Nova i stara obilježja
U regionalnoj javnosti odavno je uspostavljen konsenzus da se grad Skoplje propisno obrukao spomeničkom megalomanijom. Kada je u tajnoj akciji gradskih vlasti jednog jutra na trotoaru preko puta Predsjedništva osvanuo spomenik kralju Tvrtku, mnogi su se zapitali ide li i Sarajevo tim putem. Da li je spomenička ekspanzija najbolji odnos prema prošlosti? Ili bi korisnije i vremenu primjerenije bilo njegovati neke druge, manje ambiciozne, a naučno fundirane forme sjećanja.
Dok te rasprave traju, aktuelizirana je priča o novom spomeniku, posvećenom sarajevskim specijalcima koji su u ključnim danima opsade odbranili grad. Zanimljiva je stvar s javnim sjećanjem: imamo, recimo, važan spomenik ikar konzervi. Ona nas je tokom one četiri teške godine othranila, njojzi hvala. Sprema se eto i obilježje posvećeno tenku, što baš i nije najadekvatnija estetska forma za park i srednju školu. Ali nikad se Sarajevo nije usudilo podići spomenik Golfu dvojki, neprikosnovenom heroju opsade, nesuđenom zlatnom ljiljanu, autu koji je pogonjen jestivim i trafo-uljem spasio toliko života da može rame uz rame u prvi saf zaslužnih građana, zajedno s Ismetom Gavrankapetanovićem i ostalim neprocjenjivo važnim ortopedima, hirurzima, anesteziolozima… Svi ti požrtvovani liječnici makar su okićeni medijskom titulom heroji u bijelom, a maskirnog heroja iz vogošćanskog TAS-a, još jednog junaka naših 1425 dana, niko da se seti.
Savremeni promotivni standardi ne dozvoljavaju rat kao reklamnu temu, pa globalni brendovi zaziru od bilo kakve borbene komponente u marketinškim pričama. Što se tiče Sarajeva, time je zakinut ne samo obožavani četverotočkaš, nego i Holliday inn, hotel u kojem su godinama pisani i snimani izvještaji za velike svjetske medije. Tamo su odsjedali John Burns, Christiane Amanpour, Rémy Ourdan…
A ako ikome ikada padne na pamet da se oduži našem Golfu, uza sve napisano još i nezaobilaznom simbolu socijalističke izgradnje, nek to bude u krugu bolnice Koševo.
Tamo su završavale sve njegove najvažnije vožnje.
Kako prevazići status i poziciju žrtve?
Intrigantna prevoditeljica i književnica Đurđica Čilić na Facebooku razmišlja o tome kako prevazići poziciju žrtve. Njena preporuka vjerovatno nije primjenjiva u svakoj situaciji, ali da je vrijedna razmišljanja i poštovanja, to je izvjesno:
“Iako neupitana za savjet, kao žena koja ima blizu pedeset, dvoje skoro odrasle djece i određena postignuća u akademskom, prevoditeljskom i književnom polju, svejedno ću ga dati: u našem patrijarhalnom društvu ženski se subjekt treba strukturirati ne oko uvrijeđenosti i osvetoljubivosti nego oko svojih kompetencija, pameti i integriteta. Ja sam to shvatila prilično kasno, ali tek mi je od tog trenutka život postao dobar.”
Kratki zapis o poniženju
U političkom životu i na društvenim mrežama uvrede i prijetnje skladno se stapaju u zajednički cilj – poniziti protivnika, neistomišljenika, suparnika, neprijatelja. Pa da u najkraćim crtama podsjetimo na glavne karakteristike gnusne rabote:
– Poniženje je oružje najvećeg ljudskog ološa.
– Na skali ljudskih patnji i nevolja, poniženje suvereno drži drugu poziciju, odmah nakon fizičkih tortura.
– Ponižavajući druge, osim što im nanosi bol, aktivni čimbenik poniženja ispisuje neizbrisive tragove o sebi kao najnižoj sorti ljudskog roda, u narodu poznatijoj kao šljam.
– Jeste otrcano, ali je do bola istinito: bolje biti ponižen, nego poniziti druge.
– Lista nije konačna, svako je može dopisati na osnovu sopstvenog iskustva, jer ovdje malo ko u životu makar jednom nije bio ponižen.
