Božić, dan Isusovog rođenja, slave jednako katolici i pravoslavni, razlika je samo u tome što, pritom, gledaju u različite kalendare. Pa nije li to čudno? Naime, ako i prihvatimo da je Isus bio povijesna osoba, još uvijek moramo priznati da ne znamo niti koje je godine rođen, a kamoli kojeg dana. Vjerojatno je, kažu povjesničari, rođen negdje između sedme ili četvrte godine prije naše ere, što je u svojoj knjizi “Isus iz Nazareta” objavljenoj 2007. godine, potvrdio i sam papa Benidikt XVI., naznačivši da se, na temelju vatikanskih istraživanja, čini kako je crkva pogriješila u datiranju Isusovog rođenja. U biblijskom Evanđelju po Mateju (Mt 2,1) stoji da je Isus rođen u vrijeme Herodove vladavine, a kralj Herod I. Veliki je vladao Judejom od 37. do četvrte godine prije naše ere, kad je u Jerihonu umro. Zato je pomalo nezgodno umjesto izraza “prije i poslije naše ere”, koristiti prilično uobičajene izraze “prije i poslije Krista” jer bismo tada trebali reći kako je Krist vjerojatno rođen sedme godine prije Krista. No, pustimo logičke duhovitosti i pokušajmo vidjeti zašto je Božić baš 25. decembra.
Ispravnost datiranja
Premda Hipolit Rimski još početkom trećeg stoljeća naše ere, u svom komentaru starozavjetne Knjige proroka Danijela, spominje ovaj datum kao dan “dolaska našeg Gospodina u tijelu”, vjerojatno se Isusovo rođenje slavi 25. decembra tek od četvrtog stoljeća, kada su sveti Ivan Zlatousti, a zatim i sveti Jeronim potvrdili ispravnost takvog datiranja. Zanimljivo je da ovako određen datum povezuje Isusovo rođenje s njegovom smrću. Uskrs se slavi prve nedjelje nakon prvog punog Mjeseca iza proljetnog ekvinocija (ravnodnevice), dana od kojega svjetlost počinje nadvladavati tamu budući da dani postaju duži od noći. Ukoliko bismo pretpostavili da je Isus rođen krajem decembra, to bi značilo da je začet, navještenjem anđela Gabriela, devet mjeseci prije pa bi se vrijeme Isusovog začeća podudaralo s vremenom njegove smrti. Na taj bi se način zatvorio krug svetosti tj. Isus bi umro na dan na koji je i začet o čemu je još u trećem stoljeću naše ere pisao Sekst Julije Afrikanac u svom djelu “Chronographiai”.
Drugo objašnjenje odabira datuma Isusovog rođenja kaže da je tog dana u Rimskom Carstvu slavljen Dies Natalis Solis Invicti, Dan rođenja nepobjedivog Sunca. Tu je proslavu 274. godine naše ere ustanovio rimski car Aurelijan. Kult nepobjedivog Sunca tj. boga Mitre su iz Perzije u Rim donijeli legionari u vrijeme kad je štovanje Mitre bilo vrlo prisutno širom središnje i jugozapadne Azije, ponajviše kod Perzijanaca i Indijaca, ali i drugih drevnih Indoarijaca. Valja reći da Mitra nije slavljen samo kao bog Sunce, već i kao bog osiguravatelj pravednosti u međuljudskim odnosima pa su ga zazivali da posvjedoči sklapanju ugovora, kao što su se njegovim imenom i zaklinjali iskazujući time časnu namjeru poštovanja dane riječi. U indijskim svetim spisima Vedama, Mitra se javlja zajedno s Varunom, bogom koji osigurava poredak svijeta čuvajući da se kozmos ne pretvori u kaos. Šireći se zapadnom Azijom, u Babilonu se Mitrin kult povezuje s lokalnim kultom boga Sunca Šamaša, a u Grčkoj sa slavljenjem svjetlosti i Sunca u kultovima bogova Apolona i Helija. Mitraizam je osobitu popularnost stekao među legionarima i to osobito u vrijeme helenizma. Prema nekim povijesnim izvorima i sam je car Konstantin, prije osobnog prihvaćanja kršćanstva 309. godine, bio dionik kulta Sol Invictusa. On 313. godine, Milanskim ediktom o toleranciji, sve religije i kultove Rimskog Carstva pa tako i kršćanstvo, proglašava ravnopravnima, čime završava era progona kršćana.
Državna religija
Šezdeset i sedam godina kasnije, 380. godine car Teodozije I. će Solunskim ediktom (Cunctos populos) zahtijevati od svih podanika da prihvate kršćanstvo te ono postaje državna religija Rimskog Carstva, a sve ostale religije i kultovi zabranjeni te njihovi pripadnici progonjeni i osuđivani na smrt. Tom je zabranom obuhvaćen i mitraizam, možda čak i više od bilo kojeg drugog kulta jer je svojom velikom popularnošću među rimskom vojskom predstavljao prijetnju caru, ali i kršćanstvu. Ipak, unatoč zabrani, ovaj se kult u perifernim dijelovima Carstva održao sve do petog stoljeća. Jedan od načina na koji se pokušavaju učvrstiti nova vjerovanja i potisnuti stara je slavljenje novih blagdana na iste dane koji su bili sveti prethodnom kultu. Tim redefiniranjem, ranija vjerovanja i obredi postepeno padaju u zaborav. Tako je proslava Isusovog rođenja 25. decembra potisnula u zaborav slavlje rođenja nepobjedivog Sunca. Uzgred, treba spomenuti da Teodozijev Solunski edikt nikada nije opozvan te je poslužio kao pravni temelj za uspostavljanje inkvizicije u 13. stoljeću.
Rođenje, pak, nepobjedivog Sunca slavilo se 25. decembra zbog vjerovanja da trećeg dana nakon zimskog solsticija, dana u kojem je noć najduža, a dan najkraći, svjetlost počinje nadvladavati tamu. Jedan od najstarijih Isusovih prikaza je mozaik “Krist Sunce” (grč. Hristos Helios) na stropu Julijeve grobnice ispod bazilike Sv. Petra i Pavla u Vatikanu, koja potječe iz 225. godine. Krist je na ovom mozaiku prikazan u slici Sol Invictusa kako, poput Sunca koje se rađa svake zore, ustaje iz tame groba donoseći svjetlost. Nije li i aureola, znak svetosti nad Isusovom glavom, zapravo sunčev disk, corona kojom su se u starom vijeku označavali bogovi Sunca? Je li Isusova smrt i uskrsnuće priča o Suncu koje, zalazeći pod zemlju, umire svake noći da bi se sljedećeg jutra ponovno rodilo kao izlazeće?
Dakle, ne znamo kad se rodio. Na dan Sol Invictusa gotovo sigurno nije. Ne znamo niti je li bio Bog, ni je li uskrsnuo ili nije. Ali, je li to uopće važno? Od njegovog začeća, rođenja ili smrti, važnija je hrabrost kojom se suprotstavio farizejima i svećenicima, kao što bi im se suprotstavio i danas. Gadilo mu se njihovo licemjerje, nespremnost da žive ono što propovijedaju, njihove laži i prenemaganja. Na njegovom su srcu bili oni koji pate, najmanji od braće – djeca, stari, bolesni, napušteni, ostavljeni. I danas bi, zasigurno, bio prvi u pomoći izbjeglicama, homoseksualcima, Romima… svima koje službenici oltara tako temeljito preziru. Odrekao se svakog posjeda, nije nosio zlatno prstenje, pio iz zlatnog kaleža, stanovao u dvoru od oniksa, ni spavao na svili i kadifi. Bio je izniman čovjek. Je li potrebno i je li moguće išta više?
“Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.” (Iv 8,12)