Ako nešto znamo, znamo gubiti. Gubimo riječi, rečenice, njihov smisao ili cijele pjesme u nemogućnosti da ih prevedemo s jednog jezika na drugi. Gubimo i vrijeme, stvari, prijatelje i ratove. I što u odnosu na sve te silne i teške, velike gubitke znači izgubljen život kakve sirotice, žrtvovan na oltaru vjere, domovine, obitelji i ostalih konzervativnih fiksacija, zaboravljen u iscrpljujućim igrama oko spola i roda, kojima svrha nije doći do rješenja kako spriječiti nasilnika ili pomoći pretučenoj i silovanoj nevoljnici, nego pronaći opravdanje za svaki sljedeći izgubljen život nove, ali jednako nevažne i zamjenjive drugotne jadnice.
Sredinom marta Turska je, naime, odlučila istupiti iz takozvane Istanbulske konvencije izazvavši time burne reakcije širom Europe te niz prosvjednih okupljanja žena širom Turske. Riječ je o međunarodnom ugovoru kojega je 2011. u Istanbulu sastavilo Vijeće Europe pokušavajući njime zaustaviti ili bar smanjiti obiteljsko nasilje i nasilje nad ženama. Ova je turska odluka tim više neobična ukoliko znamo da je konvenciju osobno potpisao predsjednik Erdogan 2012. godine, u to vrijeme premijer, čime je Turska postala prva zemlja koja ju je ratificirala.
Smišljajući opravdanje
Od te 2012. Hrvati su punih šest godina, zbunjeno i tupo gledali u papir Istanbulske konvencije smišljajući opravdanje zašto ju ne bi ratificirali, ali da pritom ne ispadnu zaostali primitivci u očima ostalih Europljana. Svih tih šest godina hrvatska se javnost iscrpljivala uobičajeno nerelevantnim brigama proizašlim iz posvemašnjeg nerazumijevanja sadržaja i smisla ovog dokumenta. Uz to je bila prestrašena prijetnjama raznoraznih batarela, markićka i ostalih iluzionista zaduženih za uznemiravanje i dezinformiranje ionako slabo informiranog puka. Povela se tako potpuno besmislena, ali vrlo gorljiva rasprava, kakve već rasprave i jesu u primitivnim i neobrazovanim društvima poput našeg, o tome hoće li jedna od kobnih posljedica ratifikacije ovog dokumenta biti, po javni moral užasavajuća prijetnja da bi transseksualna osoba mogla ući u ženski toalet ugostiteljskog objekta.
Zapravo, ova konvencija ne uvodi rodnu ideologiju, ne promiče pobačaj, ne zahtijeva priznanje tzv. “trećeg spola” niti promjenu ustavne definicije braka. Nijedna od izmišljenih ugroza, kojima su samoproglašeni čuvari morala obmanjivali javnost, nema nikakvo utemeljenje u tekstu konvencije i potpuno je proizvoljna te osmišljena isključivo u svrhu sprječavanja ratifikacije. Drugim riječima, trebalo je spriječiti da se bijednica ne osili pa pomisli da je jednakovrijedna i ravnopravna muškarcu. No, unatoč svoj dušebrižničkoj skrbi Hrastova, Grozdova, U ime obitelji i sličnih sekti dirigiranih s Kaptola, konvencija je, začudo, ipak ratificirana u aprilu 2018. većinskom odlukom saborskih zastupnika, 110 glasova za, 30 protiv i 2 suzdržana. Sve se to zbiva u trenutku u kojem su žene žrtve 47 posto ubojstava u RH. U 70 posto slučajeva ubijaju ih bliske, a ne nepoznate osobe, među kojima su ubojice u čak 54 posto slučajeva njihovi partneri. Ono što konvencija zaista traži jest da se nasilje nad ženama prestane kvalificirati kao blaži oblik prijestupa i ozbiljno sankcionira Kaznenim zakonom (u RH se 90 posto nasilja nad ženama kvalificira samo kao prekršajno djelo).
Mrtvo slovo na papiru
Tako je Hrvatska postala trideseta zemlja članica Vijeća Europe koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju pridruživši se Bosni i Hercegovini (koja je konvenciju ratificirala puno prije Hrvatske, još u novembru 2013.), Crnoj Gori, Sloveniji i Srbiji. Međutim, sama ratifikacija je mrtvo slovo na papiru ukoliko njene odredbe nisu implementirane u svakodnevnu praksu postupanja državnih organa.
I evo nas danas, devet godina nakon potpisivanja, Turska se povlači iz sporazuma u trenutku kad se suočava s prosječno jednim ubojstvom žene svakog dana, pridružujući se odabranom društvu ultrakonzervativnih zemalja istočne Europe u kojima uvijek iste ultrakonzervativne snage kroje javne politike, a svaku spolnu orijentaciju i životni stil koji nije heteroseksualni brak, proglašavaju prijetnjom tradicionalnim obiteljskim vrijednostima. Tako je Poljska sredinom ljeta odlučila istupiti iz konvencije u skladu s općom klimom agresivnog ograničavanja ženskih prava vladajuće desno-populističke, nacionalističke stranke Pravo i pravda (PiS). Tom je prilikom zamjenik ministra pravosuđa Marcin Romanowski izjavio kako je Istanbulska konvencija “rodna budalaština” i pokušaj neomarksista i podržavatelja rodne ideologije da nametnu svoja uvjerenja svim Poljacima. Cijelom je akcijom rukovodila organizacija Ordo Iuris, poljska varijanta Hrastova, Grozdova, U ime obitelji i sličnih obmanjivača i samoproglašenih čuvara morala, poznata po zalaganju za zakonsku zabranu pobačaja. U Bugarskoj je, pak, Ustavni sud još 2018. pod utjecajem vladajuće konzervativne koalicije i crkve, konvenciju proglasio neustavnom radi toga što otvara vrata mogućnosti ozakonjenja istospolnih brakova, navodno briše granice među rodovima i slično. Pritom su pokazali zabrinjavajuću sklonost k takvom interpretiranju pojmova spola i roda kojim, već na razini njihovog značenja, uspijevaju manipulirati u korist vlastitog političkog stava. Primjerice, odbacuju definiciju roda kao društvenog konstrukta navodeći da je protuustavna te tvrdeći da je rod biološko obilježje, a rodne uloge određene biološkim karakteristikama.
Ali, rod jest društveni konstrukt za razliku od spola kao biološkog uvjetovanja xx ili xy kromosomom, genitalnim organima i sl. Rodne uloge, naime, oblikuje društvo u skladu s vlastitim predrasudama o tome kako bi muškarac, a kako žena, trebali izgledati, ponašati se, govoriti, kojim bi se zanimanjima trebali, a kojima ne bi smjeli baviti i sl. Ovisno o tome, različito će odgajati djevojčice i dječake usađujući im od malih nogu stereotipna uvjerenja koja bi trebala rezultirati njihovim prihvaćanjem i usvajanjem, a onda i ponašanjem na točno određen, društveno poželjan način. Ukoliko dječak plače ili na bilo koji drugi način pokazuje slabost, želi se igrati s lutkama, kaže kako mu se sviđa majica roze boje i kako bi rado pohađao baletnu školu, naše će ga društvo iste sekunde okarakterizirati latentnim homoseksualcem te pod svaku cijenu pokušati preodgojiti tjerajući ga na nogomet, odijevajući ga u plavu odjeću, objašnjavajući mu kako su lutke i “cmoljenje” za curice, a ne hrabrog muškarca kakav je on.
I što bi to uopće poljskom Ustavnom sudu trebalo značiti da su “rodne uloge određene biološkim karakteristikama”? Da rod nije biološki determiniran, odmah je vidljivo po tome kako je bitno različito oblikovan u različitim kulturama. Simone de Beauvoir u “Drugom spolu” jasno objašnjava kako su naše vizije o tome što je žena, a što muškarac, produkt rodnih uloga, a ne trajne i nepromjenjive biološke osnove. To je važno shvatiti zbog mnogih opasnih posljedica, poput diskriminacije i zlostavljanja žena, koje proizlaze iz načina na koji naše patrijarhalno društvo karakterizira ženski rod kao slabiji, inferioran, nedovoljno vičan mišljenju, dobar za rađanje, odgoj djece i brigu o kući i kućanskim poslovima. Razlog tvrdnjama da između spola i roda nema razlike krije se u potrebi opravdavanja diskriminacije jer, ukoliko su “rodne uloge određene biološkim karakteristikama”, tada je moguće ustvrditi kako je naša biološka osnova opravdan razlog za različit položaj žena i muškaraca u društvu, a to je vrlo opasna podloga za svaki seksizam i diskriminaciju. U kojoj je mjeri ovakva ideologija ukorijenjena i moćna, najbolje svjedoči što na nju pristaju i same žene koje nerijetko prihvaćaju svoj podređen društveni položaj i same limitiraju vlastite ambicije i očekivanja.
I tako, umjesto da se bavimo problemom zlostavljanja žena pokušavajući ga iskorijeniti, mi se iscrpljujemo u pokušajima pronalaženja opravdanja za to isto zlostavljanje.
