„Vidio sam te prizore, bilo je grozno. Kad vidite ta mala dječija tijela kako leže na podu, to je šokantno. Mislim da je važno vidjeti te slike, ne samo čitati o njima. Pomislio sam da je crvena crta prijeđena, da treba poduzeti akciju“, vidno potresen slikama ubijenih civila kaže britanski premijer.

Ni državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država nije imun na vijesti sa Bliskog Istoka koje svjedoče o nezapamćenom stradanju žena i djece od nemilosrdnih zračnih udara. „Osuđujemo neselektivno ubijanje nedužnih civila, i to u najoštrijem smislu“, istakao je najviši dužnosnik za vanjsku politiku Bijele kuće.

Poput premijera Velike Britanije, ni francuski predsjednik nema dilemu da se zločini nad civilnim stanovništvom moraju sankcionirati. Kaže kako oko toga među zapadnim silama postoji konsenzus: „Složili smo se da trebamo kazniti to kršenje međunarodnog prava.“

Kako su govorili zapadni državnici

No, ovo nisu izjave aktuelnih lidera Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Francuske, nego njihovih prethodnika, i ne tiču se aktuelnih zločina nad palestinskim civilima nego zločina koje su nad civilima Sirije prije nekih osam godina činile artiljerija Bashara al-Assada i avijacija Vladimira Putina. Tada su ovako govorili britanski premijer David Cameron, predsjednik Francuske François Hollande i John Kerry, državni sekretar SAD-a u administraciji predsjednika Baracka Obame.

Krajem 2015. godine ni sam predsjednik Obama nije štedio riječi osude kad je u pitanju tretman civila u sirijsko-ruskim napadima. „Vidjeli smo ciljanu strategiju okruživanja, opsade i izgladnjivanja nevinih civila. Odgovornost za ovu brutalnost leži samo na jednom mjestu – u Assadovom režimu i njegovim saveznicima Iranu i Rusiji. Krv ovih zločina je na njihovim rukama“, rekao je na svojoj godišnjoj konferenciji za medije četrdeset četvrti američki predsjednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Da li je do te Nobelove nagrade ili nekog drugog razloga, ali poruke četrdeset i šestog predsjednika SAD-a Josepha Bidena se umnogome razlikuju od onih koje je slao Barack Obama tokom rata u Siriji. Biden nije prepoznao odgovornost za opsadu, izgladnjivanje i ciljano uništavanje civila u Pojasu Gaze, nije se upuštao u ocjene na čijim rukama leži krv nevinih civila, ali je naglasio na čijoj strani stoji njegova administracija. Ako poruku „Niste sami“ Izraelu, čija je artiljerija i avijacija u mjesec dana ubila preko sedam hiljada žena i djece, uporedimo s navedenom izjavom Baracka Obame, prilično je jasno čime bi rezultirala ta paralela.

Štaviše, Biden je istaknuo kako ne vjeruje brojkama o ubijenima u Palestini. „Siguran sam da su nevini ubijeni i to je cijena vođenja rata. Ali nemam povjerenja u brojke koje koriste Palestinci“, ocijenio je prilično hladnokrvno.

Zanimljivo, ali slične rečenice su se mogle čuti i tokom rata u Siriji. Tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije Phillip Hammond je opisao kako su u sirijskom gradu Aleppu bile raketirane i bolnice, o čemu je obavijestio ruskog kolegu Sergeja Lavrova. „Razgovarao sam s Lavrovom i rekao mu da ono što napadaju nije ISIL nego bolnice. Lavrov je izravno poricao ove navode i tražio dokaze, a kada bismo mu ih dali nazivao ih je izmišljotinama“, svjedoči Hammond o odnosu Rusije prema civilnim žrtvama u Aleppu. Svaka sličnost s dešavanjima u Gazi i odnosu moćnika prema civilnim žrtvama je neizbježna.

Pravo i obaveza

Naravno, ni po koju cijenu ne smijemo na ovu usporedbu gledati kao na opravdavanje ruskog odnosa prema narodu Sirije ili ublažavanje njihovih zločina kakve su činili i nekoliko godina kasnije u agresiji na Ukrajinu. Govorimo isključivo o licemjerju i dvostrukim standardima zapadnih lidera i medija kojima, očito, mjera za žrtve nisu njihove patnje i nevinost, nego svoje izvještavanje mjere prema onom ko je uzrokovao te patnje.

Zbog toga se dešava da je Hollande u vrijeme sirijskog rata pozivao na sankcioniranje kršenja međunarodnog prava, a njegov nasljednik Emmanuel Macron tek usputno poziva na njegovo poštivanje, dok izražava apsolutnu podršku Izraelu. Hollande svjedoči kako je zajedno s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel preklinjao Putina da poštedi civile, dok Macron danas ističe podršku „borbi protiv terorizma“ u kojoj teroristi, faktički, ni ne ginu.

Zbog toga Cameron danas svjedoči o monstruoznosti osovine Assad-Putin riječima: „Putina nije briga za gubitak života. Nije ga briga za štetu koju nanese. Nije ga briga šta radi civilima.“ U isto vrijeme, njegov indirektni nasljednik na mjestu britanskog premijera Rishi Sunak podržava neselektivno razaranje Gaze govoreći predsjedniku Izraela Isaacu Herzogu kako ono što njegova vojska radi nije samo pravo nego i obaveza.

Tačno je mjesec od sedmooktobarskog napada Hamasa na Izrael, koji nesumnjivo jeste teroristički akt, i već možemo pretpostaviti zamke relativizacije i opravdavanja nesrazmjernog brutalnog odgovora izraelske strane, no one nisu poenta ovog teksta. U rasplitanju odnosa na Bliskom Istoku svako „ali“ ima svoje „da, ali“ i svako utvrđivanje ko je za šta kriv i šta je vodilo do čega nužno završi u beskrajnim diskusijama koje su počesto same sebi svrha. Na ovom mjestu isključivo govorimo o različitom tretmanu samo jedne pojave, a ta pojava je beskrupulozno ubijanje civila, i o licemjerju koje takav različit tretman pokazuje.

Nemoguće je u bilo kojoj priči o licemjerju Zapada zaboraviti predsjednicu Evropske komisije Ursulu von der Leyen, predstavnicu vjerovatno najamorfnije od svih političkih sila na svijetu. Možda su izjave Hollanda, Camerona, Kerryja i Obame zaboravljene i tiču se Sirije, koja nije više toliko aktuelna, ali svima je još u pamćenju tweet iz oktobra prošle godine u kojem je Von der Leyen nedvosmisleno opisala ruske napade na civilnu infrastrukturu kao ratni zločin. „Uskratiti ljudima, ženama i djeci vodu, struju i grijanje uoči zime – to su djela čistog terora“, napisala je predsjednica Evropske komisije, kojoj, očito, takva djela nisu „čisti teror“ kad su njihove žrtve ljudi, žene i djeca u Palestini.

Ako na sve ovo dodamo pristajanje vodećih svjetskih medijskih platformi da prate narative zvaničnih politika zapadnih sila u nekritičkoj podršci Izraelu čak i u vrijeme kad je nemoguće zaustaviti da detalji o stravičnim zločinima nađu svoj put do javnosti posredstvom društvenih medija, lako je moguće da i oni koji nemaju dilemu o tome koji je dio planete redovno bio progresivniji, demokratskiji i humaniji danas počnu preispitivati sve što su do sad znali o „dobrim“ i „lošim“ dečkima u svjetskoj politici.

Činjenica je da se „slobodni svijet“ nikad nije suočio s ovako flagrantnim svrstavanjem protiv činjenica, da nikad nije vidio ovako transparentno iskrivljavanje realnosti koje se ogleda u najsitnijim detaljima poput onih da su Izraelci redovno ubijeni, dok Palestinci gube živote ili da se na Izrael vrše napadi, dok na Palestinu padaju bombe, te da djeca odrasla u doba interneta bez granica po prvi put imaju priliku vidjeti šta je cenzura, pa makar to bilo u smanjenom reachu na Instagramu.

Posljednja kriza na Bliskom Istoku je, možda, regionalna, humanitarna i sigurnosna, ali vodi ka globalnoj krizi političkog i medijskog kredibiliteta iz koje će na kraju kao jedini pobjednici izići autoritarni iliberalni režimi koji uvijek spremno u svoju korist okrenu svaku slabost koju pokažu zapadne demokratije. Nadati se kako u zapadnim političarima i medijskim platformama ima bar malo svijesti o tome da će način na koji pristupaju sukobu na Bliskom Istoku možda kratkoročno postići neki cilj, ali će dugoročno označiti pobjedu svakog koji je dovodio u pitanje njihov kredibilitet po bilo kojoj temi.