Početak Svjetskog prvenstva gotovo uvijek donosi posebnu vrstu društvene euforije. Milijuni ljudi širom svijeta tih dana dijele osjećaje ponosa, nade, iščekivanja, ali i strepnje da će upravo njihova reprezentacija ostvariti rezultat o kojem sanjaju. Nogomet tada prestaje biti tek sport i postaje prostor u kojem se isprepliću pripadnost, zajedništvo i kolektivni identitet. Na tribinama, ulicama i trgovima, u obiteljskim domovima i na ekranima mobilnih telefona rađa se osjećaj zajedništva koji na trenutak nadilazi svakodnevne razlike i pretvara ih u jednu, zajedničku priču.

Takvu atmosferu ove je godine osjetila i Bosna i Hercegovina, koja se po drugi put od stjecanja neovisnosti plasirala na Svjetsko prvenstvo. Taj uspjeh rijetko koga je ostavio ravnodušnim. Čestitke i komentari stizali su sa svih strana, od političkih predstavnika i državnih institucija do kulturnih i vjerskih zajednica. Društvene mreže, novinski portali i televizijski programi bili su ispunjeni reakcijama, analizama i porukama podrške, ali i glasovima onih koji su taj događaj osporavali ili ga nisu smatrali osobitim uspjehom. U trenucima kolektivnog slavlja osobito dolaze do izražaja simboli oko kojih se ljudi okupljaju i kroz koje izražavaju osjećaj pripadnosti zajednici. Tada oni postaju snažniji, vidljiviji i dublje ukorijenjeni u zajedničko iskustvo.

Zastave kao mjesta pamćenja i prijepora

Među tim simbolima posebno mjesto zauzima zastava. Vijoreći se na balkonima, automobilima, trgovima i stadionima, ona prati sportske uspjehe i poraze kao nijemi svjedok zajedničkih emocija. Ipak, zastava nije tek komad tkanine niti puko državno obilježje. Njezino značenje oblikuje se u iskustvima ljudi koji je nose, promatraju ili joj pripisuju različite vrijednosti. Za neke ona predstavlja ponos, zajedništvo i kontinuitet, dok za druge priziva složenija, nerijetko bolna sjećanja.

Jedan od najupečatljivijih primjera predstavlja rasprava koja se otvorila nakon plasmana Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo 2026. godine. U središtu pozornosti našla se zastava Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima, koju su brojni navijači na Bilinom Polju isticali kao znak podrške reprezentaciji. Istodobno, pojedini politički akteri osporavali su njezinu uporabu, ističući ponajprije njezinu povezanost s ratnim iskustvima iz razdoblja od 1992. do 1995. godine. Takvo tumačenje rezultiralo je i žalbama upućenima FIFA-i, u kojima se zastava s ljiljanima predstavljala kao simbol čije značenje nadilazi sportski okvir i zadire u sferu političkih i povijesnih sporova. Ipak, bez obzira na takve pokušaje, nije bilo nikakvih ograničenja za njezino isticanje na utakmicama.

Međutim, sama polemika pokazala je koliko različita, pa i međusobno suprotstavljena značenja mogu biti upisana u isti simbol. Dok jedni zastavu s ljiljanima doživljavaju kao simbol međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, borbe za neovisnost i državnog kontinuiteta, drugi je promatraju kroz prizmu ratnih iskustava i političkih podjela. Tako se u jednom znaku susreću različita sjećanja, emocije i interpretacije prošlosti. Ona ne predstavlja samo državu, već i prostor u kojem se prepliću različiti pogledi na povijest, identitet i pripadnost.

Drugi primjer simbola koji i danas izaziva javne polemike u Bosni i Hercegovini jest zastava Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Nastala tijekom rata u Bosni i Hercegovini, korištena je kao službeno obilježje političkih i vojnih struktura Herceg-Bosne. Nakon rata zadržala je prisutnost u javnom prostoru te se i danas koristi kao simbol pripadnosti dijela hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, posebno u sredinama s hrvatskom većinom.

Ni njezino značenje nije jednoznačno. Za dio bosanskohercegovačkih Hrvata ona je izraz nacionalnog identiteta, političke autonomije i povijesnog kontinuiteta zajednice kojoj pripadaju. S druge strane, za mnoge građane Bosne i Hercegovine ostaje vezana uz ratna zbivanja, politike razgraničenja i sukobe iz devedesetih godina, pa se njezina prisutnost u javnom prostoru doživljava kroz prizmu tih iskustava. Upravo zato njezino isticanje nerijetko otvara rasprave koje nadilaze sam simbol i prelaze u šire razgovore o prošlosti, kolektivnom pamćenju i različitim načinima njegova tumačenja.

Unatoč razlikama između ova dva primjera, zajedničko im je to što pokazuju da simboli ne nose ista značenja za sve članove društva. U zemlji čiju su noviju povijest obilježili rat, promjene političkih sustava i složeni procesi izgradnje identiteta, simboli često postaju nositelji kolektivnih sjećanja. Iza svake zastave ne nalaze se samo boje i grbovi, nego i priče o pripadnosti, stradanju, otporu, pobjedama i gubicima. Rasprave koje se vode oko zastave Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima ili zastave Hrvatske Republike Herceg-Bosne pokazuju da različite zajednice u Bosni i Hercegovini istim simbolima pridaju različita značenja. Ono što za jedne predstavlja izvor ponosa, identiteta i povijesnog kontinuiteta, za druge može biti podsjetnik na sukobe, podjele ili traumatična iskustva.

Simboli u prostoru zajedničkog života

Zanimljiv primjer dolazi iz Stoca, gdje su uoči početka Svjetskog prvenstva u javnom prostoru istaknute zastave Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske, zastave Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima te zastave Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koje su zajedno prekrile grad. Takav prizor privukao je pažnju javnosti, budući da se Stolac često spominje u kontekstu političkih i nacionalnih podjela. Ipak, činjenica da su se različiti simboli našli jedni uz druge, bez vidljivih napetosti ili incidenata, mnogi su doživjeli kao rijedak trenutak smirenog suživota, u kojem se razlike na trenutak povlače pred sportskim ozračjem.

U središnjoj Bosni uoči Svjetskog prvenstva navijačka euforija poprima posebno izražen oblik. Kako navodi Večernji list, u mjestima poput Bučića kod Novog Travnika, uz zastave Bosne i Hercegovine istaknute su i zastave Hrvatske Republike Herceg-Bosne, što se tumači kao odraz lokalnog identiteta i povezanosti zajednice s nogometašima iz tog kraja. Sličan primjer je i kuća Zdravka Sliškovića Kokea, gdje se uz zastave Bosne i Hercegovine i Hrvatske nalaze i obilježje Herceg-Bosne te Švicarske, kao izraz višestrukih pripadnosti. Takvi prizori stvaraju navijački mozaik u kojem se različiti simboli, barem u sportskom kontekstu, preklapaju umjesto da se isključuju.

Portal Centralna.ba navodi da uoči početka Svjetskog prvenstva ulice Novog Travnika nose paralelne navijačke identitete. Na pojedinim mjestima istaknute su zastave Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao izraz podrške “Vatrenima”, dok se drugdje nalaze zastave Bosne i Hercegovine te one s ljiljanima. Iako različiti simboli dijele isti prostor, u izvještaju se ističe da ih lokalno stanovništvo ne doživljava nužno kao podjelu, nego kao oblik međusobnog uvažavanja u ozračju u kojem vrijedi formula “svoje voli, a tuđe poštuje”, a nogomet se pokazuje kao prostor u kojem suživot i tolerancija mogu koegzistirati.

Simboli između pamćenja i tumačenja

Na temelju navedenih primjera može se zaključiti da isti simboli u istom društvu istodobno postaju most koji povezuje i prostor u kojem se sudaraju različita kolektivna sjećanja i iskustva prošlosti.

U toj višeznačnosti leži simbolička snaga zastave, koja posebno dolazi do izražaja u društvima obilježenim dubokim povijesnim lomovima. Zastave nose sjećanja na ratove, političke promjene, borbe za neovisnost ili trenutke kolektivnog uspjeha. Zbog toga one nisu tek državni simboli, nego i mjesta sjećanja u kojima se čuvaju priče o prošlosti. Kada se ističu u javnom prostoru, one ne označavaju samo sadašnjost, nego istodobno prizivaju događaje, vrijednosti i iskustva koja određene zajednice smatraju ključnima za vlastiti identitet.

Međutim, nijedan simbol nema unaprijed zadano značenje. Ono se uvijek iznova oblikuje u susretu s različitim društvenim skupinama, njihovim povijesnim iskustvima i kolektivnim sjećanjima. Upravo zato isti znak može istodobno biti prostor prepoznavanja i pripadnosti, ali i prostor prijepora i neslaganja. U takvoj dinamici simboli prestaju biti neutralni znakovi i postaju mjesta na kojima se prošlost ne samo pamti, nego i tumači i pregovara.

Zato rasprave o zastavama u Bosni i Hercegovini nisu samo rasprave o simbolima, nego i o različitim verzijama prošlosti koje i danas žive usporedno, oblikujući društvene odnose, političke stavove i osjećaj pripadnosti. U njima se ne prelama samo pitanje što zastava jest, nego i što jedno društvo pamti i kako to pamćenje dijeli među sobom.

U tom smislu, problem rijetko leži u zastavama. One su znakovi koji ne djeluju sami po sebi, nego preuzimaju značenja koja im ljudi i zajednice pripisuju. U njima se talože povijest, emocije, sjećanja i politička iskustva, pa mogu izazvati čitav raspon reakcija, od ponosa do nelagode. Prijepor se najčešće ne nalazi u simbolima, nego u načinu na koji pamtimo i tumačimo prošlost te u spremnosti da prihvatimo da isti znak može nositi više istina istodobno. Drugim riječima, zastave ne dijele ljude, ljudi ih dijele kroz vlastita tumačenja i iskustva.

Zastava, u konačnici, vrijedi onoliko koliko u njoj prepoznajemo sebe ili koliko kroz nju i dalje osjećamo ono što ne prestaje boljeti. Na kraju ostaje pitanje: mogu li nas zastave, unatoč svojim slojevitim i ponekad suprotstavljenim značenjima, voditi prema većoj toleranciji i razumijevanju, ili su tek nijemi odraz nas samih, ogledalo koje ne govori o simbolima, nego o nama i o tome koliko smo spremni mijenjati vlastite poglede, a ne znakove koji nas okružuju?