„Karneval, kako vidimo, ne samo da nije bilo pučko zajebavanje moćnih, već su – upravo obrnuto – moćni zapravo karnevalom zajebavali puk. Zato karneval nikad i nigdje nije bio spontana demonstracija narodne frustracije ili, sakloni Bože, opasna protucrkvena i antirežimska subverzija. Čak i kad bi crkvena ili svjetovna vlast gdjekad dopustila kakav pučki satirički performans, on je ipak bio tek – kako sama rečenica kaže – dopušten od crkvenih i svjetovnih vlasti. I, jasno, strogo kontroliran.“

Od Altamire do Kaštel Sućurca

Ovu misao Borisa Dežulovića valjalo bi utisnuti u digitalni kamen svakog našeg saobraza s pokladama koje najavljuju proljeće. Antropološki gledano, čovjeku je nakon zime potreban taj Bahus koji će ga opiti i pripremiti za proljeće, za izlazak iz izbe, staje, pećine, kolibe, sojenice i pripremiti ga za poljske poslove. Od Altamire do Kaštel Sućurca. Dobro, u Altamiri nije bilo vaterpolista Crvene zvezde koji skaču u more ili barem kakvu špansku baru. Tamo su se više bavili fermentacijom i opijanjem kojekavim bobicama, ali svakako da je zajebancija na račun opozitnog klana, koji je jadan, nikakav, smotan i slabašan, bila sveprisutna. E, to je bilo istinsko pećinsko oduševljenje sustanara po stalagmitima i stalaktitima.

I, naravno, ništa se promijenilo nije.

Razlika postoji utoliko što uriniranje po komšijama danas odobrava crkva s papskom stolicom lično, što propisuje maškare sve s koledarima paganskim u predkorizmeno vrijeme i što na tvrdoj brlji i mekom vinu dopušta svjetini da iživi svoje strasti, prije nego ih institucionalno nastavi iživljavati kroz ekstenzije u vidu političara. Dobro, to s domena antropolgije duboko klizi u sfere sociologije nasušene s deset prstohvata teologije, ali tu smo gdje smo. Svaki put na istome.

Od dženaze do trojanskog magareta

Stvar je u finesama. Tako na priliku prošle godine negdje u zapadnoj Hercegovini poklade protiču uz dženazu Željku Komšiću, dok su ovog ranog meteorološkog proljeća DF-ovu vedetu vratili iz tabuta, dodijelili mu ulogu sarajevskog kenjca koji imitira, valjda, ako se prati fabula, trojanskog konja. Biološki, Željko je napredovao, jer nije mala stvar dići se iz groba, pa makar u magarećem tijelu. Perfidnije ako pogledate, a morate pogledati, jer u ovom dijelu hrvatskih prostora znanih kao zapadna Hercegovina ili, što bi koledari rekli, iskreno pripiti, Herceg-Bosna, Komšić Željko je samo povampireni magarac. On jeste umro prošle godine negdje oko Čapljine, čini mi se, ali se vampir crveni jedan građanski povratio, oporavio, pa kao magarac dolazi na vrata čestitih katoličkih kuća i plaši djecu. Pu-pu, dalje od nas tako umivenih, balijski neznabože!

Maškare umjesto izbora

I to je sva istina! Svjetina, instruisana od HDZ-a, preciznije, njegove hercegovačke franšize, još preciznije – od Dragana Čovića, samo radi ono što Sokol želi. A Sokol želi na svaki način u svojoj ultranacionalističkoj politici poraziti ljutog neprijatelja Željka Komšića. Kako mu to nije uspjelo na izborima, onda je, dabome, profašistički i populistički element spušten među narod.

E sad, možda bi kakvog poštenog domaćina negdje u Širokom Brijegu uoči korizmenog posta zasvrbjela, šta znam, npr. Dodikova sprdnja s povratkom Hrvata u Banjaluku i možda bi taj pošteni domaćin dovukao lutku okruglu i ogromnu s mesarskim nožem, koji vitla ponad grada na Vrbasu, i možda bi domaćin napisao: „Vi Hrvati, pravite svoj entitet, ali ne na srBskoj zemlji“, i možda bi tu veliku a okruglu lutku spalili, kao što dolikuje spaljivanju vještaca u tim prigodama, ali, kako reče Dežulović, moćni zapravo karnevalom zajebavali puk.

Pa onda ne biva da veliku i okruglu lutku lože, jer isuviše liči na Dodika i Čovića, dva najveća neprijatelja hrvatskog naroda, koji imaju vlast od naroda, crkvenog neba i zemaljskog muhura da zajebavaju baš taj narod.

Partizansko SS-kolo

A da ne bude zabune, da se narod zna prepoznati i u ideološki tor dotjerati, tu je u zapadnih susjeda i HRT njihov nasušni, koji uvijek i iznova dodaje granice slobode svakom pravom nacisti ili fašisti. U emisiji „Lijepom našom“, fašist-frendli šou programu, pojavljuju se Vermahtovi SS-jurišnici. Njih, svakako, niko nije zapalio, niti ih je pomidorom pogodio. Oni su tek divni šlager-pjevači prozuklog glasa, vrijedni svakog respekta, a pogotovo respekta onog domaćina koji ide da pali Komšića, vampira koji u svom kabinetu drži Titinu (tako se kaže) sliku. I nije to samo infantilna revizija prošlosti u opskurnom kolu u kojem SS-ovci igraju s partizanima i pjevaju „Za neka dobra stara vremena“, nego je to naputak, dakako zoran i tako jasan, svakom domaćinu šta da radi s Komšićem ili barem vaterpolistom Crvene zvezde.

Repriza za one sa skupljim ulaznicama

A kad smo kod Crvene zvezde i onog nesrećnog proganjanja Srba preko biokovskih planina do u Jadransko more, znate to svi, ponovljena je scena samo za društvo sa skupljim ulaznicama u gore pomenutom nasljedniku Altamire, Kaštel Sućurcu. Naravski, ovaj put namjesto Crnogorca u vodi našao se lokalac Hrvat. I opet naravski, nije se svjetina smijala nekom uzvišenom intelektualnom pokušaju sprdnje s batinašima, niti s okolnim ćutolozima promatračima, nego s opetovanim srpskim bijegom u more. Tako su maškare boldovale i ono što se desilo koju sedmicu ranije, sve s jednakim zanosom i oduševljenjem svjetine.

Pa, na koncu, možemo reći da se u tri povezene priče – od kenjca trojanca Željka, preko kolovođe SS-jurišnika, do reprize Zvezdinog dresa u Jadranu – ponavlja onaj žar za ksenofobijom, diskriminacijom, populizmom i revizionizmom. A kad povežete ksenofobiju, diskriminaciju, populizam i revizionizam, onda sociologija, istorija, Google i baba Stana uvijek jednako izbace fašizam kao konačni odgovor.

Samo, ovaj je opasniji, jer je zamotan u tobožnju krinku zabave i luft-ventila narodnog. Opasniji je jer se čovjeku opijenom tvrdom rakijom i mekim vinom u centru bahanalija omakne pa ne vidi fašističke falange od silne zabave. Falange iza kojih stoji kler i desnica, tako sigurna u svoje bitisanje i manipulaciju narodom.

A fašizam nije zabavan, nikada!

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja