Američko-australijska novinarka i spisateljica Geraldine Brooks autorica je romana Ljudi knjige, iz 2008. godine. To je romantizirana priča o dvostrukom spašavanju sarajevske Hagade tokom dva rata između kojih se ispružilo 45 godina najboljeg mira ikada upamćenog na ovim prostorima. Kritičari su napisali da je riječ o “silovitoj knjizi koja prenosi moćnu historijsku lekciju”.
Upitana u jednom intervjuu kakva bi to lekcija mogla biti, Brooks odgovara: “Da su naša društva najbolja i najjača kad poštuju različitosti.”
Eto ključnog civilizacijskog i kulturološkog izazova za građane, narode i njihove političke predstavnike. Eto najvažnijeg testa za ovdašnju sredinu, svaki grad, selo, etniju, bilo koju veću grupaciju – koliko razlika mogu podnijeti i da li su spremni aktivno se boriti za njih. Povijest Bosne i Hercegovine, tu povremeno krvavu sagu zbijenu između četiri bogomolje, ljudi vole posmatrati jednodimenzionalno: ili kao karakazan pun krvi i nasilja ili kao idiličnu oazu u kojoj ljubav cvjeta, a leptirići skladnog zajedničkog života zuje okolo i slijeću na ljude i njihove različitosti.
Miks krajnosti
Činjenica je da svaka povijest počiva na miksu pomenutih krajnosti, da u našoj prošlosti možemo naći dovoljno primjera i dokaza i za jednu i za drugu formu. Sva ta uzburkana dešavanja kumulativno se slijevaju u zajedničko pitanje: Šta namjeravamo uraditi sa sopstvenom budućnošću i koliko različitosti možemo podnijeti danas? Šta smo naučili iz historije i jesmo li u stanju njene lekcije primjenjivati praktično onako kako ih zagovaramo verbalno?
Usred istinski multikulturnog Sarajeva, koji zajednički život s manje ili više uspjeha prakticira i živi stoljećima, pod granatama je bilo veličanstvenih primjera nesebične pomoći, ali i mjestimično zastrašujućih zločina usmjerenih protiv tog koncepta. Republika Srpska, kao entitet nastao brutalnim zatiranjem razlika, s druge strane danas prolazi kroz političku kulminaciju jednoobraznosti, predvođena suspektnim političkim profilom koji je različitost pribio na stub srama. I neumorno agitira protiv nje. Ali upitno je kakvi su stvarni efekti te agitacije. Erupciju oduševljenja i čestitke koje ne prestaju nedavno je izazvala Facebook objava opozicione političarke Zagorke Grahovac, koja je na tvrdnju s vrha da je Federacija BiH tamni vilajet, odgovorila otvoreno: da nam nije tog vilajeta, ne znamo kako bismo preživjeli. Njena je spontana poruka cijelom jednom entitetu održala lekciju iz zajedničkog života. A entitet je, izuzimajući bogatu kastu politike i njenih dvorjana, s oduševljenjem tu lekciju prihvatio. Eto nepobitnog dokaza da ljudima, samo ako im se dozvoli i ako ih se pravilno usmjeri, različitost ne da nije mrska, nego je prihvataju s entuzijazmom koji im otvara vrata nekog drukčijeg, u svakom slučaju boljeg života.
Novi modeli
Uspije li politika razriješiti višegodišnju krizu u Bosni i Hercegovini, novi model egzistencije mora biti radikalno različit u odnosu na sve što se propovijedalo, naređivalo i prakticiralo od 1990. godine pa naovamo. Konfrontacija evidentno nije dobar pristup, pala je na svim mogućim ispitima. Niko od ljudi ne traži da se sada raspadaju od bratstva i jedinstva, ali saradnja umjesto sukoba zanimljiva je i izvodljiva opcija. To nije stav, nego proces, i to nije projekat, nego dubinsko izvrtanje postojećih politika, što će na praktičnom nivou biti teško izvesti.
Bosnu i Hercegovinu nastoji se svim silama izgurati iz evropske tradicije, iako tamo pripada s kompletnim povijesnim nasljeđem. Najveći poraz savremene Evrope nije ni BiH, kao što se ponekad ovdje samozaljubljeno misli, ni Ukrajina, nego administrativni splet viza, zabrana ulaska i bodljikavih žica koji će Evropu, odnosno Evropsku uniju kao njen najdominantniji dio, izolirati u blagostanju, učinivši je tako ranjivom i izloženom. Već su autori na ovom portalu pisali o tim procesima: dok Kina osmišljava Put svile, EU se ograđuje i tu ne treba nagađati koja će opcija pobijediti.
Bosna i Hercegovina može naći i sačuvati sopstvenu poziciju u savremenom svijetu, ali samo ako bude snaga koje su se u stanju izboriti za nju. Nikada ništa nije izgubljeno. Pitanje je, međutim, kakvim političkim kadrovima raspolažemo i jesu li spremni za važne strateške pomake. Ispolitizirani svijet koji razvija podaničku svijest nije recept za opstanak. Država kao ideološka i ekonomska baza za ljude na vlasti samo njima pruža blagostanje i garancije. Tehnološke inovacije dramatično mijenjaju odnose u društvu. Dolazak vještačke inteligencije već sada izaziva tektonske promjene, kraj kojih ovdašnje etnonacionalne tlapnje djeluju tako anahrono da bi nas trebalo biti stid. Kad taj model počne propadati, bit će ideološke – nadajmo se ne i one prave – krvi do koljena.
“U Španiji je moja generacija naučila da se može biti u pravu, a biti poražen, da sila može poraziti dušu i da hrabrost ne biva uvijek nagrađena”, piše na jednom mjestu Albert Camus. A u Bosni i Hercegovini generacije trenutno uče da postoje bivši ratni zločinci i da se, samim tim, isplati ubijati u ime Naroda. Španija plus BiH i eto razloga da čovjek ostane bez iluzija o mogućnosti napretka. Šanse uvijek postoje, ali one kraj nas prolaze neiskorištene, neupotrijebljene, neotpakovane. Što smo napredovali, napredovali smo, ko je šta jamio, jamio je…
