Ako bismo pratili samo jednu televiziju, ostali bismo zakinuti. Gledajući ih u paketu, ne preostaje nam ništa drugo osim zaključka da se emisije ovog tipa savršeno nadopunjuju. Gledatelji se istovremeno detaljno upućuju u ozbiljne teme putem Konteksta, ali i gledaju dobre razgovore s bitnim gostima u Pressingu    

Na kraju mog bavljenja informativnim programom N1 televizije i Al Jazeere, ostaje nam da se pozabavimo dvjema ključnim informativnim emisijama koje te televizije emitiraju. I ne samo zato što smo ih u analizi vijesti preskakali već i zbog toga što one ujedno čine najbolji dio informativnog programa. Ne samo tih televizija nego i šire.

Razlike među ovim emisijama su očite. S jedne strane, program N1 televizije emitira se iz tri centra (Zagreb, Beograd, Sarajevo) pa je samim tim Pressing, koji se emitira iz Sarajeva, uglavnom, iako ne u cijelosti, posvećen bosanskohercegovačkim temama. S druge pak strane, program Al Jazeere Balkans emitira se iz jednog centra, u Sarajevu, a posvećen je cjelokupnom južnoslavenskom prostoru, zbog čega je Kontekst nužno emisija koja uključuje goste i iz svih južnoslavenskih republika. Pri čemu, u pravilu, svi obrađuju isti problem iz perspektive svojih zemalja. Dojam je da je Pressing ipak znatno uspjelija emisija, i to iz nekoliko razloga. S jedne strane, traje duplo duže od Konteksta, sat vremena, u odnosu na pola sata. Pored toga ima jednog voditelja, Amira Zukića, koji se kroz tu emisiju profilirao. I općenito govoreći, emisija je po konceptu najsličnija Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u 2, s tim da Zukiću treba honorirati činjenicu da je priprema i radi četiri dana u tjednu, što iziskuje ozbiljan rad. Iako se nekad zna odstupiti od zadanog koncepta pa ugostiti nekoliko gostiju, kao što je bilo ove sedmice povodom teme o prisluškivanju u regiji, Pressing, u pravilu, ima jednog gosta s kojim se iscrpno razgovara. S druge pak strane, voditelji Konteksta se izmjenjuju, a emisija redovito ugošćava trojicu sugovornika, koji, s obzirom na kratkoću vremena, ne uspijevaju do kraja izreći planirano. No, prednost Konteksta leži u ozbiljnom izboru i pripremi tema, koje nisu dnevnopolitičke, već one koje istinski muče građane svih zemalja u regiji. Tako je protekle sedmice, primjerice, u emisiji Marka Radoje, od 25. ožujka, u fokus postavljen odnos između javnog i privatnog zdravstva, dok je dan kasnije Irena Kurdija analizirala pitanje monopola na tržištu i uspostavljanja cijena.

No, takav pristup, koji se bavi doista važnim temama, ali na svaki mogući način izbjegava personalizaciju emisije, kroz stalne rotacije voditelja i tri gosta sugovornika, nužno stavlja Pressing u povlaštenu poziciju. Iz prostog razloga jer je posve pouzdano kako će nakon prvog gledanja malo tko posegnuti za novim gledanjem Konteksta, dok sa Pressingom to nikako ne može bit slučaj.

Svake sedmice, Amir Zukić ugosti nekog gosta, simbolički bitnog, s kojim kroz sat vremena razgovora otvori čitav niz osjetljivih tema. Što sasvim sigurno utječe na činjenicu da će brojni gledatelji još dugo nakon emitiranja emisije iznova gledati njezinu snimku. Ove sedmice je to bio slučaj s gostovanjem Abdulaha Sidrana. Iako je još od uvodnog priloga bilo sasvim jasno kako je voditelj naklonjen gostu, zbog čega je u jednom trenutku prijetila opasnost da emisija otkliže u Sidranovu promociju, to se na kraju nije dogodilo.

Moment u kojem se takvo što činilo mogućim bio je onaj na početku razgovora, kada je Zukić ustvrdio da je Sidran aktivan i žestok, taman u trenutku kada su se njegovi protivnici ponadali da se više neće oglašavati. Nakon tog momenta, voditelj je ipak vodio više nego korektan intervju, izvevši Sidrana na čistinu i natjeravši ga da mu na neka pitanja konkretno odgovori. Ukratko govoreći, po ovakvim gostovanjima, kao što je bilo Sidranovo, emisije se dugo pamte i to je činjenica pred kojom gledatelji ne mogu ostati slijepi.

Kad na kraju pokušamo ponuditi konačnu ocjenu ova dva programa, s naglaskom na dvije promatrane emisije, doći ćemo do zaključka kako bismo u odabranoj opciji da pratimo isključivo jednu televiziju i njezine emisije nužno bili, barem djelomično, zakinuti za atraktivnost i informiranost. Ovako, gledajući ih u paketu, ne preostaje nam ništa drugo osim zaključka da se, barem kad su informativne emisije ovog tipa u pitanju, savršeno nadopunjuju. Na taj način, gledatelji se istovremeno detaljno upućuju u ozbiljne teme koje ne dobivaju dovoljno prostora u vijestima, putem Konteksta, ali i gledaju zanimljive razgovore s bitnim gostima u Pressingu.