što gledatelj ima dojam kako uvijek gleda iste vijesti. Stalno se tu pregovara o uspostavi vlasti, prave se i raskidaju koalicije, daju se stalno iste izjave, i općenito, da čovjek mjesecima ne gleda vijesti i onda se ponovno uključi u njihovo praćenje, ne bi stekao dojam da se išta promijenilo u međuvremenu. To dodatno zamara, pa je samim tim tragično što ta vrsta vijesti u tolikom postotku uzurpira program.

Istovremeno, vijesti iz kulture je tragično malo, dok sportske vijesti, posebno one koje se tiču nogometne reprezentacije, dobijaju kraljevski tretman. Što je uvijek pouzdan znak kako je riječ o zemlji skromne kulture demokracije i nikakvih ekonomskih i znanstvenih dosega.

Kako u svemu tome razlikovati TV-kuće? Treba odmah reći kako je daleko najkvalitetnija televizija Al Jazeera. Njihove vijesti su ozbiljne, prilozi dugi i argumentirani i nikada se ne bave tričarijama, niti imaju tabloidni pristup. U stopu je, po mišljenju ovog autora, prati FTV, za koju je sasvim očito kako je riječ o javnom servisu sa svim dobrim i lošim stranama te činjenice. No, zahvaljujući tome, njihovi dnevnici posvećuju se nekim temama koje drugdje ne bi dobile nikakvog prostora. N1 televizija ima potencijala, ali previše pati od američkog pristupa kratkih vijesti i nevjerovatnog idejnog konzervativizma.

TV1 ima odlične dnevnike, kojima se teško mogu naći zamjerke, s posebnim naglaskom na reportažama. No, boljka im je tabloidni pristup vidljiv kroz vijesti iz crne kronike. Jednako dobre dnevnike ima i Face TV, no količina kiča koja se tamo zna pojaviti, kao prilikom Dana državnosti, teško je podnošljiva.

Hayat TV je do nepodnošljivosti populistička televizija, koja do maksimuma potencira “pravednički gnjev” građana. U konačnici, RTRS je uvjerljivo najgora TV-kuća od onih koje sam gledao. Čitavo njeno emitiranje iscrpljivalo se kroz prozirnu kampanju u korist Milorada Dodika i njegove partije, dok joj je scenografija bila na razini dnevnika iz sredine osamdesetih godina.