Životinje u gradovima; BBC Earth (50 minuta)
Dokumentarni filmovi i serijali od autora traže, između ostalog, i veliko narativno umijeće. Zna se desiti da kolektivni rad od pola sata, u koji je uloženo mnogo energije i zajedničkog truda, propadne zbog loše pripovijedne linije. I BBC Earth ponekad izbaci takve sadržaje. Urijetko, ali mu se dogode. S druge strane, kad briljiraju, onda im niko nije ravan. Jedan od tih blistavih uradaka je i serija Divlje metropole, u kojoj se obrađuje opstanak divljih životinja u urbanim sredinama.
Singapur i njegove vidre
Prva emisija iz tog serijala obradila je nekoliko signifikantnih primjera. Gradovi su staništa koja najbrže rastu na planeti. Taj neprirodni svijet donosi jedinstvene izazove. Pošto rast gradova radikalno smanjuje prirodnu sredinu, životinjama nije preostalo ništa drugo nego da, prilagođavajući se višedecenijskom procesu, krenu put asfalta i betona. Singapur je metropola sa blizu šest miliona stanovnika, a u njemu su dom našle i brojne porodice vidri. U prirodi, takva bi porodica redovno mijenjala jazbinu na i najmanji znak prisustva grabežljivaca. Slično se ponašaju i u gradu, s tim što su im prepreke i opasnosti tu mnogo veće. Prometne ulice i gust saobraćaj su nešto što nisu imali u šumama. Srećom, Singapur je ispresijecan hiljadama kilometara kanala i rijeka, što im služi ne samo za kretanje, nego i za lov. Stanovništvo je na vrijeme educirano i s poštovanjem prati njihove migracije. Postale su i turistička atrakcija. Starije generacije vidri savladale su život na ulicama i tome sada poučavaju mlade. Njihova snaga je u kolektivnom pristupu, kada se u blizini nađe neki vlasnički pas sve se vidre udružuju i kolektivno suprotstavljaju slučajnom prolazniku. Tako udruženi, odbijaju većinu napada. I to je njihov recept za uspjeh. Zahvaljujući vještini života u blizini ljudi, ne samo da opstaju nego i napreduju, porodica koju je pratila i snimala ekipa BBC Eartha tako je uspješna da broji tri puta više članova od slične obitelji čije je stanište u prirodi.
Tajlandski makakiji
Na Tajlandu dugorepi makakiji izabrali su Lop Buri (800.000 stanovnika). I uglavnom se mogu izdvojiti dvije grupe iz ovog grada. Jedna je naselila hramove i njeni pripadnici žive kao kraljevi. Ništa ne rade, po cijeli dan se izležavaju i igraju, a ljudi im donose najkvalitetniju hranu. S druge strane, „mafijaška banda“, raspoređena po nesakralnim dijelovima grada, mora se boriti za svaki obrok. I tu je vještinu savršeno savladala. Osim toga, postoje mnogi pripadnici ljudske zajednice koji poštuju i vole životinje i decenijama brinu o makakijima. Oni kažu: „Makakiji i Lop Buri su jedno“. Sinteza je u potpunosti uspjela, niko nikom ne smeta. „Mafijaška banda“ je ogledalo uspješne zamjene prašume betonskim nastambama. Zahvaljujući kvalitetnoj prehrani i miroljubivim, tolerantnim ljudima, u Lop Buriju ih danas živi više od 1.200.
Leteće lisice Australije
Adelaide je grad od milion i 400.000 stanovnika. Posjeduje fantastičan botanički vrt koji je u vreloj Australiji prava oaza i za ljude i za životinje. Dugi zeleno plavi papagaj tako se dobro smjestio u ovom polisu da je odustao od migracija i tu zasnovao svoje višestoljetno ognjište. Godine 2010. strahovita suša natjerala je 500 životinja da napuste divljinu i pridruže se papagajima. Leteće lisice na kraju su se također smjestile po gradskim krošnjama, gdje im se toliko svidjelo da su i oni odustali od selidbe. Osim vrućine, najveći neprijatelj im je gradska buka, kojoj u ljetnim mjesecima doprinose i muzički festivali, ali životinje se nekako adaptiraju. Pošto u blizini imaju blagorodnu rijeku, uspješno se rashlade. U drugim dijelovima Australije desetine hiljada letećih lisica uginule su od žeđi i toplote, ali ovima u gradu za sada ništa ne nedostaje.
Mrežasti piton na ulicama Bangkoka
Šišmiši, divlje svinje, rakuni, crvene lisice, divlje mačke – gradove širom svijeta već je naselilo više životinja nego što čovjek može zamisliti. Sve se one prilagođavaju urbanim uvjetima, danju se kriju, noću kreću u lov i maksimalno izbjegavaju čovjeka. Ili mu se prilagođavaju na način koji im ne dovodi egzistenciju u pitanje.
U Bangkoku, devetmilionskoj tajlandskoj prijestolnici, spas je našao i mrežasti piton, najduža zmija na svijetu. Može narasti i do deset metara, a teži više od 150 kilograma. Najaktivniji je noću, hrani se pticama i gmizavcima. Kad uhvati plijen, čvrsto se obavije oko njega, čime mu zaustavlja protok krvi i rad srca. Mnoge životinje od mjesta na kojem žive traže hranu i nešto više od hrane: uslove za zasnivanje porodice. Mrežasti piton na jajima leži tri mjeseca, ali čim dođe vrijeme da se izlegu, napušta mladunce i prepušta ih njihovoj snalažljivosti i volji za životom. A te volje ne nedostaje, u Bangkoku ih živi hiljade, iako asfalt i beton prekrivaju većinu močvarnog prostora, što je idealan okoliš za njihov opstanak.
Mravi, nezamjenjivi čistači New Yorka
Mnoge životinje su otkrile da im cigle i malter pružaju izvrsnu zaštitu. Zanimljiva je i priča o NewYorku, megalopolisu od devet miliona ljudi u kojem živi 1.6 milijardi uličnih mrava. Oni su vrsta ekstremno korisna za funkcioniranje grada, sistemski ga čiste od bačene brze hrane. NY je najgladniji grad u Americi i najveći rasipnik brze hrane. Preko milion tona svake godine završi na ulicama. Viršle nisu prirodna hrana za mrave, ali im oni ne mogu odoljeti. Samo na Broadwayu svake godine pojedu više od 60.000 komada ovog prehrambenog smeća.
Rode i smeće
Neke životinje drastično mijenjaju način života, prilagođavajući se gradovima koje su odabrale za trajno stanište. Bijele rode recimo svake godine putuju 6.500 kilometara od Afrike do drevnog španskog grada Alfaro (10.000 stanovnika). To je 13.000 kilometara u oba pravca. Mladunčad moraju za tri mjeseca učetverostručiti sopstvenu težinu kako bi izdržali naporni put do Afrike, ali posljednih decenije desio se radikalan zaokret. Rode su u gradskoj deponiji otkrile neiscrpan izvor hrane i više se ne vraćaju. Cijele godine žive u Alfaru, a to su počeli raditi i drugi pripadnici ove vrste. Ljudi danas proizvode deset put više đubreta nego prije 100 godina, a ono što je nama đubre životinjama je život. Rode se slijevaju na deponije širom Evrope zbog 250 miliona tona hrane koju čovjek godišnje baci. Migracije, kao zaštitini znak ovih ptica, sve više postaju stvar prošlosti.
Sarajevo i psi
U Kikindi, gradu od 38.000 stanovnika utočište je našlo skoro 750 sova utina. Smjestile su se u krošnje oko gradskog trga i ljudi uče da dijele životni prostor s njima. U gradovima širom Srbije ima ih više od 40.000.
U svijetu je sve više medvjeda koji u potrazi za hranom pohode gradove, susreti s ljudima nekada su komični, a nekada opasni. Takvi slučajevi bit će sve češći. Uglavnom, ljudi se navikavaju na prisustvo životinja, a one se prilagođavaju uvjetima u kojem je sve manje prirode, a sve više asfalta i betona. Suživot je neminovan, koliko god se radikalniji dio čovječanstva opirao tom procesu. Podsjetimo se s kakvim se sve zvjerstvima suočavaju ulični psi u Sarajevu i drugim bosanskohercegovačkim gradovima. Jedan je politički primitivac, inače viševjekovni načelnik gusto naseljene sarajevske općine, tokom televizijskog nastupa izjavio da nas svijet tretira kao divljake jer su nam ulice pune pasa. Nasuprot tome, svijet smatra divljacima one političare pod čijim se okriljem psi ubijaju palicama i lovačkim puškama, truju, muče, utapaju u kiselinu, izgladnjuju. I uza sve to, služe još za kriminalno pranje novca dobijenog za humano zbrinjavanje i tretiranje životinja.