MEDIJSKO-POLITIČKE ANALIZE
IZ PRAVNOG UGLA
TV DNEVNICI
TV POLITIČKE EMISIJE
ONLINE MEDIJI
KOMENTARI
MEDIJSKA I INFORMACIJSKA PISMENOST
FAKE & SPIN
(V)LAŽNE VIJESTI

ZLOUPOTREBE NISU REGULIRANE, PRIVILEGIJE SE PODRAZUMIJEVAJU

IZDVAJAMO CIN dolazi do informacija i CIN doprinosi promjenama. Kako? Koristi sve mogućnosti koje građanima i novinarima pružaju zakoni o slobodi pristupa informacijama. I ne samo to. Piše, moli, naziva telefonom, odlazi, insistira… Istražuje po arhivama i u dokumentacijama na svim nivoima vlasti. Uporno i bez oklijevanja. Ne ostavlja vlast na miru. Razgovara s akterima priča, ali i s drugima kojih se to tiče. Prosto, kopa u „rudnicima zlata“ koji skrivaju sve bitne informacije, sve tajne i sve zloupotrebe koje nam određuju sudbinu. Informacije o zloupotrebama našim novcem i našim povjerenjem.

AKO NIJE GOVOR MRŽNJE, ZNAČI LI DA JE DOBRO I PROFESIONALNO?

IZDVAJAMO Možda ovo i nije govor mržnje po našem KZ-u, ali znači li i da je zaista u skladu s profesionalnim standardima i etičkim kodeksom? Novinarskom dimenzijom bavili su se i akteri u ovom sudskom postupku: tužitelj, branitelji, čak i svjedoci odbrane (eksperti, vještaci; nije objavljeno kakav su status imali). Jedan od njih, profesor Ljubomir Zuber je “sa stručne strane objasnio standarde žurnalistike, profesionalni kodeks novinarstva i utvrdio da novinari kojima se sudi, zajedno sa Milanom Mandićem za govor mržnje, nemaju nikakvu odgovornost, jer su radili sve po standardima”. Po “standardima” i etičkim normama? Ne baš.

ZAŠTO SE NOVINARI PLAŠE DA PIŠU O POLITICI I POLITIČARIMA?

IZDVAJAMO Na osnovu ove ankete znamo koliko ih se plaši i osjećaju strah. U BiH ih ima gotovo 80%, ne računajući još i ove na koje taj strah “djelimično utiče” (12,56% ispitanika). Znači, čak četiri od pet novinara i novinarki osjećaju pravu frustraciju (na njih zakon o kleveti “izuzetno“ ili “veoma“ utiče!). Ako je taj podatak makar i približno tačan, zar to nije dovoljan razlog da se novinarska udruženja, redakcije i sami novinari ne upitaju – zašto se novinari plaše. U čemu je problem i kako se riješiti tog straha?

PRLIĆ I OSTALI: JE LI “HERCEG-BOSNA” DIJELILA ILI BRANILA BiH?

IZDVAJAMO Ako su gledaoci u Bosni i Hercegovini, koji prate bilo koji od tri javna emitera, tražili ili očekivali da u direktnom prenosu vide kako teče žalbeni postupak u predmetu koji je još mnogo ranije dobio ocjenu “najsloženijeg”, morali su ostati razočarani. Prenosa uživo nije bilo. Zato su, u tom terminu i tih dana, mogli gledati brojne serije (Robinja Isaura, Shopping kraljica, Kud puklo da puklo, Ukradena ljubav i tome slično). Mogli su gledati i crtiće, zabavne emisije, informativne programe… Sve, dakle, osim prenosa uživo iz sudnice u Haagu.

ZAKON O SLOBODI PRISTUPA INFORMACIJAMA: VRIJEDI SE BORITI ZA NOVE SLOBODE

IZDVAJAMO … Prednacrt donosi i jednu značajnu novinu. Odnosi se na novo formulisanje obaveze javne vlasti da objavljuje sve važne informacije na svojim web-stranicama (proaktivna uloga). U poprilično velikom nizu pobrojanih informacija koje su dužni objaviti, međutim, nema i onih koji se odnose na budžete. Slučajno ili namjerno? Da bi u potpunosti ispunilo potrebe javnosti to bi ipak moralo biti prošireno obaveznim objavljivanjem svih informacija o trošenju javnog novca.

OTKRIVANJE DRŽAVNIH ARHIVA: OBRAČUN S KOMUNISTIČKOM PROŠLOŠĆU

IZDVAJAMO Pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini ne izaziva cjelovita državna arhiva, već lični dosjei pripadnika i saradnika Službe državne bezbjednosti. Iako je od tada prošlo skoro 14 godina i u međuvremenu ta tema nestala iz javne upotrebe, ostaće upamćeno izdanje koje je u vlastitoj produkciji objavio Ivan Bešlić, iz Posušja, pod imenom “Čuvari Jugoslavije – tajni suradnici UDBE”. Očigledno je da su ovi dokumenti preuzeti iz policijskih arhiva koje su 1992. pokradene u Sarajevu i završili u rukama “Herceg-Bosne” u Mostaru.

ZAŠTO JE U BIH POTREBAN OMBUDSMEN ZA MEDIJE

IZDVAJAMO Tokom proteklih sedam godina otkako ne postoji ombudsmen za medije, u medijskoj zajednici i u javnosti vodile su se brojne rasprave o ombudsmenu za medije i pokretale inicijative da se ponovo uspostavi ta funkcija. Bilo kao samostalna institucija, bilo kao dodatna funkcija u sadašnjoj instituciji Ombudsmena BiH (na sličnim temeljima kao i u ranijoj federalnoj instituciji Ombudsmena).

SLOBODNA BOSNA PLATILA CIJENU NEPRESUĐENIH KRIMINALNIH AFERA

IZDVAJAMO Povod za ovu tužbu bila su dva teksta u magazinu koja su objavljena tokom 2009. godine. Prvi pod naslovom “SDP potresa korupcijski skandal”. Ukratko, jedan od trojice tužitelja (Damir Hadžić) u tim je tekstovima osumnjičen za reket jednog lokalnog biznismena i navodno traženje mita, dok su druga dvojica tužitelja i funkcionera označeni kao saučesnici. Ovaj slučaj navodnog traženja mita u to je vrijeme imao veliki publicitet u domaćim medijima pod imenom “afera reket”. Tužiteljstvo BiH je vodilo istražni postupak o toj aferi više od 16 mjeseci (od 2009. do 2011.) i onda je, tiho kao i mnogo puta prije i nakon toga, 2011. godine obustavljena istraga.

TREBA LI GRAĐANIMA PREKO USTA ZALIJEPITI BIJELE TRAKE?

IZDVAJAMO Da, zaista, kakvi smo mi to građani? Policija nas uvjerava da nam je sigurnost dobra, osim izuzetaka i “drastičnih slučajeva”. Ali, uvijek se neki građani nešto bune, protestuju, traže ostavke, remete rad vlasti… Ćosiću smetaju građani koji imaju “subjektivni doživljaj nakon drastičnih događaja”, a Konakoviću “stalni protestanti, neki likovi koji su od plenuma, i prije i poslije, na svim protestima” i koji “zbunjuju javnost”.

SATIRANJE SATIRE

IZDVAJAMO Satira je vrhunski test za slobodu govora i demokratiju. Satira je i najveći neprijatelj svih tabua i fundamentalizama – političkih, nacionalnih, vjerskih… Pri tome ne treba zaboraviti da sloboda govora nije sve ono što nam odgovara, nego i ono što nas može uvrijediti, uznemiriti i šokirati. Ni demokratija nije sve što nam prija, nego i ono što smo dovoljno zreli da toleriramo i prihvatimo bez obzira na to da li nam se sviđa ili ne.