Evo jednog malog i doslovno prelakog matematičkog zadatka: koliko je 2022 – 1993? Rezultat je 29 i to svugdje u svijetu osim u jednom pitoresknom gradu u Bosni i Hercegovini. U našem dobrom i prepoštenom Mostaru 2022 minus 1993 iznosi ni manje ni više nego 70. Ko ne vjeruje, evo mu dokaza na koji neki dan podsjeti šaroliko društvo s Facebooka: tamo su proljetos združene snage glumaca, direktora i političara proslavile vrijedan jubilej – 70 godina kazališta osnovanog 1993. godine.
Evo sad i male pozadine. U najvećem hercegovačkom i jednom od najljepših jugoslovenskih gradova davne 1952. godine omraženi socijalistički sistem, odnosno njegovi vrijedni pregaoci osnovali su Gradsko pozorište lutaka Mostar. I ta institucija, danas zapostavljena i finansijski u dobroj mjeri ignorirana, doista ove godine proslavlja 70 godina postojanja. Ali njih nije niko ni primio ni pohvalio ni pogurao, za razliku od mlađeg brata, Lutkarskog kazališta Mostar, osnovanog – rekosmo – ratne i po Mostar kataklizmične 1993. Nećete vjerovati, lažne slavljenike ugostio je kantonalni premijer Nevenko Herceg i čestitao na svih sedam decenija napornog rada i zalaganja. Golemo, čak i kada je o Mostaru riječ.
I svi šute. Takvo nušićevsko pozorište birokratskog besmisla, takva karikaturalna politika i paradigmatična šutnja intelektualnih struktura i s jedne i s druge strane samo govori u kakvom je jadnom stanju grad koji se nekada zaista imao čime ponositi. Nedžad Maksumić, veliki mostarski pisac, pjesnik, glumac, istovremeno i umjetnički direktor Pozorišta lutaka tim je povodom javno reagirao. Evo dijela njegove reakcije:
„Glumci koji su se u ratu, vlastitim odlukama i/ili u vlastitom interesu, odrekli Pozorišta lutaka, osnovali novu teatarsku kuću i dali joj ime Lutkarsko kazalište, sa sobom nisu ponijeli ni zgradu Pozorišta, ni njegovo proslavljeno ime, ni njegovu tradiciju i uspjehe. Pozivati se na postojanje i trajanje kuće koju ste napustili kako biste osnovali drugu, u drugom prostoru i pod drugim imenom, u najmanju ruku je nečasno. Niko nije toliko velik da kada ode ponese Pozorište sa sobom, posebno ako su drugi, najistaknutiji glumci Pozorišta lutaka iz tog vremena, ne svojom voljom, završili u izbjeglištvu ili, čak, u logoru ‘za nepoćudne’. Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru je, mada je imalo sličnu priču, postupilo puno normalnije i časnije. Iako su skoro svi glumci i dio osoblja došli iz Narodnog pozorišta u Mostaru, ova kuća kao dan svoga osnivanja danas slavi godinu 1994., kada je održana prva njihova premijera. Ni na koji način HNK ne pretendira na desetljeća tradicije i rada Narodnog pozorišta, koje postoji od 1949. godine. Logično i pošteno, zar ne. Možda su ovakvi nerazumljivi potezi vodstva Lutkarskog kazališta povezani sa umjetničkom nerelevantnošću njihovih lutkarskih ostvarenja i žalom za vremenima uspjeha koji su uvijek, a i danas su, bili i ostali vezani za ime Pozorišta lutaka. Zadnjih godina, u kontinuitetu, naše Pozorište osvajalo je brojne značajne nagrade i ponovno je postalo cijenjena teatarska kuća koja po cijelom svijetu pronosi i slavi ime Mostara.”
Ako je minuli rat bio najteže i najrazornije mostarsko razdoblje, ovo poraće je najtužnija dionica njegove bogate historije, zasnovana na kontinuitetu laži, korupcije, zatiranja svega što vrijedi, na prekrajanju povijesnih događaja kako bi se stvorila najnovija mostarska historija, bremenitija fantazmagorijama i mitovima nego činjenicama. Čudna pada od Mostara grada.
