Drugog novembra objavili ste tekst Mahira Sijamije „Smrt turbofolka: Kako su narodnjaci potcijenili Jalu, Bubu, Mayu, Senidah i Rastu?“ Kao neko ko se (samo)identifikuje s grupom tj. sa žanrom spomenutim u tekstu (pankeri) i kao neko ko se bavi muzikom: svira, posjećuje svirke i koncerte, druži se sa muzičarima, razgovara o muzici, čita o muzici, imam potrebu reagovati na ono što je Sijamija napisao.

Prvenstveno radi nedokazane teze/tvrdnje iz naslova da je turbofolk umro pojavom novih medija  likova kao što su Jala, Buba, Maya, Rasta. Iako smrt turbofolka, barem meni, zvuči veoma lijepo, možda kao Kill the rich u Jokeru, to jednostavno nije istina, te ovim putem, nasuprot autoru, ne veselim se i kažem, politički nekorektno: nažalost, turbofolk nije mrtav! Jer trep cajke, iako autor Sijamija (pogrešno) misli da su postale „opasna konkurencija velikim klanovima turbofolka“, a vjerovatno pod utjecajem dokumentarnog filma „Rasta i Coby: tvorci nove srpske muzike“, istina je, ili bolje reći realnost je da – kako im i samo ime kaže – trep cajke nisu nikakva „opasna konkurencija velikim klanovima turbofolka“ već sastavni dio istog.

Negacija negacije

Filozofski rečeno, trep cajke su treći, zadnji član dijalektičkog hoda teza, antiteza, sinteza.

Trep cajke su negacija negacije, ukidanje negacije, afirmacija. U ovom slučaju afirmacija cajki kroz novu formu, trep muziku/bitove, tempo, produkciju, miks i mastering. Sadržina je ostala ista: jedno te isto, te jedno te isto – kako bi rekao drug Rambo Amadeus, ili rječnikom nove generacije: a to me radi, to me to me radi…

Drugo, Sijamija griješi kada govori o tome kako su „turbofolk kreatori“ u jednom trenutku izgubili korak s vremenom i kako se danas „cajke bore za goli opstanak“. Autor svjesno zaboravlja, ili ne zna da su turbo folk, i svi njegovi pop derivati bili pioniri u uspostavljanju i promociji tržišnih odnosa u post socijalističkom prostoru bivše Jugoslavije. “Narodnjaci” su ispratili svaki korak privredne i društvene transformacije, te praktično, iako optuživani kao “nazadnjaci”, dali su primjer liberalnoj inteligenciji kako se u stvari ide u korak sa vremenom. Istina je da su u Srbiji “nakon pada Miloševića 2000. godine narodnjaci praktično protjerani iz državnih medija” ali nikad se narodnjaci na ovim prostorima nisu borili za goli opstanak. Mislim da će ga stvarnost najbolje demantovati.

Sa druge strane, rap i reperi, gnušajući se narodnjaka, Pinka, Grand produkcije, kiča i šunda su ti koji nisu

uspijevali da se probiju na tržište i zarade, te su se kako i kaže Coby u gorespomenutom dokumentarcu,

borili za goli opstanak.

Spašavanje turbofolka

I onda, ne ukidajući turbofolk, već prilagođavajući mu se i spašavajući ga, puno prije Jale, Bube, Senidah, Raste i Cobyja, Ivan Ivanović Đus prvi vrši sintezu turbofolka (teza) i repa (antiteza), i u historijski nužnom trenutku, onom sa porastom novih medija, oživljava ono što danas nazivamo trep cajke.

Edo Maajka o ovom procesu kaže ovako: “Svaka pjesma u koju ti staviš narodnjak, folk, neke etno atribute je ziheraš i to prolazi, jako se sluša i traži (…) ali meni to nije neki izazov zato što je narodnjak ziheraš (…) to nije reggaeton to je džigera s malo boljim kickom (…) Mnogo lakše prođeš kao glazbenik ako imaš dozu narodnjaka, bez obzira što radiš, koji pravac je u pitanju.”

To je Đus shvatio još 2006. godine pjesmom “U tvojim kolima” koju je snimio sa folk pjevačicom Anabelom Đogani, IDJ Videos 2011. godine i Bassivity Digital 2014. godine. Ostalo je historija.

Kada govorimo o tekstovima trep cajki i toga da li oni imaju ili nemaju smisla, te da li zatupljuju omladinu, Mimi Mercedez u pjesmi MMM postavlja pravo pitanje: “I svi se pitaju da l’ zbog takve kao ja naša zemlja propada Ili zemlja propala stvara takve kao ja”.

Pored (polu)propalih banana državica nastalih raspadom socijalističke Jugoslavije, plitko bi bilo pričati  tome da baš ove pjesme i njihovi tekstovi kvare našu omladinu. No na ovom mjestu, kratko se moram dotaći i ovoga, te citirati kolegu i druga Adnana Muminovića koji kaže: “kako god, ne popušta me dojam da se trenutno sluša baš loša muzika i da je sve ovo sa Bubom, Jalom, Cobijem i društvom nekako baš zlo i naopako”.

Šta nam govori fond riječi?

Jer nije spin marketinških stručnjaka da je fond riječi ovih pjesama neizmjerno siromašan, Kako primjećuje Muminović „Jalin najveći hit ‘Luda i mlada’ ukupno ima 314 riječi. Ostale popularne pjesme kao ‘Balenciaga’, ‘Ona’e’, ‘Ego’ Milana Stankovića, te ‘A to me radi’ gospodične Maye Berović u prosjeku imaju 366 riječi; Pošto se riječi u pjesmama neminovno ponavljaju, razumijem da nije nužno presudno koliko ukupno riječi neka pjesma ima, već je vjerovatno važnije od koliko je različitih, odnosno jedinstvenih riječi sastavljena. Opet, pjesma ‘Jedan’, ‘Mahir i Alma’, ‘Changes’ i ‘Stan’ su sastavljane od ukupno 354 različite riječi. S druge strane, za ‘Balanciagu’ i sličan muzički ansambl vam je danas u prosjeku potrebno svega 120 riječi, od čega je ova Milana Stankovića najsiromašnija i sastoji se od čitavih 96!”

Kako dalje odlično primjećuje Muminović, nema u tome samo po sebi ništa loše, no problem nastaje kad se taj fond isuviše suzi, počne se prenositi na druge ljude, i onda dolazimo do Timothy Snydera i njegove knjige On Tyranny, gdje u devetoj lekciji, Snyder ukazuje na potrebu da budemo dobri prema svom jeziku i ne koristimo fraze koje koriste svi drugi. Zašto? Jer to vodi do društva iz Orwellove 1984.

A “solidarnost i kooperacija beogradskih i sarajevskih repera” koje spominje Sijamija? Ne radi se tu ni o kakvoj solidarnosti, već o, kako odlično primjećuje Saša Dragojlo “pre svega je priča o tranziciji, priča o braku iz nužde sela i grada, i kooperaciji globalnog i lokalnog. Jedna fina, srećna pričica o sveopštem pomirenju identiteta u tržištu, u vrtlogu neoliberalnog kapitalizma u kom je kultura roba, pa onda, ako stigne, sve drugo.”

“Mutave generacije” kako ih naziva autor Sijamija neće uništiti postojeći sistem (vrijednosti), i neće nas odvesti u “moderni zapadni svijet kooperacije, integracije, solidarnosti, zajedništva i podrške”, jer takav prekrasan svijet ni na Zapadu trenutno ne postoji, ni idejno (imaginacija), a ni kao realno postojeće (društveno-ekonomsko uređenje). Ono što postoji je nada (bez optimizma): da je moć ovdašnjih likova i pjesama, njihova jednostavnost i predvidivost, upravo faktor zbog kojih se neće slušati za pet godina. Možda nas tada “mutava generacija” odvede u vrli novi svijet kooperacije, integracije, solidarnosti, zajedništva i podrške. Ako ikakvog svijeta više i bude.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja