Osmog maja, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio je gost Milomiru Mariću na Happy TV-u, u emisiji Ćirilica. Radi se o redovnom sijelu, nešto slično našim sesijama Kruga 99. Marić je blizak srbijanskom predsjedniku, imaju skoro pa saradnički odnos i po intenzitetu druženja moglo bi ih se možda uporediti s dirljivom relacijom kakvu u Bosni i Hercegovini gaje Mate Đaković i Milorad Dodik: tu su upadljiva frekventnost susreta i javnih razgovora, da ne kažemo intervjua, slična forma neprimjerne intimizacije te strateškog slaganja oko ključnih političkih pitanja…

Od tih Vučić-Marić Ćirilica nezaboravna je ona emitirana uoči prošlih izbora u Srbiji. Predsjednik je u studio doveo roditelje, što nije rijetka predizborna praksa u svijetu, pogotovo ako političar ima pouzdane ljude u medijima. Bili su prisutni i publika, tradicionalni obožavatelji te Milomir Marić, tradicionalno umoran i blago nezainteresiran za tok emisije (to je čovjek koji u radne odaje kroči uoči početka jutarnjeg programa i otamo ne izađe, osim zbog frizure, sve dok ne isprati i posljednji noćni razgovor). I onda melodrama bez premca. U publici se onesvijesti mladić. Vučić (pri)skače, Marić nezainteresirano sjedi i svira nekoj stvari. Vučić dramatično podvikne: „Gasi prenos!“, na šta Marić oštro uzvrati: „Gasi prenos!“ Reditelj emisije nije stigao ni reagirati, a Vučić se ponovo oglasio, kaže: „Sve je u redu“, na šta Marić još oštrije odgovori: „Sve je u redu.“ I taman se situacija nekako ponovo relaksirala, kad u studio bahnu gost iznenađenja – ova naša nesreća, Slavuj iz Laktaša, i jedno lijepo intimno druženje, puno nostalgičnih sjećanja, upropasti pričom o prenosu nadležnosti. A do tada se ljudi baš divno zabavljali, dječačke uspomene, roditelji kroz šalu kudili sina, a voditelj bludio mislima negdje daleko, daleko. Tako je to, Milorad Dodik, koji se inače odlično snalazi po svadbama, vašarima i zabavama, ovu je totalno upropastio.

Bez publike

Ali vratimo se osmom maju 2023. godine. Samo voditelj i predsjednik, bez publike i neodgovornih gostiju koji ne shvataju kontekst i nisu u stanju odrediti sopstvenu ulogu u emisiji i svijetu uopće. Ovaj put povod je težak: dva masakra koja su Srbiju zavila u crno, a regiju učinila zonom žalosti i iskrenog saučešća. Milomir Marić prvo informira publiku da za predstojeći razgovor vlada ogroman interes u postjugoslovenskom prostoru, mnoge se TV stanice javljaju s molbom da preuzmu prenos, a sam razgovor počinje postom nekog bota iz Švajcarske koji je napisao da je emisija snimljena rano ujutro, a da je Vučić već pobjegao. Marić ne persira predsjednika države, što možemo tumačiti trostruko. Prvo, to bi mogao biti znak nepoštivanja, ali ovakvu verziju odmah odbacujemo, jer niti bi Vučić takav ispad dozvolio, niti u voditeljevom slučaju ima ičeg osim divljenja. Drugo, s interpersonalne strane to je legalno i legitimno, jer je Aleksandar Vučić tako čest gost na Happy TV-u da bi tamo u pauzama između dva pojavljivanja mogao kampirati. I kao treće, izostanak persiranja ukazuje na Marićevu moć i može mu u privatnom životu poslužiti za zastrašivanje masa i protivnika. S profesionalne strane, međutim, pravila su jasna: kad ti rođeni brat uđe u studio, ima da ga persiraš kako bi se uspostavila neophodna distanca i iskazalo poštovanje i sagovorniku i publici. Uza sve to, Vučić je nastupio neformalno odjeven, a ispod stola sve vrijeme noge držao prekrižene, što odaje izvjesnu dozu personalnog grča, ali i nehaja kakav vjerovatno nikada sebi ne bi dopustio da gostuje, na primjer, u nekadašnjoj Latinici Denisa Latina.

Spor i promišljen

Budući da govori sporo i promišljeno, šef Srbije u odgovorima uglavnom djeluje uravnoteženo, ali samo kad hoće. Postoje trenuci kada odbaci ulogu žrtve koja pati zbog građana i namjesti nešto agresivniji gard, ispod kojeg se odaje prijetnjama i uvredama. Recimo, vlasnika United grupe pomenuo je nekoliko puta, nijednom ga nije imenovao, a svaki ga je put diskvalificirao kao kriminalca, lopova i tajkuna koji je htio opljačkati Srbiju, „ali mu mi“ (dakle, Vučić i njegovi) „to nismo dozvolili“.

Također, uprkos brojnim predsjedničkim obvezama, našlo se nešto malo vremena i za prijetnje, upućene neimenovanim, ali sigurno ne i apstraktnim „njima“: „Pre nego što odem i pre nego što stvari privedemo kraju, pre toga ćemo da završimo sa bar delom njih. Sa bar malim delom njih. Dosta je bilo. Dosta ste se mučili.” Šta god da to značilo.

Intervju je, rekosmo, zakazan povodom dvostrukog masakra koji je uzdrmao Srbiju, ali već u 12. minuti predsjednik Vučić vraća se na priču koja ga evidentno progoni i za koju se u ovom teškom trenutku također našlo vemena: njegov boravak iznad Sarajeva tokom opsade. Je li nosio pušku, ili stativ kamere, ili možda kišobran? I kaže čovjek lijepo da je on to petsto puta do sada objasnio. Ako zaista jeste, onda mu je ovaj petsto i prvi put, zbog povoda i trenutka u kojem se sve dešava, bio i suvišan i neukusan.

Pošto Milomir Marić nije tu da bi postavljao pitanja, nego povlađivao predsjedniku i povremeno nabacio kakvu dobru loptu, njegov posao često je preuzimao gost, koji u jednom trenutku postavlja intrigantnu pitalicu: zašto je on prva vijest (u Hrvatskoj) cijeli dan? To pitanje pojačava dodatnim: kad su to Plenković i Milanović u Srbiji bili udarna vijest? Pa kad je već pred publiku postavljen tako snažan upit, red je da odgovor da ista osoba koja ga je i postavila: “Razmislite zašto. Biće da nešto dobro radim za ovu zemlju.” S čime se Milomir Marić apsolutno slaže i to potvrđuje kratkim, ali znakovitim klimanjem glave.

Onda je domaćin gostu nabacio još jedan volej – reditelj nam pušta višeminutni kolaž nasilja koje je sprovodila opozicija u raznim prilikama. Kolažu se nema šta prigovoriti, nasilje je nasilje, ko god da ga čini.
Ali, kad neko pozove šefa države na intervju onda je to prilika da ga se prorešeta teškim i neugodnim pitanjima,  a Milomir Marić ovdje je bio saučesnik u odgovorima, nabacivao je centarforu savršene lopte. Takvo desno krilo svaki bi tim suhim zlatom platio.

Vijest dana

Sama činjenica da se šef ozbiljne države, što Srbija po svim kriterijima jeste, uopće pojavljuje na opskurnoj televiziji kakva je Happy dio je odgovora na pitanje zašto je osoba V vijest dana u Hrvatskoj. Ali ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a povremeno dobaci i do globalne razine. Nedavno je The New York Times objavio mučan tekst o njegovim aferimima, što je predsjednika također zaboljelo, pa je tim povodom javnosti odaslao dvije važne poruke: on je za pripremu teksta znao pet mjeseci ranije, a sam članak pisali su CIA i Boris Tadić!

Nije izostalo ni podsjećanje na mladalačke dane. Vučić kaže da je uvijek bio odličan đak, u ranoj mladosti to ga nije spriječilo da se problematično ponaša, ali kad mu je ubijen prijatelj iz zgrade u potpunosti se okrenuo „učenju, školi i svemu drugom“. Premoren od silnog bdijenja nad programom, Marić ovo nije upratio kako treba, loša koncentracija, šta li, pa pola sata kasnije iz svih artiljerijskih oružja neselektivno raspaljuje po odlikašima: „Pa dobro, mi smo imali teror odličnih đaka, zašto i ti s jedinicama ne bi dobili šansu? Više ljudi može da se identifikuje s njima nego s ovim uobraženim odlikašima.” To ne samo da je loša impresija, nego nije tačna ni na činjeničnom nivou, jer Srbija se više od decenciju i po uvjerljivom većinom identificira upravo s nazočnim odlikašem.

Analitičari su već primijetili da za razliku od alfa Hrvata Zorana Milanovića, koji bi verbalno zaratio i s Amerikom ako treba, Vučić brižljivo i pomalo mazohistički gradi imidž žrtve, samozatajnog heroja koji sve daje za Srbiju, a ona baš i ne zna uvijek da cijeni tu žrtvu. U jednom trenutku doslovno izjavi da je on prvo izmislio, potom osmislio i na kraju sagradio Beograd na vodi, tamo sad žive njegovi politički protivnici, neki od njih su svojevremeno puškom htjeli da spriječe taj futuristički projekat, a on nažalost ne može tamo da stanuje. Preskupo je sve to. A kada bi mogao da bira, vjerovali ili ne, baš to bi izabrao. Sudbina ponekad zaista nema razumijevanja za vizionare. Pa ako već ne može da stanuje gdje i oni, to ne znači da se predsjednik plaši političkih protivnika i hajkača koji mu rade o glavi: „Ja njih sve poznajem. Kukavica do kukavice. Ja da od njih bežim? Ja sam svoj život posvetio ovoj zemlji. Učestvovao u izgradnji puteva, pruga, bolnica, škola, vrtića više nego oni svi zajedno gotovo od četrdeset pete naovamo.”

Ubojito pitanje

Naprosto je dirljiva simbioza koju su tokom intervjua ostvarili Marić i Vučić. Evo kako domaćin formulira jedno od pitanja bez upita i upitnika: „Prvo kažu hoćemo više policije, kad vi date policiju, onda oni kažu pa nismo mi policijska država.” I šta je gostu drugo preostalo nego da poentira?

Vučić stalno govori da oni, ko god da bili, ne shvataju o čemu govore, iako on prvi ne razumije suštinu intervjua. Ipak bi i novinaru ponekad valjalo dopustiti da se oglasi kakvim pitanjem. Često se dešavalo: siroti Marić zausti da prekine monolog i nešto priupita, a predsjednik ga nadglasa. Bilo je momenata tokom intervjua u kojima bi nadglasavanje trajalo i po desetak sekundi, a kamerman i reditelj nepogrešivo su znali koga da snimaju od dva paralelna glasa; služba je služba, ali Vučić je Vučić.

Kakav god da bio, Milomiru Mariću niko ne može osporiti obrazovanost, respektabilnu načitanost, dugo ga je krasila elokventnost, pa zato čudi da je jedva cijedio pitanja iz sebe. Ne radi se o strahopoštovanju, to smo već apsolvirali, ovo su dva bliska jarana, takorekuć intimusa, nego o nekom težem zamoru materijala. Ogromna količina kritika i bijesa sručila se na njegova profesionalna trash prsa i vjerovatno teško podnosi prigovore da su Happy TV i on lično, zajedno sa Željkom Mitrovićem, među glavnim uzrocima nasilja u Srbiji. Tim povodom pričalo se i o rijalitijima. Marićeva ekipa pripremila je još jedan kolaž, prikupila je nekoliko najgnusnijih minuta iz šoua prikazivanog na konkurentskoj B92. Budući da je svoje Parove već ukinuo, domaćin smatra da ima puno pravo kritički govoriti o toj pojavi kao o nečem gnusnom, štetnom i ispod svakog nivoa. „Ukinuo sam Parove kad je parlament postao tako koloritan da sam ja govorio da mi nemamo šanse, da su mnogo jači.“ Vučić je bio radikalniji i ne baš do kraja frendli prema voditelju i nesuđenom postavljaču pitanja: „Ja mislim da su rijalitiji ovog tipa odvratni.“ Tačka.

Ako se Aleksandar Vučić i dalje pita zašto je vijest dana kod susjeda, dobro bi bilo da ponovo pregleda ovaj intervju. I sve će mu se samo kazati. Razgovori s državnicima u pravilu su dosadni, prepuni ispraznih fraza, naučenih govora, nesnosne političke frazeologije. Dosada izbija iz njih i to gleda samo ko mora. A njegova ukazanja izlaze iz kategorije novinarskog rada ili političkog događaja, oni su istinski medijski happy-ning, to je izvrsna kombinacija teatra, akcionog filma, glumačkih pauza, živopisnih odgovora, inteligentno upakovane samohvale, ponekog trača. Zar prosječni teve gledatelj može poželjeti bolju zabavu? Vučić je u dugoj političkoj karijeri već dva puta izveo dramatične i zahtjevne akcije spašavanja: jednom je iz snijegom zavejanog autobusa u posljednji čas spasio prestravljenu djecu, a drugi put pred očima indolentnog Milomira Marića iz nesvjestice u život i studio vratio slučajnog gledatelja. Sve zajedno ga kvalificira za istaknutog člana neke regionalne Gorske službe spašavanja. Njemu po indeksu medijske zanimljivosti i prijemčivosti samo još Milorad Dodik i Zoran Milanović mogu parirati. Sve ostalo je politička buranija. Takvog čovjeka svaka televizijska stanica bi poželjela za što češćeg gosta, ali samo rijetki sretnici i istinski profesionalci imaju čast da im se želja i ostvari. Živio nam dugo, predsjedniče.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja