Prošli smo tjedan s nevjericom gledali snimku koju je tridesetčetverogodišnji rasist iz Ivanić Grada, Juraj Mesić, sam postavio na internet ne bi li se njome javno pohvalio. No, na snimci ne vidimo ono što je Juraj očekivao da ćemo vidjeti. Vidimo tek tužan prizor mladića obrijane glave i oskudnog poznavanja engleskog jezika, koji uslijed vlastitih kompleksa slabog obrazovanja i skromnih sposobnosti, svoju nemoć pokušava kompenzirati nasilničkim napadom na pristojnog i mirnog Indijca nastanjenog u Zagrebu, zaposlenog na radnom mjestu dostavljača hrane. Od načina obraćanja punog prezira, netrpeljivosti i mržnje do sadržaja izgovorenih riječi (kojih se ni Adolf Hitler ne bi posramio) i završnog nacističkog salutiranja, svaki dio ove snimke izaziva zgroženost, posramljenost i gađenje.
„Evo još jedan Untermensch u Zagrebu. ‘Alo, idi kući, ovo nije tvoja zemlja, je*eni crnče. Od kuda si? Indija? Idi kući u Indiju! Ovo je naša zemlja, Hrvatska, ovo je Europa, za bijele ljude, ne za crne.”, kaže samoproglašeni Ubermensch, vlastitim primjerom svjedočeći koliko je radikalno pogrešna bila nacistička pretpostavka da bi ljudska kvaliteta na bilo koji smislen način mogla biti u korelaciji s bojom kože. Čovječanstvo je tijekom povijesti više puta pokazalo naivnost optimistično, ali krivo pretpostavljajući da će politički ili vojni poraz nekog totalitarnog režima istovremeno značiti poraz i kraj opasnih ideja koje je generirao. Tako se, nažalost, pokazalo pogrešnim očekivanje da će porazom Njemačke u Drugom svjetskom ratu završiti i ideologija Trećeg Reicha. Žilava i prilagodljiva, kakva već jest, uspjela je preživjeti rat, sve znanstvene spoznaje prema kojima je pojam rase fiktivan pojam budući da svi ljudi imaju zajedničko afričko porijeklo te je sasvim moguće da nama, jednako kao i našem otužnom Jurju, iako smo svijetle boje kože, crni Afrikanac bude genetski podudarniji od vlastitog brata. Ne zna naš nesretni Juraj čak ni to da Indijce, unatoč tamnijoj boji kože (jednako kao i, primjerice, Arape), ako već moramo u neku, klasificiramo u tzv. bijelu rasu. No, to i ne čudi. Štošta naš Juraj ne zna. Zapravo, neznanje i jest korijen njegovog, a time i našeg problema.
Pogrešan odgoj
Obrazovne institucije trebale bi pomoći mladom čovjeku da popravi nedostatke odgoja vlastitih roditelja te da se razvije u slobodno, odgovorno i sućutno biće koje njeguje vrijednosti istinskog humanizma. Svaka minuta i svaki euro uložen u prevenciju nasilja višestruko je učinkovitiji i društveno korisniji od svih naknadnih pokušaja sanacije problema. No, mnogo ovisi i o općoj društvenoj klimi, o tome jesu li intelektualci dovoljno glasni i jasni u obrani ljudskih prava i sloboda, o tome kakva su i na koji su način artikulirana politička uvjerenja vladajućih, kao i o pravosuđu koje često preblagim, uvjetnim kaznama ne uspijeva učinkovito poslati poruku da se nasilje ne isplati. Tako je otporna i prilagodljiva nacionalsocijalistička ideologija uspjela preživjeti i evo je u 21. stoljeću, snažne i pune energije kao da Hitler i nije poražen. Prepoznajemo ju u stavovima majušnih ljudi željnih velike moći poput Vladimira Putina, Viktora Orbana, Janeza Janše, Zorana Milanovića, Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, Dragana Čovića i na tisuće njihovih obožavatelja iz kojih uvijek iznova uspije izbiti dobro prikriven prijezir ljudskosti svaki put kad pripadnicima drugih naroda, rasa ili vjera sa samoumišljenih „visina” propovijedaju o potrebi korištenja „sapuna i parfema”.
Pojmom „Untermensch” (doslovno „podčovjek”) njemački su nacisti označavali tzv. „ljude niže vrste”. U tu su kategoriju ubrajali Židove, Slavene, Rome, homoseksualce, psihijatrijske bolesnike, invalide i sve pripadnike tzv. „nearijevskih rasa”. Besmislena ideologija ubrzo se prelila u okrutnu praksu, kojoj je cilj bio eliminirati „život koji nije vrijedan življenja”, koji zagađuje „rasu vladara” dovodeći je do degradacije i degeneracije. Tako je liječnicima i porodiljama naređeno da registriraju djecu u dobi do tri godine starosti koja pokazuju znakove mentalne retardacije ili fizičke deformiranosti. Odluku o tome hoće li dijete dalje živjeti ili će biti ubijeno donosio je tročlani liječnički tim, isključivo na osnovi upitnika, bez ikakvog pregleda djeteta. Svaki je član tima u zadanu rubriku obrasca upisivao plus ili minus. Tri su plusa značila izdavanje naloga za usmrćivanje djeteta injekcijom ili izgladnjivanjem. Ubrzo se program „čišćenja arijevske rase” proširio i na odrasle ljude prethodno navedenih karakteristika.
Incidenti u nizu
Jurju Mesiću ovo nije prvi zlostavljački incident, već je i ranije osuđivan za nasilje. U decembru 2016. sudjelovao je u tuči u kojoj je, zajedno s prijateljem I.K., prišao žrtvi L.T. ispred jednog ivanićgradskog lokala. Nakon što je I.K. udario L.T. šakom u glavu oborivši ga na tlo, obojica su ga nastavila udarati šakama i nogama po glavi i rebrima, nanijevši mu teške tjelesne ozlijede. Pa, iako je tada negirao da je sudjelovao u incidentu, sud ga je 2019. nepravomoćno osudio na uvjetnu kaznu. Ni ova snimka našem Jurju nije prva. Već je ranije objavio sličnu snimku u kojoj kaže: „Dođem u Zagreb i prvo što vidim, crnac. Ej, crnče! Evo ga crnac. Je*bi se! Sieg Heil!”.
Pitanje je kako ćemo, kao društvo, reagirati na ovaj i slične diskriminatorne izgrede. Hoćemo li ostati tek tiha i zastrašena većina, koja ni mrava ne bi zgazila, ali gleda svoja posla i ne želi se uplitati u tuđa, ili ćemo jasno i nedvosmisleno osuditi govor mržnje koji, pokušavajući dehumanizirati drugog čovjeka, predstavlja uvod u nasilno djelovanje. Ponekad i s najtežim posljedicama.
Ohrabruje brza intervencija policije, koja je Jurja Mesića u samo dan, dva od objave njegove snimke na više novinskih portala (nakon čega je snimka postala viralna), identificirala i uhapsila te provela kriminalističku istragu zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju, za koje zakon predviđa zatvorsku kaznu do tri godine. Po završetku istrage, podnijeli su kaznenu prijavu za govor mržnje Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu i optužni prijedlog Općinskom sudu u Velikoj Gorici zbog sumnje da je osumnjičeni tijekom postupanja policijskih službenika, ispred svoje obiteljske kuće, dostupno pogledu javnosti, počinio prekršaj iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira budući da je izvikivao Heil Hitler i pritom salutirao podignutom desnicom. Na incident se oglasila i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter zahtjevom za sankcijama i javnom osudom rasizma. Uputila je poziv javnim osobama da osude ovaj postupak te tako potaknu prijavljivanje sličnih iskustava. „To je posebno važno za strane radnike u Hrvatskoj, kao osobe koje često ne poznaju u dovoljnoj mjeri hrvatski jezik niti pravni sustav, pa se možda boje prijaviti ovakve incidente ili druge povrede svojih prava”, rekla je. Otkako je, naime, veći broj hrvatskih građana odselio u zemlje zapadne i sjeverne Europe u potrazi za boljim standardom, vjerojatno i za životom u sređenijem sustavu s manje korupcije, nepotizma i sukoba interesa, ali i primitivizma i nacionalizma, na njihova je radna mjesta stiglo više od dvadeset hiljada Indijaca, Nepalaca i Filipinaca. Zapošljavaju se uglavnom na slabije plaćenim poslovima dostavljača hrane, pomoćnih radnika na gradilištima, u restoranima i hotelima, a čuvaju čak i stada ovaca u Lici.
Od rasizma pojedinih građana, mnogo je opasnije kad diskriminatorno postupaju predstavnici državnih institucija. Tako je nedavno, pri prelasku državne granice iz smjera Bosne i Hercegovine, hrvatski granični policajac, s vidljivom dozom prezira, vidjevši njegovo ime u pasošu, pitao: „Što će Ahmed u Zagrebu?”