Svjetsko prvenstvo, kao i svaki put dosad, donosi pravu sportsku groznicu koja zahvati navijače diljem svijeta. Uz slavlje i razočaranja, uvijek se pokaže i ona manje vidljiva strana navijačke euforije. Emocije često vode pretjerivanju, od prekomjernog konzumiranja alkohola do precjenjivanja vlastitih mogućnosti, zbog čega nadležne službe u nekim državama, primjerice u Sjedinjenim Američkim Državama, moraju pojačati svoje aktivnosti. Time se još jednom potvrđuje da velika sportska natjecanja ne donose samo zajedništvo i uzbuđenje, nego i izazove za javno zdravlje i sigurnost.

Međutim, ono što mi je posebno privuklo pozornost nisu sigurnosni aspekti ni sama navijačka euforija, nego način na koji se u javnom prostoru koriste sakralni simboli u tumačenju sportskih rezultata, ali i to kako oni ponekad postaju predmet podsmijeha. Upravo ta pojava otvara pitanje granice između osobne vjere, javnog svjedočenja i načina njezine interpretacije u javnom govoru.

Instrumentalizacija vjerskih simbola u javnom govoru

U sportu se često događa da osobne izjave sportaša o vjeri, kada govore da im molitva, Bog ili duhovnost daju snagu i mir, u javnosti dobiju šire i drugačije značenje. Kroz medije i reakcije navijača takvi se iskazi ponekad pretvore u poruku da je Bog ili neki religijski simbol “donio pobjedu”. Tako se osobna duhovnost, koja je po svojoj prirodi intimna i vezana uz unutarnji život čovjeka, premješta u prostor javnog objašnjavanja sportskih rezultata, gdje postaje objašnjenje uzroka pobjede ili poraza, iako to nije njezina izvorna namjera.

Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj instrumentalizaciji vjere, pri čemu se religijski simboli i izjave više ne razumiju samo kao osobno uvjerenje, nego dobivaju i šire značenje u javnom prostoru: kao način tumačenja uspjeha, potvrda identiteta ili jačanje osjećaja pripadnosti skupini. Zato je korisno razlikovati nekoliko razina tog procesa. Na prvoj razini nalazi se spontani govor sportaša koji vjeru izražavaju kao osobno svjedočanstvo, zahvalnost ili izvor snage, bez namjere da time objašnjavaju sportske rezultate. Na drugoj razini mediji takve izjave često izdvajaju iz konteksta i uklapaju ih u šire priče o pobjedi ili porazu, pa im se značenje djelomično mijenja. Na trećoj razini javnost ih dodatno preuzima i tumači kroz emocije i identitet, pa religijski govor može postati simbol sreće, posebnosti ili “blagoslovljenosti”, ali i predmet kritike ili ismijavanja. Upravo ta tri sloja pokazuju da instrumentalizacija nije jedan čin, nego proces u kojem se osobno svjedočanstvo postupno prenosi u javni i simbolički prostor sporta.

Ipak, ovakva interpretacija vjerskih simbola u sportu ne nastaje samo kao rezultat medijskog pojednostavljivanja ili svjesne instrumentalizacije. Ona ima i dublje društvene i psihološke razloge. Sport, osobito na razini velikih natjecanja, proizvodi snažne emocije, osjećaj neizvjesnosti i kolektivnog identiteta, zbog čega se doživljava kao iskustvo koje nadilazi svakodnevicu. U takvim okolnostima ljudi prirodno traže širi okvir smisla za ono što se događa.

Vjerski jezik tada postaje razumljiv alat izražavanja, jer nudi pojmove poput providnosti, zahvalnosti i smisla, koji pomažu interpretirati uspjeh ili poraz koji se ne može lako racionalno objasniti. Uz to, identitetska dimenzija sporta dodatno pojačava potrebu za povezivanjem “našeg” uspjeha s višim značenjem, što može uključivati i religijske interpretacije.

Zato u takvom okruženju religijski govor sportaša lako prelazi granicu osobnog svjedočanstva i postaje dio narativa da je neka reprezentacija “posebna” ili “blagoslovljena”.

Hrvatski kontekst: vjera, sport i javne reakcije

Slična situacija vidi se i u hrvatskom javnom prostoru, osobito u istupima izbornika Zlatka Dalića, koji u svojim javnim nastupima govori o vjeri i zahvalnosti Bogu kao važnom osloncu u životu i radu. Takvi iskazi, koji su u osnovi osobna svjedočanstva, u dijelu medija i javnosti ponekad se tumače kao objašnjenje sportskih uspjeha, dok se u drugim situacijama, posebno nakon poraza, koriste na ironičan ili kritički način. Na taj način vjerski govor se često pojednostavljuje i svodi na sredstvo rasprave, umjesto da ostane osobno iskustvo.

U javnosti je odjeknuo i komentar splitskog svećenika don Ante Žderića, koji je potaknut Dalićevim javnim svjedočenjima iznio svoj stav. Prema navodima koje je 18. lipnja 2026. godine objavio Jutarnji list, Žderić je poručio: “Ne, vjera ne vodi pobjedi na Svjetskom nogometnom prvenstvu, nego vječnom spasenju i gledanju Božje slave.” Dodao je kako pretjerano povezivanje vjere i sporta stvara iskrivljenu sliku sportskog natjecanja, u kojoj se umjesto objektivnog i profesionalnog pristupa javlja emocionalno preuveličavanje i miješanje različitih značenja, što vodi i do pretjerane euforije u pobjedi te razočaranja i odbacivanja u porazu.

Njegova izjava izazvala je različite reakcije u javnosti. Dio javnosti ga je podržao, dok su se drugi kritički osvrnuli, preusmjeravajući raspravu na pitanja domoljublja ili navodnog dociranja hrvatskoj javnosti. Pojavili su se i glasovi koji su upozoravali na moguću dodatnu polarizaciju javnog prostora.

Teološki pogled na razdvajanje vjere i sportskih rezultata

Međutim, njegov istup može se razumjeti i kao teološki pogled koji želi naglasiti da vjera pripada području usmjerenom na Boga i duhovni smisao života, a ne na objašnjavanje sportskih rezultata. U tom smislu riječ je o pokušaju da se jasnije razdvoji osobna vjera od načina na koji je drugi tumače u javnosti.

S druge strane, dio ljudi na društvenim mrežama koristi ironiju kojom se sakralni simbol, poput Gospe, ponekad pretvara u predmet šale. Iako to često nastaje kao kritika miješanja vjere i sporta, takav pristup lako može prijeći granicu i postati nepoštivanje onoga što je drugima sveto, što dodatno produbljuje nesporazume i podjele.

Zato je važno razlikovati osobno svjedočenje vjere od načina na koji se ono tumači u javnosti. Kada se vjera koristi kao objašnjenje sportskih rezultata ili kao znak nadmoći neke skupine, ona gubi svoju dubinu i postaje dio natjecanja i dokazivanja. Opasnost takvog pristupa je višestruka. S jedne strane, vjera se pojednostavljuje i svodi na nešto što “donosi sreću”, a s druge strane otvara se prostor za podsmijeh i sukobe, jer se ono sveto uvodi u logiku pobjede i poraza. Time se vjera izlaže pogrešnim tumačenjima koja mogu oslabiti njezino pravo značenje i povećati podjele među ljudima, umjesto da doprinese razumijevanju i poštovanju.

Tek kada se ta razlika jasno prepozna, moguće je istodobno poštovati i sport i ono što je drugima sveto. Vjera tada ostaje izvor snage i zahvalnosti, ali ne i mjerilo pobjede ili poraza.