U Mostaru ono što počne kao osobni čin vrlo rijetko ostane samo osobna stvar. U gradu opterećenom složenom poviješću i živim ratnim sjećanjima, javno iskazan stav lako prerasta osobne granice i poprima šire društveno značenje. Simboli zato ovdje imaju posebnu težinu i, kada se pretoče u javne poruke, lako postaju povod za nove rasprave, međusobna svrstavanja i produbljivanje postojećih podjela.

Jedan od takvih događaja jest i nedavna objava bivše pripadnice HOS-a na društvenim mrežama, kojom je sa Staroga mosta poslala javnu poruku. Fotografirala se u majici s obilježjima HOS-a i pozdravom „Za dom spremni“, uz poruke kojima naglašava hrvatski identitet, Herceg-Bosnu predstavlja kao „sveto tlo“ te poziva na čuvanje i afirmiranje „svoga“. Time je osobni iskaz identiteta prerastao u javnu poruku sa snažnim povijesnim i političkim kontekstom.

Nije dugo trebalo da fotografija i sadržaj objave prijeđu granice društvenih mreža. Uslijedile su javne političke reakcije, a o događaju i tim reakcijama izvijestili su lokalni i regionalni mediji. Fotografija je tako iz prostora društvenih mreža prešla u širu javnost, a njezina autorica postala tema javne rasprave izvan vlastitog komunikacijskog kruga. Pojedinačni čin time je dobio novu dimenziju jer su javne reakcije otvorile prostor za širu raspravu, a njegovo medijsko prenošenje dodatno je proširilo doseg događaja.

I upravo se ovdje pojavljuje prvi sloj problema – način na koji pojedinačni čin, koji može imati provokativan učinak, prelazi granice osobnog i ulazi u širi javni prostor. Sama činjenica da je nešto objavljeno na društvenim mrežama ne znači da to nužno mora postati medijska vijest. Jednako tako, pravo javnog aktera da na takvu objavu reagira ne znači da su mediji oslobođeni vlastite uredničke odgovornosti. Važno je razlikovati pravo na javnu reakciju od odgovornosti medija da procijene postoji li za određenu temu stvarni javni interes i kako o njoj izvijestiti.

Javna objava može biti relevantna za širu zajednicu, ali njezino medijsko prenošenje istodobno može povećati njezin doseg i učinak. Zato se nameće jednostavno, ali važno pitanje: donosi li izvještavanje javnosti novo razumijevanje događaja ili samo dodatno širi njegov najprovokativniji element? Kada se objava i reakcije prenose bez šireg konteksta, mediji lako postaju dio njihova daljnjeg umnožavanja. Kada se, međutim, objasne značenja korištenih simbola, povijesni i društveni kontekst, osjetljivost mjesta na kojem je poruka iskazana te relevantne javne i institucionalne reakcije, novinarsko izvještavanje dobiva svoju punu vrijednost.

To, naravno, ne znači da takve pojave treba prešutjeti. Naprotiv, kada jednom postanu predmet javnog interesa, potrebno ih je objasniti, staviti u kontekst i otvoriti prostor za ozbiljnu raspravu. Odgovorno novinarstvo ne bi trebalo biti megafon provokacije, nego prostor u kojem se ona može razumjeti, kritički sagledati i promisliti o njezinim mogućim posljedicama. Svakako treba istaknuti da primarna odgovornost pripada onome tko takve simbole i poruke unosi u javni prostor, dok je odgovornost medija i političkih aktera drugačije naravi i ona se prije svega odnosi na način na koji na takve pojave reagiraju te na mjeru u kojoj im svojim djelovanjem daju dodatnu vidljivost.

A kada se taj kontekst otvori, dolazimo do drugog sloja problema – samog sadržaja poruke i mjesta na kojem je ona javno izvedena. Stari most nije neutralna kulisa za političke ili identitetske poruke. On je jedan od ključnih simbola Mostara i Bosne i Hercegovine, ali istodobno i mjesto snažno obilježeno ratnim iskustvom, stradanjem i različitim, često suprotstavljenim kolektivnim sjećanjima. Zbog toga isticanje HOS-ove simbolike, pozdrava „Za dom spremni“ i afirmacije Herceg-Bosne upravo na tom mjestu ne može se promatrati izvan njegova povijesnog i društvenog konteksta.

Time događaj nadilazi razinu osobnog izražavanja i otvara pitanje odnosa prema javnom prostoru, kolektivnom sjećanju i društvenoj odgovornosti. Na mjestu koje u sebi nosi toliko različitih i bolnih povijesnih značenja, javno istaknuti simboli ne ostaju nužno ograničeni na namjeru pojedinca, nego dobivaju šire značenje i mogu biti doživljeni kao poruka upućena cijeloj zajednici.

Upravo zato treba razlikovati pravo na vlastiti identitet, pripadnost i osobno sjećanje od odgovornosti za način njihova javnog iskazivanja. Nitko ne bi trebao biti osporavan u pravu da njeguje vlastiti identitet ili pripada određenoj tradiciji, ali to pravo ne podrazumijeva izostanak odgovornosti za kontekst, mjesto i poruke koje se pritom šalju. Što je određeni prostor snažnije obilježen zajedničkim, a osobito traumatičnim sjećanjem, to je veća potreba za oprezom i društvenom odgovornošću u načinu na koji se u njemu koriste povijesno opterećeni simboli.

Treći sloj odnosi se na značenje samih simbola. „Za dom spremni“ neraskidivo je povezan s ustaškim pokretom i NDH, dok je njegova uporaba tijekom ratova 1990-ih dijelu braniteljske populacije donijela dodatno, veteransko i memorijsko značenje. Upravo zbog tog preklapanja različitih povijesnih iskustava simbol i danas izaziva duboke prijepore. Slično vrijedi i za pozivanje na Herceg-Bosnu, osobito kada se njezino ratno nasljeđe predstavlja bez kritičkog odnosa prema sudski utvrđenim činjenicama o zločinima i odgovornosti.

Tu se otvara i četvrti, možda najvažniji sloj – društvena posljedica takvog postupka. Kada se povijesno opterećeni simboli postave na mjesto kolektivnog sjećanja, oni ne ostaju samo izraz osobnog identiteta. Mogu ponovno aktivirati ratne podjele, osjećaj ugroženosti i međusobno suprotstavljene interpretacije prošlosti. Posebno je problematično kada se pritom, svjesno ili nesvjesno, poigrava traumama koje još uvijek nisu prevladane. Takvo ponašanje nije potrebno opravdavati pozivanjem na pravo na identitet jer pravo na vlastitu pripadnost ne podrazumijeva pravo da se svaki način njezina javnog iskazivanja smatra društveno prihvatljivim.

Zato bi društveno odgovoran odgovor morao počivati na dvije jednako važne stvari: ne davati provokaciji nepotrebnu vidljivost, ali je, kada već dospije u javnost, ne relativizirati. Potrebno ju je nazvati onim što jest, objasniti njezin kontekst i jasno ukazati na posljedice koje može proizvesti. Osuda pritom ne bi trebala biti usmjerena prema nečijoj nacionalnoj ili osobnoj pripadnosti, nego prema obrascu ponašanja koji potiče netrpeljivost, produbljuje podjele i ponovno otvara ratne traume.

U konačnici, ova priča stoga nije samo priča o jednoj fotografiji. Ona je istodobno priča o odgovornosti pojedinca za poruku koju šalje, odgovornosti medija za prostor koji joj daju, odgovornosti javnih aktera za način na koji na takve pojave reagiraju i odgovornosti društva za način na koji ih prihvaća, reproducira ili odbacuje. Upravo na toj razini treba voditi ozbiljnu raspravu – ne o tome tko će glasnije pripisati krivnju „drugima“, nego o tome kakav javni prostor želimo graditi i koje obrasce ponašanja želimo učiniti društveno prihvatljivima.