U Dnevnom avazu objavljen je neprofesionalan i štetan tekst o izbjeglicama koji privremeno žive u parku prekoputa sarajevske Vijećnice

Nakon što smo u prošlosedmičnom tekstu iz rubrike Fake & Spin pisali o spornom načinu tretiranja izbjeglica i imigranata u Bosni i Hercegovini iz ugla javnih nastupa lokalnih političara, odnos bh. medija se po pitanju ove tematike dalje zakomplikovao. Prošle sedmice, ova skupina, koju mediji i političari grupišu pod krovni, a neprecizan i obmanjujući termin “migranti”, od osoba u bijegu iz domovina iz razloga prije svega osnovne egzistencijalne prirode, pretvorena je u direktnu prijetnju za bh. turističku sezonu. Kada se činilo da ne može gore, jer šta je gore od govora o ljudima usred humanitarne krize širih razmjera kao destruktivnog ekonomskog faktora, na portalu lista Dnevni avaz šestog maja objavljen je tekst “Dramatično u centru Sarajeva: Migranti tuku i pljačkaju”.

Već u samom naslovu, autor ili autorica S. Kurt kod čitaoca stvara osjećaj straha koji je, pokazat će se, potpuno neosnovan. Tekst je odmah nakon naslova ilustrovan fotografijom izbjeglica i imigranata, pretežno mlađih muškaraca tamnije puti, kako od bijelca u sredini fotografije uzimaju predmet ili predmete zaklonjene tijelima, pa se na prvi pogled, a nakon pročitanog naslova i nadnaslova “Na licu mjesta” čini da svjedočimo činu nasilja. I prvi paragraf od jedne rečenice sadrži riječ “opasnost”, dok prvi međunaslov glasi “Mutni poslovi”, tako da je, dok čitaoci dođu do teksta, već stvorena itekakva negativna predrasuda prema onima na koje se članak odnosi.

Rulja prati stranca

Dalje u tekstu autor navodi da je fotoreporter Avaza prisustvovao nasrtaju i otimanju novčanika od neimenovanog stranca, te se detaljno opisuje scena nasilja gdje “rulja” prati “stranca” nakon otimanja novčanika i galame “nekih pola kilometra” do tramvajske stanice Baščaršija, kada, po navodima autora, domaći momci “rastjeruju migrante”. Već tu imamo problematičnu faktografsku grešku, jer od parka kod Vijećnice do stanice Baščaršija nema “nekih pola kilometra”. Također, fotografije kojima je tekst ilustrovan, kada se analizira čitava galerija, osim dramatičnog efekta okruženog neimenovanog čovjeka u sredini kadra, ne ukazuju na to da se radilo o napadu. Na fotografijama od 5 do 16 postaje jasno da se radi o poprilično normalnom razgovoru. Daljim pregledom sadržaja fotografija, muškarac u sivo-ljubičastoj jakni s lijeve strane čovjeka u sredini oko kojeg su okupljeni imigranti u prvom je planu fotografija 14 i 15, na kojima se vidi kako od osobe koja dijeli hranu traži dvije porcije, pa bi se dalo zaključiti da su “dramatične” fotografije nastale tokom podjele obroka. Istinu, ipak, znaju samo autor i fotoreporter, ali ovakve fotografije definitivno nisu dokaz tvrdnjama na samom početku teksta, te uz faktografsku grešku i senzacionalistički rječnik dovode u pitanje istinitost navedenog.

I ostatak teksta obiluje redom vrlo upitnim implikacijama, konstatacijama i sudovima, što definitivno ne potpada pod kategoriju objektivnog izvještavanja. Primjera radi, autor/ica teksta sebi dozvoljava da sagovornicu volonterku imenuje samo kao “Denisa”, i spekuliše istinitošću njene izjave da je došla iz Njemačke umetnuvši riječ “navodno” bez prijeke potrebe. Dalje, kvalificira njenu funkciju opisom da “voli medijima pričati da od jutra do mraka pravi sendviče”, te karakteriše njen odgovor na pitanje zašto nije zaštitila napadnutog stranca kao “drzak”. Samim tim, autor/ica dovodi u pitanje legitimitet volonterke bez ikakvih konkretnih dokaza da navedena osoba nije tu u funkciji u kojoj tvrdi da jeste, te stvara prostor za negativni sud i kod čitaoca samo na osnovu vlastitog mišljenja. Naredni sagovornik, neimenovani stanovnik zgrade pokraj parka (kojeg je, po autoru, “drugi volonter pokušao prekinuti u razgovoru”), iznosi niz tvrdnji poput “stalnih tuča“, “mutnih radnji”, “raznih volontera” i “raznih nazovidoktora”, kako “ima ranjenih” i prijeti epidemija “i njima i nama”. Zatim se u tekstu pojavljuje dijete koje na bosanskom jeziku kaže “molim, marku”, potom Asaf iz Sirije koji na pitanje zašto se park ne počisti od “hrpa smeća, kartonskih kutija od hrane, ostataka salate” odgovara da mu trebaju cipele za ljeto broj 42, te komšinica koja tvrdi da izbjeglice i imigranti “čini se, nisu ni gladni ni žedni” i da “ovi mlađi kažu da ima i droge”.

Mišljenje, procjene, nagađanja

Kompletna slika koju pritom autor teksta stvara daleko je od objektivne, jer se radi o mišljenju, procjenama i nagađanjima neimenovanih sagovornika, a ne provjerenim činjenicama, te nekoliko selektivnih prikaza čija je svrha vrlo upitna. Nigdje u tekstu se ne spominju, primjera radi, među izbjeglicama i imigrantima prisutne starije osobe, bračni parovi s djecom i trudnice, o čemu su detaljno izvještavali drugi mediji koji su bili u parku prekoputa Vijećnice. I kod tvrdnji neimenovane komšinice o prisutnim narkoticima postoji problem, jer, novinarstvo kaže, informacija iz druge ruke (ili u ovom slučaju, treće) nije informacija, ali to nije spriječilo autor/icu da neprovjerenu priču o drogama plasira u svom tekstu, znajući za moguće posljedice.

A ove tvrdnje su lako provjerljive. Tako smo osmog maja kontaktirali glasnogovornicu MUP-a Kantona Sarajevo Suvadu Kuldiju, koja je demantovala navode iz teksta. U međuvremenu, Dnevni avaz je istog jutra u svom printanom izdanju objavio tekst naslova “Kod migranata pronađeni 15.000 eura, opijum, spid…” autora/ice E. Trako, po kojem su inspektori MUP-a KS “u nedavnoj akciji” u istom parku pronašli navedene opijate “kod Afganistanaca i Pakistanaca”. Glasnogovornica MUP-a KS je ove navode također negirala, pojasnivši da nikakve akcije, bilo iz Odjeljenja za borbu protiv zloupotrebe opojnih droga ili Policijske uprave Stari Grad, nije bilo. Kuldija je također pojasnila da su jedini fizički sukobi oni među samim izbjeglicama i imigrantima, jer se radi o ljudima iz različitih država, pa povremeno dođe do međusobnih konflikata, kao i u vrijeme podjele obroka, jer su količine hrane nedovoljne za broj prisutnih izbjeglica i imigranata, ali da svejedno ne postoji niti jedna prijava policiji. Također, još jedan navod iz teksta od šestog maja pao je u vodu jer se tvrdilo da se parkom tek povremeno patrolira, dok je informacija iz MUP-a KS da u parku postoji konstantno fizičko prisustvo policije, te da je formiran i policijski punkt na licu mjesta.

S obzirom na službene informacije iz mjerodavnog izvora, jedini mogući zaključak kada je pisanje Avaza u pitanju jeste da se radi o teškom senzacionalizmu i plasiranju lažnih vijesti, ali i dezinformisanju koje može imati ozbiljne posljedice. Također, dosadašnji kriptorasizam i ksenofobija domaćih mainstream medija sada se pretvaraju u otvorenu netrpeljivost i de facto, ali još uvijek koliko-toliko indirektno, širenje mržnje. Da se javnost može informisati odgovorno i činjenično precizno, pokazala je Gorana Mlinarević, pravnica međunarodnog prava i aktivistkinja, u svom tekstu “Jezik mržnje i neznanja” od osmog maja na portalu Zamisli.ba. Pravna analiza, koja je očito prijeko potrebna u javnom prostoru, posebno je značajna pri demistifikaciji priče o “pravim i lažnim izbjeglicama”, te Mlinarević ukazuje na to da, primjerice, status izbjeglice nije vezan uz rat, već uz progon, te da je progon vrlo široka pravna kategorija. Dalje, dodjela azila je, pravno gledano, pojedinačni proces zasnovan na pojedinačnim, a ne generalnim okolnostima u državi iz koje osoba dolazi, te možda i najbitnije, da se do okončanja procesa ne može govoriti o pravom ili lažnom azilantu, gdje tvrdnje o lažnom azilu potpadaju “pod domen klevete u najmanju ruku”.

Ovakav katastrofalan tretman u krajnjem je kontrastu sa načinom na koji u bh. javnosti, medijima i na političkoj sceni opravdavamo neke druge strance – one s parama ili moći. Već smo pisali o sitnošićardžijskoj logici kojom se u našoj državi vode kako političari, tako i mediji, što se najbolje vidjelo pri skandalu oko dodjele titule Počasnog građanina Sarajeva i slučaja Orhana Pamuka. Ovih dana, medijsku pažnju zaokupio je najavljeni predizborni skup turskog predsjednika Recepa Erdogana, koji se treba održati u Sarajevu. Ne ulazeći u detaljnu analizu svrhe održavanja predizbornog skupa političke stranke druge države na našoj teritoriji, ili još bespotrebnije u kontekstu ovog članka, političkih stavova i afiniteta samog Erdogana, dovoljno je reći da u formalno-pravnom smislu ne postoji niti jedna prepreka da se Erdoganov ili bilo čiji skup održi van granica jedne države, ili unutar neke druge. Ono što je zanimljivo jeste način na koji se u medijima opravdava njegovo održavanje. Dobar primjer može se vidjeti u onom što je izjavio bivši predsjednik SDP-a BiH i profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Zlatko Lagumdžija. Lagumdžija je 5. maja za portal Klix kao jedan od razloga u korist Erdoganovog skupa naveo i finansijsku dobit: “Jer ako će nama ovdje doći pet do deset hiljada ljudi svojim automobilom, platiti gorivo, ručati, biti smješteni u hotelu, to se može poistovjetiti sa Novom godinom kada nam je došao Zdravko Čolić. Imat ćemo i prihode od svega toga.”

I ovdje leži ključ problema našeg, istine i obraza radi, krajnje nehumanog odnosa prema izbjeglicama i imigrantima, o kojima pišemo kao da se radi o najezdi skakavaca ili zmija, ili u najboljem slučaju, vremenske nepogode: sveprisutna kapitalističko-interešdžijska logika po kojoj svaki gost je mio, ma koje vjere, boje i nacije bio, ako će doći svojim automobilom, platiti gorivo, ručati… Ta sveprisutna a dominantna ideologija u 2018. itekako je zastrašujuća u svojoj dehumanizirajućoj moći, ali ne i nelegalna, pa, recimo, političari imaju pravo, i očito i prostor, da se njome vode. Mediji, s druge strane, imaju obavezu da kroz odgovorno pisanje i obzirno izvještavanje budu svjetionik ljudskosti, a ne bešćutni poklonici. U suprotnom, ništa smo drugo nego nečiji glasnogovornici.