Leila Khaled za mnoge je teroristkinja, fanatično posvećena svojoj borbi, dok je za druge hrabra revolucionarka koja zagovara otpor palestinskog naroda i oslobođenje od cionističke okupacije. U javnosti je postala poznata nakon otmice aviona TWA Flight 840. Rođena je 9. travnja 1944. godine u Haifi, a već je u dobi od četiri godine doživjela teško iskustvo progona i izbjeglištva tijekom Nakbe. Bilo je to razdoblje obilježeno završnim godinama Drugoga svjetskog rata: dok su europski Židovi bili sustavno ubijani u nacističkim koncentracijskim logorima, cionistički pokret intenzivirao je svoje aktivnosti usmjerene prema osnivanju židovske države u Palestini.

Izbjeglištvo i rane političke ideje

Kada su Leili bile samo četiri godine, zajedno s majkom, braćom i sestrama bila je prisiljena napustiti svoj dom i izbjegla je u Libanon tijekom Nakbe 1948. godine. Otac je ostao u Haifi, a obitelj je bila razdvojena. Upravo je to iskustvo obilježilo njezino djetinjstvo i uvelike odredilo njezin kasniji život.

U svojoj knjizi My People Shall Live prisjeća se rodnoga grada riječima:

„Još uvijek mogu vidjeti mjesto na kojem sam se igrala kao malo dijete, ali od naše kuće sjećam se samo stubišta. Odvedena sam kada su mi bile četiri godine i dugi niz godina više nisam vidjela Haifu“ (Khaled, 2008: 9).

Njezin citat odražava koliko duboku ranu može ostaviti prisilni odlazak iz doma. Od cijeloga djetinjstva ostalo joj je tek sjećanje na jedno stubište, dok je Haifa za nju postala uspomena kojoj se dugo nije mogla vratiti. Takvo iskustvo kreiralo je i njezina politička i ideološka uvjerenja.

Već s petnaest godina, slijedeći svojega brata, pridružila se Arapskom nacionalističkom pokretu koji je osnovao George Habash. Pokret je zagovarao jedinstvo arapskih naroda i smatrao da se palestinsko pitanje može riješiti zajedničkom borbom protiv kolonijalizma i okupacije. Nakon Šestodnevnog rata 1967. godine palestinski ogranak pokreta prerastao je u Narodni front za oslobođenje Palestine (PFLP), organizaciju koja je zagovarala marksističke ideje i oružani otpor kao put prema oslobođenju Palestine.

Prije nego što je postala jedno od najpoznatijih lica palestinskoga otpora, Khaled je radila kao učiteljica u Kuvajtu. Najpoznatija je po svojoj autobiografskoj knjizi My People Shall Live: Autobiography of a Revolutionary iz 1973. godine. U tom djelu, kao i u knjizi The Tale of the Panther and the Dove, opisuje svoj životni put, sudbinu izbjeglice i motive koji su je naveli na radikalnu političku borbu. Njezini zapisi i memoari ostaju važan izvor za razumijevanje povijesti palestinskoga otpora iz perspektive same sudionice.

Otmica zrakoplova

Jedan od najkontroverznijih trenutaka u životu Leile Khaled dogodio se 29. kolovoza 1969. godine, kada je sudjelovala u otmici zrakoplova TWA Flight 840 koji je letio iz Rima prema Tel Avivu. Akcija je izvedena u sklopu djelovanja Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP), a cilj joj je bio skrenuti pozornost međunarodne javnosti na palestinsko pitanje. Zrakoplov Boeing 707 preusmjeren je prema Damasku, gdje su putnici nakon slijetanja napustili letjelicu, a otmičari su potom uništili prednji dio zrakoplova. Prema nekim medijskim izvještajima, vodstvo PFLP-a vjerovalo je da se u zrakoplovu nalazi Yitzhak Rabin, tadašnji izraelski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama, no on se nije nalazio među putnicima. Khaled je kasnije tvrdila da je zatražila od pilota da preleti iznad Haife, svojega rodnoga grada, kako bi ga još jednom vidjela.

Nakon otmice zrakoplova Khaled zapisuje:

„Koliko čovjek može postati očajan kada zamišlja da je središte svijeta; kako život postaje isprazan kada se čovjek prisjeti da se njegov život bliži kraju. O, moja dušo, kako mrzim tvoju buntovnost dok cijelo moje biće pati. Budi milostiva prema meni barem na trenutak. Nisam li ti cijeli život bila poslušna sluškinja? Osjećam nešto vrlo neobično. Kako djetinjasto! Čeznem za ljubavlju, ljubavlju,  ljubavlju. Oduprijet ću se toj čežnji, ali ona me nadvladava. Poslušat ću glas ljubavi. Zagrlit ću voljenoga i zaspati. Ponovno sam sjedinjena sa svojom ljudskošću – s Palestinom“ (Khaled, 2008: 68–69)

Posebno je važno pitanje kako javnost percipira borce i borkinje za palestinsku slobodu. Koliko priznaje njihovo pravo na otpor i koliko je spremna sagledati širi povijesni kontekst? Ili se njihovo djelovanje unaprijed osuđuje kao teroristički čin bez propitivanja okolnosti, prošlosti i patnje Palestinaca i Palestinki? Upravo tu problematiku otvara britanska povjesničarka Sarah Irving, koja je intervjuirala i napisala knjigu o Khaled. Ona ističe da su na Zapadu Palestinci i Palestinke često bili prikazivani kao mali, raseljeni narod bez vlastite države, uhvaćen u sukobu između Židova i Arapa na Bliskom istoku, pri čemu su se njihovi problemi često promatrali samo kao izgovor za agresiju arapskih država. Među Palestincima i Palestinkama koji su živjeli u izbjegličkim kampovima u Jordanu, Libanonu i Siriji sve je više raslo nezadovoljstvo, no rijetko se postavljalo pitanje uzroka tog nezadovoljstva. Khaled često postavlja pitanje: tko odlučuje i definira što je terorizam? Smatra da je izraelska okupacija oblik terora te da njezin narod ima pravo boriti se protiv takvog stanja. O Izraelu kao državi terora i cionističkim paravojnim organizacijama poput Lehi-ja, Irguna i Haganaha piše i Thomas Suarez, koji nastoji osvijetliti povijesne aspekte nasilja i terora u kontekstu stvaranja Izraela.

Imidž opasne žene s puškom

Jedna od najpoznatijih fotografija Leile Khaled zasigurno je ona na kojoj nosi palestinsku kefiju i u ruci drži pušku. Fotografija je nastala 1969. godine, neposredno nakon otmice zrakoplova TWA Flight 840, a vrlo brzo obišla je svijet te je objavljena u brojnim međunarodnim novinama i časopisima. S vremenom je postala jedan od glavnih vizualnih simbola palestinskoga otpora.

Zanimljivo je da je ta fotografija često opisivana kao spoj krhkosti, suptilne elegancije, ali i snažnoga prkosa. Na fotografiji Khaled nosi kefiju, dugogodišnji simbol palestinskoga identiteta, potrage za pravdom i slobodom, koja je bila jedan od najupečatljivijih simbola tijekom Prve i Druge intifade. S druge strane, u ruci drži pušku. U zapadnom kulturnom diskursu upravo su kefija i puška često povezivane s terorizmom, fanatičnim vjerskim uvjerenjima i političkim nasiljem bez granica. Međutim, ista fotografija izazivala je i drukčije reakcije. Zbog njezine ljepote i izražajnih crta lica pojedini su je autori uspoređivali s  glumicom Audrey Hepburn, čime je dodatno naglašena suprotnost između njezina ženstvenog nježnog izgleda i slike žene koja sudjeluje u rizičnoj oružanoj borbi (Irving, 2012).

Upravo kroz takve narative može se uočiti kako postkolonijalni diskurs Khaled prikazuje istodobno kao egzotičnu i nježnu, ali i nadasve opasnu borkinju. Feministička autorica Robin Morgan ističe kako u zapadnim predodžbama o Palestinkama postoje dva snažno održavana stereotipa: prvi ih prikazuje kroz lik Leile Khaled, kao žene povezane s oružanim otporom i revolucionarnim djelovanjem, dok ih drugi svodi na sliku nepismene jadne izbjeglice čija se uloga promatra isključivo kroz majčinstvo i rađanje sinova za potrebe revolucije (Irving, 2012).

Leilin fizički izgled često je bio u prvom planu, dok su politički razlozi njezina djelovanja ostajali u sjeni. Zato je važno odmaknuti se od predrasuda i pojednostavljenih postkolonijalnih narativa te palestinske heroine pokušati prikazati u složenosti njihova stvarnog  života i djelovanja.

Njezine vrijednosti su i dalje iste

Khaled nije željela živjeti s imidžom koji joj je Zapad nametnuo te se podvrgnula estetskim operacijama. Dok ju je svijet upoznao kroz fotografiju s puškom i kefijom njezine knjige otkrivaju ženu koja se suočava s vlastitim strahovima, usamljenošću i potrebom za ljubavlju. Upravo ta suprotnost između javne ikone i privatne osobe pokazuje složenost njezina identiteta. Ova aktivistica danas živi u Amanu, glavnom gradu Jordana, gdje boravi sa svojom obitelji i sinovima. Njezine temeljne vrijednosti ostaju nepromijenjene: potpuno oslobođenje Palestine, pravo na povratak palestinskih izbjeglica te pravo na otpor protiv izraelske okupacije. Pritom ističe i prava žena te podcrtava njihov važan doprinos u borbi za slobodu Palestine.

Izvori korišteni u tekstu:

Irving, S. (2012). Leila Khaled: Icon of Palestinian Liberation. London: Pluto Press.

Khaled. L. (2008) My People Shall Live: The Autobiography of a Revolutionary (ur) George Hajjar 1973. Ole Sandberg. dostupno na https://ia601800.us.archive.org/27/items/MyPeopleShallLive/My%20People%20Shall%20Live%20by%20Leila%20Khaled.pdf stranici pristupljeno 10. 7. 2026.

Suarez. T. (2025). Država terora: Kako je terorizam oblikovao moderni Izrael? (R. Mehmedović. pr.) Tuzla: Dialogos.