Jeste li išta drugo imali za preuzeti od Evrope i Zapada? To je prvo pitanje koje se nameće kada čovjek sluša političare iz Republike Srpske dok nemušto obrazlažu predložene izmjene zakonskih rješenja o kleveti i uvredi.

Zapadni univerzum kvalitetno je razvio politički i državni sistem, daleko su odmakli od ostatka svijeta u uređenju života, ali ovdašnja garnitura političara, od svega što joj je bilo na raspolaganju s bogate tržnice ideja i rješenja, zagrabila je samo sankcioniranje uvreda i kleveta.  Znajući njih i poznajući ovdašnje pravosuđe, jasno je šta je cilj predloženog zahvata – ušutkati i ono malo medija koji im zagorčavaju život iz snova. Da stvar bude još apsurdnija, među najuvredljivije likove naše javne scene spadaju političari koji sad brane nova rješenja: Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Nenad Stevandić. Za Dodika je odavno jasno kakav je, nema tjedna u kojem nekog ne uvrijedi. U kursadžijski humor spada njegova izjava da odgovorni novinari ne treba da se plaše novog zakona. Pa u ovoj državi nema verbalno neodgovornije i brutalnije ličnosti od njega. Kad bi sudstvo zaista funkcioniralo, do sada bi izgubio veliki novac zbog uvreda i kleveta. Željka Cvijanović nedavno je na upit o Prvom martu rekla da je ne zanima taj morbidni datum. O svemu se može i mora razgovarati, pa i o praznicima, sigurno će svi jednog dana doći na red. Međutim, nazvati morbidnim nešto što slavi polovina države ne samo da je uvredljivo nego i pri tome ukazuje na činjenicu da gospođa Cvijanović, uprkos višegodišnjem iskustvu, ništa nije naučila o sopstvenom zanatu. Ograničenih političkih sposobnosti, nikada nije shvatila da se tako ne razgovara. Nenad Stevandić povodom državne imovine, za koju on i njegovi tvrde da nije državna, kaže da je visoki predstavnik nešto tamo brljao. Zastrašujuće, pa oni su u prilici da, zahvaljujući poslušnim medijima, kompletnom kolektivu diktiraju intonaciju. Ko su ovi ljudi, odakle dolaze i kakvi su im obrazovni i kućni profili? Sve bi ih trebalo potrpati u jedan kombi, po mogućnosti ne crvene boje, i kolektivno odvesti na večernji kurs pristojnog i konstruktivnog političkog djelovanja.

Ni u Federaciji ne cvjeta cvijeće glede političke korektnosti. Obračuni na relaciji SDA – Trojka ponekad imaju neodoljiv dodikovsko-cvijanovićevski šmek. Fadil Novalić je političke oponente nazvao Dodikovim muslimanima, Zukan Helez se obrušio na novinare portala Tačno.net, Mario Karamatić je nesumnjivi šampion vrijeđanja i provociranja s ove strane entitetske granice, a Igor Stojanović je prošao pravu verbalnu golgotu. Mario Kordić je izvrijeđao sopstvene građane. Benjamina Karić se bez vidljivog razloga obrušila na gradonačelnika Beograda samo zato što je ovaj izrazito benigno, pa čak i u formi komplimenta, izjavio da Beograd ne može dozvoliti da Sarajevo ima najbolji filmski festival.

Država nam vapi za uljuđenom, obrazovanom i elegantnom „političkom elitom“. Ali nje za sada ima samo u tragovima. Politički prostor ne zaostaje za najgorim praksama društvenih mreža, a neki od najistaknutijih aktera verbalnog primitivizma, u prvom redu oni iz RS-a, sad će doći u priliku da odlučuju šta je uvreda, a šta kleveta. Predložene novčane kazne praktično će ubiti kritičko novinarstvo. Pri tome niko ne razmišlja dugoročno. Jasno je da su dugo prisutni, da su ovladali ključnim polugama vlasti te da su akumulirali ogromnu moć. Ali, s druge strane, jasno je također, a oni to ne vide, da im je moć disperzirana na ograničen politički i geografski prostor, koji je osiromašen, raseljen i beznadežan. Njihovom krivicom. Također je jasno i da nijedna politička moć na ovom svijetu ne traje vječno; što je brutalnija i duža, to joj je i kraj žešći. Što bi rekli ljubitelji narodnih umotvorina i FB mudrosti: Možeš koliko i kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. Da li će kraj ove morbidne garniture biti u skladu s razmjerama njene dugogodišnje samovolje?