„Finansiranje, upravljanje i regulacija“ u javnom RTV servisu u BiH i danas je, kao i prije dvije decenije kad je uspostavljen, tema biti-ili-ne-biti svih emitera. Nema stabilnog finansiranja, građani plaćaju pretplatu samo u četiri-pet od deset kantona i dijelom u entitetu RS, zakoni se tek djelimično primjenjuju, krovna organizacija – korporacija nije uspostavljena, škripi u upravljačkim mehanizmima…
Zvone li sva zvona na alarm? Iako bi se to moglo očekivati s obzirom na to da tri emitera već godinama žive na ivici krize i opstanka, to se ne događa. Osim časnih izuzetaka, ne vidi se neka naročita briga u RTV kućama – javnim emiterima. Naravno, ni u vlastima, u Parlamentu BiH i u Vijeću ministara… Stiče se dojam da su neke međunarodne organizacije i dio civilnog bh. društva više posvećeni traženju rješenja od onih koji predstavljaju kičmu upravljačkih struktura u javnim servisima.
Reforme i profesionalni razvoj
Upravo ta je činjenica bila još jednom očigledna ove sedmice tokom dvodnevnog okruglog stola, održanog u Sarajevu, pod pokroviteljstvom EU, u okviru projekta čiji je cilj doprinos reformama i profesionalnom razvoju javnih servisa u Zapadnom Balkanu.
Prvog dana o finansiranju javnih RTV servisa u BiH govorili su generalni direktori tri servisa – Belmin Karamehmedović, Džemal Šabić i Draško Milinović. Prilično crna slika. Karamehmedović: „Sadašnji nivo prihoda jedva je dovoljan za osnovni rad i ne omogućava bilo kakav razvoj“, Šabić se usprotivio ideji o budžetskom finansiranju („jer to više neće biti javni servis u službi javnosti“), dok je Milinović zaključio da uz pretplatu (koju RTRS prikuplja putem vlastitih inkasanata i Pošte RS) „ovaj javni servis ne bi preživio nijedan mjesec da ne dobija grantove od Vlade RS“. Modernizacija i razvoj javnih servisa je, saglasni su, „naučna fantazija za nas“.
Generalni direktori entitetskih servisa (RTVFBiH i RTRS) kazali su to što su imali, potom odgovorili na neka pitanja i – otišli.
Drugi dan je bio u znaku rasprave o modelima upravljanja i regulaciji javnih RTV servisa u BiH. Uvodničari i govornici: predstavnici međunarodnih organizacija (ambasador Bruce Berton OSCE, Boris Bergant i Radka Bečeva – EBU), trojica zastupnika u Parlamentu BiH (Nikola Lovrinović, Damir Arnaut i Šemsudin Mehmedović), jedan medijski ekspert (Radenko Udovičić), pomoćnica direktora RAK-a (Helena Mandić) i ponovno generalni direktor BHRT-a Belmin Karamehmedović. Drugog dana nisu sudjelovali ni direktori, ni njihovi saradnici iz entitetskih emitera.
Ni to nije sve. Ni prvog a ni drugog dana nije bilo nijednog člana Upravnog odbora BHRT-a (Zoran Krešić, predsjedavajući, Mufid Memija, Dejana Radovanović Šarenac i Ljubomir Zuber). Iz Upravnog odbora RTRS-a prvog dana bila je jedna članica (Dara Cvijetić). Federalni emiter i nema Upravni odbor osim jednog člana (Goran Samardžić) kojem je mandat istekao prije nekoliko godina, ali je na spisku…
Ne rade volonterski
Svi su oni istovremeno članovi Upravnog odbora sistema javnih servisa, krovne organizacije, koja nije formirana. Svi su imenovani u ove odbore u parlamentima i ne rade volonterski. Za svoj rad svako od njih dobija mjesečnu „naknadu“ u visini tri minimalna lična dohotka u entitetu. To je oko 1.200 KM za rad u Upravnom odboru emitera (BHRT, recimo), ali nije sve. Još toliko dobijaju i za rad u zajedničkom Upravnom odboru sistema-kojeg-nema (koji čine članovi svih odbora tri emitera). Upravni odbor sistema-kojeg-nema zadnji put je imao sastanak – u oktobru prošle godine. Prije tri i po mjeseca.
Dvije naknade u dva UO od kojih drugi jedva da i radi u kompaniji-koje-nema?! Da, bez izuzetka. Nije da nije poslovodstvo BHRT-a nastojalo da ukine dvostruke naknade i plaćanje za „rad“ u UO sistema-kojeg-nema… Posljednji put je to pokušao generalni direktor Mehmed Agović 2008. godine, kao što je insistirao i da UO ne bira urednike programa. Upravni odbor ga je smijenio samo nekoliko mjeseci nakon toga… Koliko se zna, jedino je bivši član i predsjednik Upravnog odbora BHRT-a Plamenko Čustović odbijao da prima naknadu kao član UO sistema – pošto sistem nikad nije ni uspostavljen.
Članovi upravnih odbora su ključni upravljači u javnim servisima. Imaju važnu ulogu za koju su dobro plaćeni. Oni odlučuju o budžetu i o svim finansijama (u BHRT-u, bukvalno o svakom utrošku u vrijednosti iznad 10.000 KM!), donose odluke o raspolaganju imovinom, usvajaju programske planove za radio i televiziju, imenuju generalnog direktora, a posljednjih godina čak i urednike… Upravni odbor(i) predstavljaju parlamentima i javnosti finansijske i programske planove i podnose izvještaje o realizaciji.
Imaju prava koja ne zanemaruju i odgovornost koja se jedva vidi. Je li moguće da njih ne zanimaju preporuke međunarodnih eksperata, poređenja iskustava sa drugim javnim servisima u regiji, projekti EU i EBU?
Ako to ne treba poslovodstvu i upravnim odborima emitera, čemu okrugli stolovi i rasprave? Možda će se odazvati kad se upale svi alarmi, kao što je bilo prije nepune dvije godine i kad je bio u pitanju opstanak (svih) javnih emitera? Istina, ni tada se članovi upravnih odbora nisu pretrgli svojim angažmanom izvan redovnih i vanrednih sjednica upravnih odbora.
