Pred kraj prošle godine Nezavisne novine su u Banjaluci podijelile priznanja zaslužnim osobama u pet kategorija: ličnost te godine je Željka Cvijanović, novinar godine Zoran Krešić (Večernji list), privrednik godine Dejan Ljevnaić (OC Jahorina). Nagradu za podvig godine dobili su Petar Lakić, Vladimir Vidić i Mirko Galić iz Mrkonjić-Grada. Dodijeljene su i tri u kategoriji – najbolji ministri (Josip Grubeša, Alen Šeranić i Vesko Drljača). Među devet dobitnika četvoro je iz svijeta politike: predsjednica tog entiteta i tri ministra.

Pošto je ovo bila 16. po redu svečanost, zanimljivo je pogledati ko su prethodni dobitnici najvišeg priznanja „ličnost godine“. I na toj listi najviše je političara: Milorad Dodik 2006, Sulejman Tihić 2008, Ivo Josipović 2010, Aleksandar Vučić 2013, Milo Đukanović 2014, Dragan Čović 2014. i Igor Radojičić 2017. Dobitnik je i načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković (2015). Prvi dobitnik priznanja „ličnost godine“ je bivši američki ambasador Clifford Bond (2003). Iz svijeta diplomatije tu su i bivši visoki predstavnik Miroslav Lajčak (2007), supervizor za Brčko Raffi Gregorian (2005), evropska poslanica Tanja Fajon (2009) i bivši šef Misije OSCE-a Jonathan Moor (2016). Izvan politike i diplomatije samo su dvije ličnosti dobile to priznanje: dr. Mirsada Prašo (2004) i Novak Đoković (2011).

Političke nagrade za političke zasluge

Mediji i u svijetu i kod nas tradicionalno dijele nagrade za različita dostignuća. Najviše su nagrađivani sportisti, heroji za svoje podvige, umjetnici, pisci, arhitekti… U godinama nakon stvaranja Jugoslavije nagrade su dobijali i najbolji „trudbenici“. Alija Sirotanović je i danas heroj narodnih legendi jer je 1949. godine oborio svjetski rekord i za osam sati s osam komorata iskopao nevjerovatnih 152 tone uglja.

Novine su uvijek prednjačile u dodjeljivanju nagrada. To je bilo prirodno jer su decenijama bile najvažniji, čak dugo i jedini medij komunikacija. Radio i televizija nikad se nisu takmičili u tome, osim u području u kojem im novine, naravno, nisu bile ni do koljena. U muzici, potom u filmu… Televizije su stvorile festivale i festivalske pobjednike. I novi pojam – estrada, koji ulazi u naš jezik. I sve što ide uz njega: nove zvijezde i zvjezdice.

Novo poratno vrijeme donijelo je druge sadržaje i običaje. Gotovo cjelokupni naš život počeo je da se pretvara u estradu. Šta su društvene mreže danas ako nisu to? Ali i prije interneta politika se i sama „estradizirala“, što svojom zaslugom što medijskim oblikovanjem… I onda su, kao prirodna posljedica tog procesa, došle nagrade i u ovo novo područje. Političke nagrade za političke zasluge. Istina, ne pod tim imenom, ali naziv nagrade ne mijenja njenu svrhu i suštinu.

Začetnik tog trenda u BiH bio je Dnevni avaz, koji je podijelio desetine nagrada „osobama godine“ kao što su predsjednici, premijeri, ministri, sudije, tužitelji. Kako domaći tako i strani. Ovi drugi su bili uglavnom visoko rangirani ambasadori smješteni u diplomatskim uredima u Sarajevu (OHR, OSCE itd.). Tu su novu praksu nastavili u bh. redakciji zagrebačkog Večernjeg lista, proširujući lepezu nagrada i praveći od svečane dodjele važan politički i estradni događaj koji prenosi javni servis BiH (BHRT). I opet su „osobe godine“ birane po raznim ključevima i nagrade nerijetko završavale u rukama ljudi iz politike. Od ministara do predsjednika.

Kako se biraju tri najbolja ministra

A onda su banjalučke Nezavisne novine napravile novi iskorak kad su počele da dodjeljuju nagrade ne samo za „ličnost godine“ već i za određene političke djelatnosti, među kojima su i priznanja za – najboljeg ministra. Ne za jednog već za tri; zbog političke korektnosti, valjda. Na nivou dva entiteta i države: za najboljeg ministra u Vijeću ministara BiH, za najboljeg ministra u Vladi Republike Srpske i za najboljeg ministra u Vladi Federacije BiH. Kantonalni su zapostavljeni, ali s obzirom na ovaj trend, nije isključeno da će se i za njih naći neki medijski darodavalac…

Nezavisne su objavile da ministre bira „najzahtjevniji žiri, građani BiH, čitaoci NN“. Kako? Biraju se, tvrde NN, po kriteriju „zalaganja i profesionalnog pristupa poslu“. I sasvim slučajno odaberu da je jedan ministar Hrvat (Josip Grubeša), jedan Srbin (Vesko Drljača) i jedan Bošnjak (Alen Šeranić)… Mogu li taj kriterij i ta „slučajnost“ biti objašnjenje zašto se dogodilo da su dvojica od te trojice ministara umiješana u nešto sporno? Ministar Grubeša osuđenom za ratne zločine Marku Radiću omogućio transfer iz zatvora u BiH u Hrvatsku i skraćivanje zatvorske kazne skoro napola. Ministar Drljača ne reagira na kriminal s diplomama u instituciji pod njegovom kontrolom. Bošnjak Alen Šeranić je u Vladi RS-a u toj kalendarskoj godini prošao čak kroz tri ministarstva u roku od osam mjeseci(!): u maju 2018. imenovan za ministra nauke i tehnologije, u oktobru mu je, po ovlaštenju premijerke, dodano ministarstvo prosvjete i nauke, a od 18. decembra je ministar zdravlja u novoj Vladi.

Ruši uvjerljivost i kredibilitet obje strane

Medijske nagrade političarima u poslijeratnoj BiH su nastale po ugledu na čuvene svjetske izbore „ličnosti godine“ (Time, Newsweek, Times i drugi), ali, kao u čuvenoj doskočici („isto ali ni nalik“), ni u ovom slučaju naša praksa ne slijedi najbolje međunarodne primjere. Nijedne ozbiljne novine u svijetu, naime, nikad ne dodjeljuju nagrade domaćim političarima. Naravno, ni stranim, osim u krajnje izuzetnim okolnostima. Pogotovo ne dodjeljuju sudijama/tužiteljima/ministrima, ma šta važno i dobro da su uradili. Za to su plaćeni, od njih se očekuje i traži da dobro rade i zato, eventualno, mogu računati na još jedan ili dva nova mandata. Njihovo promoviranje u ličnosti godine, osim u apsolutno rijetkim slučajevima, prosto je nezamislivo i na granici je javnog skandala. Neka vrsta korupcije koju sebi ne mogu dopustiti ni novine, a ni te osobe.

Koliko je to „sklizak teren“ uvjerio se i Dnevni avaz. Nije se jednom dogodilo da je ta novina svoje nekadašnje „ličnosti godine“, koje je dizala u nebo prije takvog izbora, nakon samo nekoliko mjeseci ili koju godinu kasnije bacala u medijsku kaljužu. Kako zbog vlastitih interesa, tako i zbog javnosti vidljivih ili nevidljivih „grešaka“ izabranih ličnosti.

Kad mediji dijele nagrade i priznanja političarima, u najvećem broju slučajeva nije dobro ni za medije ni za političare. Ruši uvjerljivost i kredibilitet obje strane i kad nisu u pitanju skriveni politički motivi i kad ne uslijede skandali… Najmanje je dobro za javnost.