Medijski stroj za ublehu i skandale
Jordan Peterson operira kao medijski stroj za proizvodnju kontroverzi i skandala. S “kulturnim marksizmom”, terorom političke korektnosti i pravima transrodnih osoba odavno se obračunao. Intelektualni heroj alt-rightera, frustriranih tinejdžera i vaše prve susjede, navučene na self-help bestselere, sada napada ideju klimatskih promjena (“Velika klimatska prevara!”), zamisao gradova prilagođenih pješacima (“idiotski birokratski tirani” žele nas kontrolirati!) i vlastiti univerzitet u Torontu, koji je svog najpoznatijeg profesora uputio na tečaj pristojne onlajn komunikacije. I uzalud mu klimatski stručnjaci ukazuju na to da barata pogrešnim podacima, uzalud urbanisti pojašnjavaju da iza koncepta tzv. 15-minutnih gradova ne postoji nikakva zavjera, uzalud kolege iz Toronta ponavljaju da problem nije u sadržaju, nego u načinu na koji istupa. Uzalud, jer ovdje zapravo i nije riječ o raspravi: na kraju dana broje se klikovi, shareovi i viewovi, mjeri se trending i računa engagement. Na radost milijunske internetske publike, od Amerike pa do Hrvatske. Gdje, usput budi rečeno, Petersonova self-help senzacija “12 pravila za život” već pet godina vlada listama najprodavanijih knjiga, a njen nastavak “Izvan reda” – koji nam donosi “još 12 pravila za život” – prati je u korak.
E baš oko tog nastavka nastali su ovih dana kontroverza i skandal oko kojih se Peterson – začudo – nije oglasio. Nakladnička kuća Penguin lansirala je naime paperback izdanje globalnog hita, nanizavši na stražnjoj stranici, kao što pravila industrije nalažu, nekoliko promotivnih blurbova. Izbor je pao na isječke iz dosadašnjih kritika. Suzanne Moore iz Telegrapha, saznajemo tako, smatra da ova knjiga donosi “mudrost u kombinaciji s dobrim savjetima”. Za Johannu Thomas-Corr knjiga je “uistinu prosvjetljujuća i često pronicljiva”. “Filozofija smisla života”, poručuje James Marriott, “najlucidnija i najdirljivija proza koju je Peterson do sada napisao”. Samo, onda su se na društvenim mrežama javile dvije citirane kritičarke i jedan kritičar. Pa je Moore podsjetila da u svojoj kritici zaista spominje Petersonovu “mudrost”, ali spominje i to da je njegova mudrost “budalasta”. Pa je Thomas-Corr upozorila da u njenom tekstu, osim onih nekoliko citiranih riječi, stoji da je knjiga “nenamjerno komična”, da njen autor naprosto “lupeta” i da njegova nesposobnost da se suoči s kontraargumentima djeluje “kukavički”. Pa je Marriott napomenuo da “Izvan reda” jeste opisao kao “filozofiju smisla života”, ali je napisao i to da je filozofija “suluda”, dodavši na kraju svog tweeta, čisto da ne bude zabune: “Kritika ove mahnite knjige vjerojatno je nešto najnegativnije što sam napisao u životu.” Ili – kao što bi rekli u Penguinu – hajde da skratimo: džungla negativnih kritika, pomoću nekoliko opuštenijih intervencija, skresana je na mjeru privida sveopćeg oduševljenja. A takva bi reklamna taktika bila problematična čak i da prvo od 12 novih Petersonovih “pravila za život”, sabranih u “Izvan reda”, ne glasi: “Nemoj olako klevetati društvene institucije i kreativna postignuća.”
Ovdje zapravo i nije riječ o raspravi: na kraju dana broje se klikovi, shareovi i viewovi, mjeri se trending i računa engagement. Na radost milijunske internetske publike, od Amerike pa do Hrvatske
Nakon što je Penguin oklevetao instituciju književne kritike i kreativna postignuća kritičara, anglofonim se medijima zakotrljala razbrbljana rasprava. Jedni su digli frku, spominjalo se etiku, revoltiranim priopćenjem oglasio se čak i britanski sindikat autora. Drugi su podsjećali na to da je vađenje iz konteksta ionako temeljno pravilo blurbanja, staro koliko i sam paraliterarni žanr. Treći su, opet, kontekst proširili, poput novinarke Atlantica Helen Lewis, koja u tekstu “Problem s blurbovima postaje sve veći” upozorava da blurbove više ne možemo čitati kao usputni reklamni privjesak okačen na korice knjige. Danas su, tvrdi ona, postali itekako važno oruđe superstar-sistema izdavačke industrije koja prelazi iz doba “kritičke kulture” u internetski kodiranu eru influensera. Svatko je, ukratko, rekao ponešto, osim onoga tko obično ima ponešto za reći o svačemu: oko toga kako je njegova knjiga prekršila vlastito prvo pravilo Jordan Peterson se, rekosmo, nije oglasio. Dobro, reći ćete vi, zašto i bi: nije on birao blurbove niti je odgovoran za Penguinove uredničke odluke. Ali na nevolju, ni iz londonske izdavačke kuće o skandalu nismo čuli ništa. Lišena glasova s druge strane, jedna mala ljetna kontroverza oko koje se nakratko povela nešto veća rasprava – o stapanju reklame i kritike, o transformacijama izdavačke industrije, o literarnim influenserima i intelektualnim superstarovima – utonula je tako u fazu zamiranja. Kritičari i komentatori kazali su svoje, Peterson i Penguinovi menadžeri svoje su odšutjeli. Jedini glas koji bi tu još vrijedilo čuti pripada, valjda, izdavačkom proletarijatu, svim onim slabo-do-podnošljivo plaćenim asistentima urednika, proofreaderima i copywritericama, svakodnevno zaduženima za marketinšku proizvodnju literarnih superstarova. Ali što da se radi: i njih na šutnju obavezuju Penguinova korporativna pravila.
E pa izgleda da ovog puta ipak imamo sreće. Upoznajte Louise Willder: duhovita Londončanka već 25 godina radi kao copywriterica u Penguinu, a u tom je periodu nakuckala oko pet hiljada blurbova. Tako barem kaže kratka biografija u njenoj prvoj autorskoj knjizi, koja je pod naslovom “Blurb Your Enthusiasm” objavljena prošle godine. Pa čak i ako nam Willder – kao ni njene kolege i kolegice – neće reći ništa o aktualnom skandalu, ovom je knjigom rekla dovoljno. Zabavno je to svjedočanstvo iz samog srca izdavačke industrije o tome kako izgledaju marketinške taktike, uredničke intervencije, dobro naciljane uvodne rečenice i – naravno – blurberske udice na koje se zatim hvata milijunska publika superzvijezda Petersonova kalibra. I mada Petersona izravno ne spominje, onda kada piše insajdersko poglavlje o self-help literaturi Willder kao da slika njegov portret. Jer kada ona govori o tome kako je nekoć prezreni žanr samopomoći evoluirao u glavni poligon poduke “dobrog življenja”, na pamet nam odmah padaju Petersonova “pravila za život”. Kada nas ona upozori da su “brojevi ključ self-helpa“, sjetit ćemo se da njegovih pravila ima dva puta po 12. Kada nam ona objašnjava da se knjige za održavanje kućanstva zapravo bave anksioznošću – jer “dok je svijet u kaosu, te se knjige fokusiraju na ono što možemo kontrolirati” – pred očima nam je jedno od njegovih najpoznatijih pravila: “Uredi svoju kuću prije nego što kritiziraš svijet.” Kada nam ona ukazuje na nijanse “prijatnih riječi i savjeta lišenih dociranja” u priručnicima za roditeljstvo, shvaćamo da on vlastitu adolescentsku publiku targetira upravo tim, fino izbalansiranim tonom nenametljivog prijateljskog autoriteta. I tako dalje, i tako dalje: sve do osnovne self-help formule “problem-rješenje-obećanje” na kojoj, nije teško prepoznati, počivaju oba Petersonova bestselera. Ima zato nečeg otrežnjujućeg u čitanju knjige jedne Penguinove copywriterice dok skandal oko knjige jednog Penguinovog superstara jenjava. U pozadini Petersonovog križarskog pohoda protiv koncepta klimatskih promjena, “kulturnog marksizma” i prava transrodnih osoba, najednom se ispostavlja, leži gola jednadžba izdavačkog uspjeha.
Ambiciozni tvorac “pravila za život”, postaje jasno, samo slijepo slijedi žanrovska pravila, ista ona na kojima počivaju priručnik za dekoriranje dnevnog boravka i zbirka savjeta za hendlanje klinaca. Njegov onlajn aktivizam tek je propusnica za izdavačku eru internetskih influensera. Drugim riječima: Jordan Peterson nije, kao što glasi konsenzus, kritički intelektualac koji se spretno prilagodio suvremenom dobu, otkrio društvene mreže i popularnost self-help žanra, pa sada njima vješto barata kako bi proširio svoje ideje. Upravo suprotno: on je puki proizvod izdavačke i medijske industrije koji se pozom kritičkog intelektualca pozicionira na pretrpanom tržištu influensera. Ne otkriva li, naposljetku, ovaj skandal oko književnih kritika srezanih na reklamne blurbove upravo to: mjesto na kojem se kritički stav preparira, podvrgava marketinškim mehanizmima i prilagođava zahtjevima tržišta? I zato, dok Jordan Peterson mudro šuti, vrijedi poslušati što ima za reći Louise Willder. Poluanonimna copywriterica Penguina valjda zna. Ona ga je stvorila. (Boris Postnikov, Novosti)
Presude za ljudska prava su obavezujuće
Budućnost Bosne i Hercegovine je građanska država što potvrđuje i posljednja presuda Evropskog suda (ES) za ljudska prava u Strazburu u slučaju ”Kovačević”. Bosna i Hercegovina kao jedna izborna jedinica, građani mogu glasati za jednog člana Predsjedništva nezavisno kojem narodu pripada i u kom entitetu živi, dok bi se delegati Doma naroda Parlamentarne skupštine birali među pripadnicima naroda sa teritorije cijele države a ne sa njenih pojedinih dijelova. To je suština presude koju je objavio Evropski sud. Sve dosadašnje presude suda se moraju sprovesti čime se garantuje najviši nivo međunarodno priznatih prava i temeljnih sloboda svakog građanina!
Kako se ne bi desilo, kao što je to bilo u prethodnim presudama koje strpljivo kupe prašinu po fiokama i čekaju samilost političara, najveća odgovornost bez sumnje leži na političkim strankama u vlasti sa bosanskim prefiksom jer svako udovoljavanje principu ”legalnog predstavljanja”, uprkos presudama značio bi i njihov politički krah. Dakle, drugovi i drugarice pamet u glavu!
Nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava je međunarodni sud ustrojen 1959. godine, sa sjedištem u Strasbourgu. On odlučuje o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se odnose na povredu građanskih i političkih prava sadržanih u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.
Sud svake godine zaprimi više od 50.000 novih zahtjeva o kojima odlučuje vijeće koje čini neki od 47 sudaca iz jednako toliko zemalja članica. Procesi se uglavnom okončaju u roku od tri godine. U trenutku kada utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više tih prava i garancija, taj sud donosi presude koje su obvezujuće za svaku državu i dovode do toga da dotične zemlje imaju obvezu postupati po njima, te mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu u velikom broju područja kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. Evropski sud za ljudska prava je do 2020. godine donio 1.300 presuda protiv Slovenije, 1.538 protiv Hrvatske, 757 protiv Srbije, 736 protiv Sjeverne Makedonije, čiji državljani su podnijeli daleko veći broj tužbi, te 144 presude protiv Crne Gore. Najviše presuda taj sud je donio protiv Turske njih 11.489, Rusije 7.345, te 6.061 presudu protiv Italije a koje su ujedno i rekorderi po broju neprovedenih presuda.
Obaveza i dužnost države Bosne i Hercegovine kao članice Ujedinjenih nacija i Vijeća Evrope
Bosna i Hercegovina se kao članica Ujedinjenih nacija (UN) i Vijeća Evrope (VE) obvezala osigurati najviši nivo međunarodno priznatih prava i temeljnih sloboda. Kao i ostale zemlje članice, Bosna i Hercegovina je ratificirala međunarodne instrumente u oblasti ljudskih prava, uključujući konvencije Ujedinjenih nacija, Vijeća Evrope i pripadajuće protokole, prema kojima postoji obveza izvještavanja. U svom Ustavu obvezala se osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda koja uključuju pravo na život, pravo na nepodvrgavanje mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni, pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili podčinjenosti ili da obavlja prisilni ili obvezni rad, pravo na slobodu i sigurnost osobe, pravo na pošteno suđenje u građanskim i krivičnim predmetima, te druga prava u vezi s kaznenim postupcima.
Presude Suda za ljudska prava su OBAVEZUJUĆE!
Presude Suda za ljudska prava u Strazburu su dakle obavezujuće i ne treba dolaziti u nikakve dileme kada čitamo reakcije na presudu “Kovačević” nekih takozvanih javnih ličnosti ili bolje rečeno “mešetara” iz BIH, Hrvatske i Srbije koji su umislili da su moćniji od evropskih institucija. Sud za ljudska prava donio je preko 400 takvih presuda za našu državu i one se imaju sprovesti. Dakle, o njima nema pregovora čime je naša država dužna da ih sprovede!
Presudama Suda za ljudska prava je navedeno kako je BiH dužna da ukine diskriminatorske odredbe u Ustavu i Izbornom zakonu BiH, koje pripadnicima nacionalnih manjina, ali i onima koji se izjašnjavaju kao građani, te pripadnicima konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju države onemogućavaju kandidiranje na izborima za članove Predsjedništva i Dom naroda parlamenta BiH. To se smatra presedanom u radu ovog suda, jer je od jedne zemlje zatraženo da mijenja svoj ustav. Ovaj presedan takođe potvrđuje ono što već svi znamo; U BiH se masovno krše ljudska prava i diskriminiraju građani!
Presudu mora sprovesti Parlamentarna skupština BiH gdje je za izmjene Ustava BiH potrebna dvotrećinska većina. Dakle potrebno je malo dobre volje koje danas nema. Nigdje tako male zemlje, a većeg političkog licemjerja na čiju sadaku građani BiH čekaju decenijma!
Kao što je neminovnost da će BiH u budućnosti biti građanska tako je neminovnost da će za opsrtruiranje sprovedbe ovih presuda neko morati odgovarati! Za ovakva nedjela i decenijske krađe naših života ne smije biti oprosta! (Edin Osmančević, Tačno.net)
Rusija od Crne Gore pravi novo evropsko žarište
Tri godine su od promjene vlasti u Crnoj Gori, kako biste ih opisali, šta se promijenilo i kako Crna Gora izgleda danas?
RADONČIĆ: Crna Gora je od lokomotive i predvodnice zemalja za ulazak u Evropsku uniju, kao što svjedočimo, postala devastirani vagon. Crnoj Gori je gotovo uništena ekonomija, državne institucije, pravosuđe… Crna Gora je država gdje odluke Ustavnog suda ne poštuju lokalni sudovi, gdje specijalni tužioci tuku svoje supruge, gdje pomahnitali premijer komanduje koga će policija nezakonito da hapsi, u kojoj će u podgoričkim renomiranim hotelima upadati do zuba naoružani pripadnici antiterorističke jedinice bez ikakvog povoda i naloga suda, gdje se targetiraju najuspješnije firme, a njihovi vlasnici i poznati filantropi pošto-poto pokušavaju kriminalizirati, itd, itd…
Suma sumarum: za ove tri godine vladavine proruske i prosrpske vlasti, Crna Gora je sa gotovo sa vrha planine pala u tešku provaliju i trebaće jako dug period da se oporavi i vrati na prvobitnu poziciju. U međuvremenu je Crna Gora država bez adrese, gdje međunarodni predstavnici mogu slati svoje kritike i primjedbe.
Na koje adrese konkretno mislite?
RADONČIĆ: Za sve što nije valjalo, ili se njima činilo da ne valja, posebno za kriminal i korupciju, predstavnici EU i drugih međunarodnih institucija adresirali su Milu Đukanoviću. No, Đukanović nije više na vlasti i sada više nema te omiljene adrese.
Zašto?
RADONČIĆ: Zato što u Crnoj Gori na vrhu piramide njene vlasti vlada užasna korupcija i kriminal. Strani čimbenici se, dakako, ne mogu obraćati premijeru Dritanu Abazoviću i tražiti od njega da on poštuje zakon i vodi antikorupcijsku borbu, da brine o slobodi medija i sigurnosti novinara… Jer dobro znaju da se Abazović veoma utemeljeno sumnjiči da je umiješan u višemilionski šverc cigaretama; da je član moćnog kriminalnog klana, čiji ga pripadnici u transkriptima zovu „brat Abaz“; da se takođe njegovo ime pominje i oko drugih koruptivnih radnji; da je Dritan vodio užasne medijske hajke protiv nezavisnih crnogorskih medija i novinara… Dakle, Abazović je za samo tri godine postao posljednja adresa za žalbe i prigovore međunarodne zajednice.
S druge strane, novoizabrani predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović, blijeda je politička figura, takoreći fikus, koji se, što se kaže, ne pita ni u svojoj kući, tj, partiji, a kamoli u Crnoj Gori.
Gdje vidite destabilizirajući faktor u zemljama zapadnog Balkana, od koga dolazi i šta su ciljevi?
RADONČIĆ: Glavni destabilizirajući faktor na zapadnom Balkanu je, bez ikave dileme, teško ranjena Rusija, koja posebno preko Banjaluke i Beograda pokušava da, nakon Ukrajine, otvori novo ratnožarište u srcu Evrope. Da personalizujem problem: Vladimir Putin uporno pokušava da preko Milorada Dodika izazove građanski rat u Bosni i Hercegovini. Uz logistiku Aleksandra Vučića kakvu je, recimo, imao Karadžić od mirotvorca Slobodana Miloševića. Koji je, da podsjetim Vučića, skončao u haškoj ćeliji.
Cilj Rusije je, dakle, da izazivanjem haosa i rata u našem regionu destabilizuje EU i pokaže nesposobnost NATO alijanse. Kao i ostvarenje viševjekovnog rusko-srpskog sna: stvaranje velike Srbije i njen izlazak na more. Moderno rečeno: proširenja rusko-srpskog sveta. (Marija Arnautović, intervju sa Šekijem Radončićem, Valter.portal)
