Groboglasnik

ličnost između Zorana Milanovića i Milorada Dodika postaje sve veća. Duže prakticiranje nacionalističke histerije nužno vodi ka unifikaciji prividno antagoniziranih aktera. Dogodi li se da Milanović napadne Dodika, ili da Dodik opali po Milanoviću – što je u zadnje doba sve rjeđi slučaj – prizor neodoljivo nalikuje lajanju u zrcalo.

Jedan od elemenata te sličnosti leži u osobnim političkim evolucijama. Obojica su, naime, postali adoranti mrtvih velikana kojima su za života bili politički oponenti – Dodik Radovana Karadžića, a Milanović Franje Tuđmana. Čitatelj ne treba žuriti s likovanjem da me uhvatio u prekršaju: to što Karadžić još uvijek nije umro, nipošto ne znači da je još uvijek živ.

U svakom slučaju, obojici neprežaljenih vođa obezbijeđen je postmortalni politički život solidna intenziteta. Milanović svojim nastupima dostojno zastupa formalno mrtvog Tuđmana, a Dodik faktički mrtvog Karadžića. Ili, da otklonim svaku nepreciznost: kroz Milorada progovara Karadžić iz zatvora, a kroz Zorana Tuđman iz groba.

U spomenutoj evoluciji, međutim, krije se i linija razdvajanja. Dodik je u svojoj opozicijskoj fazi bio neusporedivo kritičniji prema Karadžiću nego što se Milanović suprotstavljao Tuđmanu. Potonji je tek pripadao stranci smještenoj na suprotnome kraju političkog spektra u odnosu na Tuđmanov HDZ, doduše iz više-manje provizornih razloga, a i tada se nije upuštao u donkihotske okršaje s autokratskim režimom, već u traganje za konjunkturom koja će ubrzati njegovu političku karijeru i zadovoljiti nabujalu žudnju za vlašću.

Drugu razliku, ako već inzistiramo na nijansama, treba tražiti u činjenici da je nacionalistička histerija Milorada Dodika, za razliku od nacionalističke histerije Zorana Milanovića, opslužena s mnogo većom koncentracijom izvršne političke moći, makar ovaj drugi službeno boravi na čelu države, dok prvi rukovodi paradržavom. U praksi to znači da je, u pogledu “doprinosa društvu”, prvi najčešće u mogućnosti nanositi temeljnu, a drugi fasadnu štetu. Iako mu se koji put omakne i više od toga.

Jer uz druge državničke obaveze Milanović nosi i teret vlastite izlišnosti, pa se realizira – kako je svojedobno primijetio jedan marginalni kroničar – kroz “histerični suživot nabujala ega s ovlastima koje ga svode na format političkog mikroba”. Stoga njegovi nastupi “poprimaju formu kontinuirane tirade invalida, jer je teško oteti se utisku da prisustvujemo bizarnome prizoru u kojem čovjek bez obje ruke neprestano udara šakom o stol”.

Svejedno, Dodik i Milanović demonstriraju sve više podudarnosti, dotle da ponekad samo preko napadne prisutnosti nacionalne identifikacije u njihovu javnom govoru možemo znati oglašava li se kabadahija iz Banjaluke ili njegovo zagrebačko ogledalo. Razlika, paradoksalno, proviruje iz onoga u čemu su isti, a isti su po mitomansko-ratobornom vitlanju apstrakcijama poput (para)državne suverenosti, narodnog interesa ili nacionalnog identiteta, te po konkretnoj težnji da susjedu crkne krava.

Moglo bi se reći kako je očekivano da sliče kao jaje jajetu ako su svoja politička bića smjestili u narodne mošnje. Čovjeka to dovodi u priliku da, kad god mu ustreba, tuđim narodom gloginje mlati. Imamo, dakle, posla s banalnim nacionalističkim kurčenjem.

Zadnji put Milanović je to prakticirao u Vukovaru, na “obilježavanju 31. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i 25. obljetnice završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja”. U svome govoru evocirao je “teški i slavni put borbe za državu u nemogućim uvjetima”, naglasio hrvatske žrtve i tuđa zlodjela, osudio neprijateljsku indiferenciju međunarodne zajednice, spomenuo hrvatsku “obranu Bosne i Hercegovine”, koju prljavi denuncijanti nazivaju agresijom, po tisuću sedamsto pedeset i šesti put istaknuo nadnaravnu veličinu i zasluge svojega mrtvog uzora, ukazao na “inteligenciju”, “hrabrost”, “organizacijsku sposobnost”, “mudrost”, “tolerantnost”, “vizionarstvo” i, uopće, nenadjebivost “ratnog predsjednika dr. Tuđmana”, a zatim se s uzdignutim kažiprstom obratio unutrašnjim i vanjskim Srbima.

Poruka ovima drugima od takve je važnosti da je smještena u naslov izvještaja na službenom portalu šefa države:

“Predsjednik Milanović poručio Srbiji: Ne računajte na hrvatsku podršku za EU dok god podižete optužnice protiv hrvatskih generala.”

Unutrašnjim Srbima, pak, predsjednik je uputio sljedeći apel:

“Pozivam političke predstavnike Srba da u svojim nastupima poštuju hrvatsku državu. Ne moraju biti pokorni i klanjati se, ali da ne govore da je Oluja bila etničko čišćenje, jer nije.”

Niti je dakle avionsko granatiranje i ubijanje civila u izbjegličkoj koloni predstavljalo ratni zločin, niti je tokom Oluje provedeno etničko čišćenje. Mada su civili zaista ukokani iz zraka i mada je više od dvjesto tisuća Srba u par dana protjerano iz Hrvatske. Štoviše, jedino ako “ne govore da je Oluja bila etničko čišćenje” Srbi će pokazati da “poštuju hrvatsku državu”. Predsjednik Republike oglasio je da se ne može istovremeno poštovati i država i istina. Treba pažljivo birati: ili-ili.

Uz samu paradnu prijetnju, kurčenje se očituje u činjenici da Milanović, zahvaljujući potkresanim ingerencijama i razilasku s vladom, uopće nije taj koji će definirati “hrvatsku podršku” za pristup EU-u, pa ga čak ni službena Srbija kod svojih “računanja” neće ozbiljno uzimati u obzir – prazna je puška, naime, njegovo omiljeno oružje – a ni hrvatski Srbi nemaju ni razlog ni obavezu slušati upute, tim više što već duže vrijeme s njima nema nikakav politički kontakt.

Što se Hrvata tiče, pred njima je također izbor, ali odavno se više ne radi o tome hoće li Milanovićevi politički stavovi biti prihvaćeni ili odbačeni, već jesu li njegovi istupi moralno podnošljivi ili nisu. Ako jesu, to je samo dokaz više da su etičke norme pregažene etničkim valjkom, pa predsjednička prijetnja ima učinak lozinke kojom se periodično obnavlja kolektivni zavjet.

Problem s Milanovićevom porukom vanjskim Srbima u tome je što ona, usprkos ambalaži, nema ambiciju prokazati politikantske motive srbijanske vlasti – koji su u slučaju podizanja najnovije optužnice nedvojbeni – već poricati ratni zločin počinjen s hrvatske strane, koji je također nedvojben, a ne postoji ni trunka volje da se on istraži i rasvijetli. Srbija ne smije sudski goniti “hrvatske generale”, a sigurno je da ih nećemo goniti ni mi. Šire shvaćeno: nitko nema pravo optuživati “hrvatske generale”, osim onih kojima ne pada na pamet da to čine, to jest nas.

To je ta nacionalistička klopka koja nalaže da se vlastitim neistinama ustaje protiv tuđih laži i da se “hrvatski generali” ustale kao patetični amblem za markiranje prve linije obrane ili napada, ovisno o trenutnim potrebama. Njihova nacionalna legitimacija jamči njihovu moralnu ispravnost; oni su po definiciji neupitni, nevini i nedodirljivi naprosto zato što su naši, “hrvatski”. Milanović nije ni prvi ni jedini koji propovijeda usku povezanost domoljublja i moralnog idiotizma, ali se svim silama trudi održati tu formulu na snazi.

Isto je i s porukom unutrašnjim Srbima, koji imaju dokazati da “poštuju hrvatsku državu” tako što će zašutjeti o etničkom čišćenju u Oluji, premda su hrvatski građani nepregledne izbjegličke kolone mogli promatrati u izravnome TV-prijenosu, a o ubojstvima stotina zaostalih staraca čitati u Feralu. Milanović nije opterećen pomišlju da bi se inkvizitorski postavljena dilema – Je li Oluja bila oslobodilačka operacija ili etničko čišćenje? – dala razriješiti potvrdnim odgovorom na obje ponuđene solucije.

Tuđman iz groba koji progovara kroz njegova usta, naime, onaj je koji pere ruke, a ne onaj što je iz Vlaka slobode kreštao o prljavim srpskim gaćama i o Srbima u karlovačkom sudu, greškom neprotjeranim, a bogme ni onaj koji je prije ratnoga džumbusa u “Bespućima povijesne zbiljnosti” opravdavao etničko čišćenje kao najefikasniju prevenciju od budućih “zlosilja”.

Tako funkcionira groboglasnička koncepcija vladanja. Poput Milorada Dodika, Zoran Milanović razvija se po liniji permanentne retardacije, postajući sve desniji i sve bjesniji. Jedan od razloga tome je što svoje državničko poslanje obavlja s dviju lokacija: tijelom na Pantovčaku, duhom na Mirogoju. (Viktor Ivančić, Novosti)

Sarajevo jeste gdje je uvijek bilo

ko mislimo o tome kako će početi ono što niko normalan ne želi da se desi, ono što se zlokobno najavljuje sa svih strana, imali smo priliku vidjeti na slučaju sramotnog napada huligana na grupu Beograđana na Ilidži. To će se desiti upravo tako. Kao na Ilidži. Takve stvari počinju bez nekog stvarnog početka, banalno, uostalom kakvo je inače zlo.

Radi mlađih, upravo onih naraštaja kojima pripadaju oni koji su izvršili napad – to su godišta 1995., 1996., 2000., 2003. – treba povodom toga reći, dovoljan je neki „slavljenik“, poneki „ćelo“ s asfalta, srpska zastava kao rekvizit, a onda red naguravanja, sijevanja noževa i mehanizam zla, svježe nauljen, bit će stavljen u pogon. Evo ga u pohode po svoje nove žrtve koje treba prinijeti na oltaru „nacionalnog interesa“.

Prispjela je nova generacija koju treba žrtvovati.

Da je ovo što govorim realna opcija svjedoči upravo instantna aktivacija tog mehanizma zla čiji je obrazac, barem nama starijim, vrlo dobro, predobro poznat.

Neki srbijanski mediji, pogotovo režimski tabloidi, uz sekundiranje zaprepaštenih RS rukovodilacau nekoliko minuta Sarajevo su pretvorili u stratište srpskog naroda. Prednjači portparol SNSD-a Radovan Kovačević, koji kao da citira tekst iz beogradske Ilustrovane politike ili Večernjih novosti iz aprila 1992. godine, kaže:

„Ovim svirepim napadom samo je još jednom manifestovana mržnja koja u Sarajevu postoji prema Srbima“, a zatim dodaje i sljedeće:

„Sve ovo proizvod je hajke koja kontinuirano dolazi iz političkih krugova i huška narod protiv svega što je srpsko. To najbolje govori kakvu dobrodošlicu Sarajevo ima za sve Srbe“.

Da sada ubjeđujemo čovjeka na tragu očitog, pa zaključimo, kao na onom legendarnom grafitu: Ovo je Srbija – ovo je pošta, budalo, i da na njegovo „ovo je hajka na Srbe“ kažemo Ovo je napad huligana, budalo – nema nikakvog smisla.

Kovačević i njemu slični samo su šarafi tog mehanizma koji zabacuju udice neće li im se posrećiti barem kakva barikada. Kao što ni reći da je to bio samo napad huligana ne bi bilo potpuno tačno.

Generacije mladih naraštaja na svim stranama, osobito zahvaljujući čarima digitalnog svijeta, uvelike su zatrovane nacionalizmom. Huškanje je sastavni dio vokabulara nacionalističkih vođa, osobito Kovačevićevog šefa, ali ni drugima nije mane. Uostalom, ne zaboravimo da je ovom incidentu prethodio drugi, kada se iz hrvatskog malonogometnog tima skandiralo „Ubij Srbina“. Evo nam konačnog proizvoda tridesetogodišnjeg nacionalističkog poretka u regionu. Iste parole, nova mlada lica.

Maligni tumor nacionalizma je uspješno proliferirao, a možda čak i metastazirao, jer stvarno ne vidim da može biti većeg dna, ne vidim da zlo ima više kud osim možda da ponovi svoj krug od prije tridesetak godina.

I zaista, nije vrijeme za riječi. Teško je išta smisleno reći pred bujicom mrzilačkih, fašističkih komentara koji su zapljusnuli digitalne portale nakon objave vijesti o incidentu. Ti komentari su najbolji dokaz koliko je nacionalizam ideologija ništavila. Njihov cilj nije da prenesu neku informaciju, da nešto kažu ili obavijeste, oni su tu da budu izraz mržnje radi sebe same.

U tim komentarima mržnja hoće samu sebe i poput sojeva korone ovi pravci mrzilačkog govorenja evoluiraju u sve zaraznije forme koje će mržnju pretvoriti u normalnost. Da, baš onu normalnost koja će dopustiti nekome ko je rođen nakon 1995. da kaže kako je, naprimjer, „bratstvo i jedinstvo bila zabluda srpskog naroda“, ili da je pokušaj nalaženja drugačijeg pristupa u politici od onog koji će čvrsto stajati na pozicijama nepremostivih razlika, ravan izdaji, kapitulaciji.

Zato je vrijeme za djela, mržnji unatoč.

Ono na što sam posebno ponosan je promptna reakcija sarajevskog MUP-a i odgovornih u gradu i kantonu. Pravna država, ali i pokazana ljudskost prema žrtvi je najbolja brana pred mržnjom i dubokom državom koja stvara uslove za njezin procvat.

Samo tada imaju punog smisla riječi premijera Forte da je Sarajevo otvoren grad i da će takav ostati. (Asim Mujkić, Inforadar)

Na Grenlandu nije bilo ovoliko toplo u poslednjih hiljadu godina

Dok čovečanstvo pomno prati porast srednje globalne temperature, naučnici su na Grenlandu pokušali da proniknu u tamošnju istoriju i da procene uticaj klimatske krize na ovo ostrvo. U tome su i uspeli, ali rezultati nisu nimalo ohrabrujući.

Naime, Grenland u poslednjih 1000 godina nije bio nikada topliji nego u moderno doba, pokazala je studija objavljena u naučnom časopisu Nature. Prosečna temperatura u periodu od 2001. do 2011. bila je za 1,5 °C viša nego tokom dvadesetog veka.

Svoje istraživanje autori su bazirali na bušenju ledene ploče u centralnim i severnim delovima Grenlanda. Što su dublje bušili led, išli su dalje u prošlost, što im je omogućilo da razlikuju prirodne fluktuacije temperature u odnosu na one koje su prouzrokovane ljudskim aktivnostima.

U izveštaju se navodi da su klimatske promene igrale značajnu ulogu u dramatičnom temperaturnom porastu u regionu Arktika. Današnje temperature koje se mere na Grenlandu bile su nezamislive pre nego što su ljudi počeli da sagorevaju fosilna goriva.

Posledice tamošnjeg topljenja leda osete se i u ostatku sveta. Eksperti upozoravaju da bi Grenland do kraja veka mogao da doprinese podizanju nivoa mora za 50 centimetara u slučaju da se emisije ugljenika nastave istim tempom. Ovo će se odraziti na milione ljudi u priobalnim područjima.

Iako je analiza pokrivala samo period do 2011, od tada se na ovim prostorima beleže ekstremni događaji: poput neočekivano toplog proleća i toplotnog talasa u julu 2019. koji su izazvali otapanje na skoro čitavoj površini ledene ploče, kao i prve kiše na ikada zabeležene na ledenom vrhu Grenlanda (3216 m) u avgustu 2021.

Kako bi se izbeglo još pogubnije stanje u budućnosti, neophodno je hitno smanjenje emisija ugljenika. (Jelena Kozbašić, Klima 101)