Rezolucija i posljedice

Izglasavanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici od strane Ujedinjenih Nacija (23. 5. 2024.) te proglašenjem 11. srpnja Danom sjećanja, iznova su se razbuktala etničko-politička neslaganja i pokazalo se po tko zna koji put da je odnos prema Srebrenici jedan od ključeva, kalauza kako ući u mirniju budućnost Bosne i Hercegovine.

Potrošeno je mnogo vremena, riječi, emocija, razmišljanja, mnogo truda da se predoče strahote svega onoga što se zbirnim imenom naziva srebrenički genocid. Ustvari, u njemu je sukus sve katastrofe naših ratova koji su imali elemente agresije, dakle, osvajačkih ratova, ali i elemente građanskih ratova, kao i snažnoga začina religioznog fundamentalizma i svetoga terora – gorljivoga ubijanja boga u drugome u ime svoga boga.

No, karakter rata, koliko je i za koga rat bio domovinski, odbrambeno-otadžbinski, što je prevažno pitanje, kao i u kolikoj su mjeri etničko čišćenje i uništavanje svetinja drugih bili cilj, a ne sporedna ratna šteta, ostavljamo po strani. Ovdje nam je nakana da ukažemo na porazni nedostatak suočavanja s prošlošću i s odgovornošću za svoje zločine i to na primjeru srpske politike. Velimo na primjeru srpske politike, smatrajući da i druge politike, hrvatska i bošnjačka, a možemo pridodati i crnogorska i albanska, nisu puno različitije, iako po posljedicama – što nipošto nije zanemarivo – nisu ni ublizu istovjetne. Beograd i Pale, a onda Banja Luka, politički gledano, i dalje su, da parafraziramo Mirka Kovača, «epicentar zla».

Kada kažemo da je Srebrenica i odnos prema njoj jedan od ključeva naše zajedničke budućnosti, biva odmah jasno da mirne budućnosti nema ako se Srebrenica negira, prešućuje, ako se o njoj ne dopušta ni razgovarati. U Srebrenici se ustvari ponazočuju slična, veća ili manja mjesta erupcije ljudskoga zla i enormnoga stradanja nevinih, poput: Trnopolja, Omarske, Dretelja, Trusine, Ahmića, Kazana, Stupnog Dola, Briševa, Sijekovaca… ili ako ćemo «preko», poput: Vukovara, Škabrnje, Medačkog džepa i Pakračke poljane, Morinja, Orahovca, Klečke ili još dalje u prošlost, u Jasenovac, u našu najveću fabriku smrti… Velimo «našu», ne da sve izjednačimo, to je prije svega ustaška fabrika, nego da se prisaberemo i prije nego ili barem usporedno sa svojim žrtvama pomislimo i uvažimo patnju, stradanja i žrtve drugih.

Srebrenica ili neko drugo stratište i logor koji se pripisuju u odgovornost nama, odnosno pripadnicima našega naroda, pozivaju nas ne samo da zauzmemo stav prema mišljenju naših neprijatelja, nego raspravimo, uvažavajući i suprotna mišljenja, što nama ta mjesta znače, kakav je naš stav prema njima. Nažalost, skoro trideset godina nema istinskih razgovora o našoj prošlosti, nema suočavanju s našim zločinima, a kamoli i trunka optičkog altruizma, nego samo razmetanje svojim brojkama žrtava i užarena viktimološka autorefercijalnost. Rijetki su ljudi otvoreni za suprotna mišljenja, a pogotovo za slušanje onoga što proturječi našim stavovima.

Koliku su zaglušujuću buku s mješavinom patetike, samosažaljenja, ali posve programirane i manipulativne iracionalne politike oko Srebrenice stvarali i stvaraju Vučić, Dodik i njihovi mediji, samo da se isključi svaka mogućnost mirne rasprave o odgovornosti Srba za Srebrenicu, ustvari odgovornosti za ratove u bivšoj Jugoslaviji. Kad god se nešto potiskuje i poriče, ono je još prisutnije i sve globalnije!

Majstori obmane u govoru o pogubnosti rezolucije o Srebrenici štitili su se idejom kako će ona biti opravdanje da se Srbe kao narod proglasi genocidnim i da će to naštetiti budućnosti zajedničkoga života posebno u Bosni i Hercegovini. Suvišno je tumačiti da u rezoluciji nema riječi o tome, čak se više ograđuje od mogućnosti da se srpski narod – barem po njezinu slovu – proglasi genocidnim. Pogotovo je to suvišno govoriti drskom Dodiku koji više od dva desetljeća destruktivno manevrira upravo razlikama između slova i duha Daytona. Najveći majstori čitanja između redaka su oni koji znaju istinu, ali iz njihove spoznaje ne slijedi nikakva promjena prakse. U nas nije problem da se ne zna istina i činjenice, nego šta će se s njima.

Kako god, Rezolucija o Srebrenici doista ne govori o genocidnosti Srba. Pritom, međutim, ne može se izbjeći da neodgovorni političari ili uopće prema Srbima mržnjom zadojeni tu neistinu i zastupaju. Sjećam se – jedna usputna analoška anamneza – majora bezbednjaka iz JNA-kasarne koji je na jednom jutarnjem času moralno-političkoga vaspitanja u zanosu govora o ustašama i Jasenovcu jasno izrazio svoju sumnju u Hrvate da kao nisu genocidan narod. Bilo mi je i tada potvrđeno očevo iskustvo da nije lagano nositi nametnutu kolektivnu krivnju kao političko oruđe dominacije i vlasti.

Teška je ovo tema. Recimo jasno: nijedan narod nije i ne može biti genocidan. Genocid izvršuju konkretni ljudi, s imenom i prezimenom, političari, vođe i vojskovođe, institucije, organizacije, partije. Čak ako bismo i ostavili po strani da u Srebrenici nije počinjen genocid, a nedvosmisleno je pravno dokazan po definiciji i po faktima, uza sve manevre bijega u nevinost, ostaje pitanje za današnje srbijanske i republičkosrpske poglavare, institucije, medije, intelektualce i crkvene ljude, teologe, ostaje dakle pitanje odgovornosti za zločine na koje trebaju odgovoriti. Naravno, oni za svoje, a mi, ja za svoje!

Ljudski sudovi, kao onaj Haški, redovito se bave krivnjom, i to onom – kako je govorio njemački psihijatar i filozof Karl Jaspers (1883–1969) – kriminalnom krivnjom, konkretnim materijalnim zločinima i zločincima. Isti mislilac, koji nije podržavao Hitlerov nacizam, govori o još nekim krivnjama. Mnogima je, vjerujem, ovo već poznato, ali iznova vrijedi pozvati se na razmišljanja ovoga odgovornoga čovjeka. Ne radi se, naravno, o kolektivnim krivnjama, nego samo o osobnoj krivnji i odgovornosti!

Dakle, ako nismo genocidni, jesmo li odgovorni? Još preciznije: koliko sam kriv ili odgovoran za državni poredak ili režim pod čijom je vlašću počinjen zločin? Jesam li birao neku vlast koja je ne samo omogućila, nego uzrokovala zločin? Radi se o političkoj odgovornosti, uči Jaspers svoje studente odmah nakon političkoga i moralnog sunovrata tolikih Nijemaca (1945/6), o odgovornosti koju posve rijetko, ako ikada, prosuđuju suci na ljudskim sudovima, a rijetko posvješćuju intelektualci, novinari, svećenici, teolozi, biskupi – jer su najčešće politički najodgovorniji za vlast, za izbor onih koji vladaju. Oni većinom ignoriraju tu odgovornost, izmiču od nje, naprosto peru ruke. Zamislimo samo koliko je novinara ili ljudi u svetim haljinama s oltara i minbera propagiralo rat, huškalo na mržnju, progone i ubijanja! Zamislimo koliko smo i danas politički odgovorni tko nama upravlja! Sve se odgovornosti premrežuju i uvjetuju. Politička je često veća od krivične.

Na političku se odgovornost nadovezuje moralna krivnja, odnosno moralna odgovornost. I opet ne kao kolektivna, nego posve pojedinačna. U nas, međutim, vlada posvemašnje etičko neznanje i moralna devastacija. Desetljećima se odgajamo i obrazujemo bez savjesti, bez razlikovanja dobra i zla, bez vrednota kao što su istinoljubivost, poštenje, povjerenje, prijateljstvo. Mržnja, podjele, laganje, krađa, svakovrsne prijevare – to su mjere humanosti, u ovom slučaju «srpstva», «hrvatstva», «bošnjaštva»… Pojedinac ne vrijedi ništa, čak ne vrijede čitave skupine vlastitoga naroda ako su procijenjeni manje vrijednima, ako nisu dovoljno etnički ili religijski «čisti», ako nisu patrioti po mjeri, ako su izmiješani s historijskim neprijateljima, odnosno pojedinac vrijedi samo onoliko koliko je spreman bespogovorno podložiti se kolektivnom interesu i cilju!

A gdje tek, prema Jaspersovom izlaganju, ima mjesta za četvrtu – metafizičku krivnju ili odgovornost? Tko se o njoj pita, i kojem Bogu se za nju daje račun, ako vladaju religije bez Boga, ako se vrše molebani i litije, mise i procesije bez Boga.

Tankoćutni filozof egzistencijalist S. Kierkegaard (1813–1855), a kasnije i delikatni filozof drugoga i epifanije na licu drugoga, E. Lévinas (1906–1995), ponavljali su potresnu i za njih obvezujuću misao velikoga Dostojevskog da je utješna misao pred Bogom uvijek biti u krivu. Ova misao je doista potresnija od najvećih potresa – ustvari ona slabo koga pogađa, ni one koji se diče tim ruskim genijem kao nenadmašnim i kojima ime Božje ne silazi s usana. Metafizička odgovornost ne dopušta nikakvo vikanje, nikakvo nadmetanju tko će u ovom nastavku rata drugim sredstvima pobijediti, tko će koga nadigrati, nego traži iznimnu budnost duha, uvijek ponovljenu zatečenost zlom i zastajanje nad ponorom i mrakom nečovještva, kao i odgovornost i za one koji su zločinci, baš zločinci i kao negatori zločina. Metafizička odgovornost nas uči da suzdržano i skromno hodimo zemljom, čuvajući se sebe samih, svoga nasilja, i onoga koje se zavuklo u jazbinu lažne ljubavi i vjere, ljubavi prema narodu i vjere u Boga.

Ima li što strašnije za čovjeka nego biti bešćutan, neempatičan? I pritom još sadistički pristajati, odnosno povećavati nevolju i patnju drugoga, negirajući ih? Ima li za vjernika išta poraznije a ne osjećati odgovornost i ne biti solidaran za stradanje ljudi, premda te patnje sam ničim nije prouzročio, nego upravo zato što su to uopće ljudi, a za vjernika, Božja stvorenja, braća i sestre?!

Ako tu razinu – metafizičku odgovornost – imamo u vidu, ako vjerujemo da će Bog pitati ne kolektiv, nikakav nebeski narod, nego svakoga pojedinačno – tako kaže jedna od najtvrđih dogmi kršćanstva – što je učinio ljudima u patnji, onda je zastrašujući podatak da je naša bešćutnost kozmičkih razmjera, čak mržnja i zluradost i onih što se deklariraju vjernicima, onih koji nose svećeničke službe, biskupske i patrijarhske insignije. Da, tragično je da se baš ti najviše brane od svake odgovornosti, i pritom izriču molitve i blagoslove nekom bogu, ustvari razmeću se religijom bez Boga, dok blagoslivljaju negatore stradanja drugih. Biblija je davno takve označila bezbošcima u srcu vjere.

Neka nakon ovog fragmentarnog i ulomljenog razmišljanja ostanu barem dva pitanja. Prvo: Genocidni nismo, ali jesam li osobno odgovorni za toliko zlo? Drugo: Ako smo žrtve, pokoljenje žrtava, kako od žrtve ne postati osvetnik, zločinac? (Ivan Šarčević, Polis.ba)

Jeste li žedni?

Nisam očekivao da će biti ovoliko gadarija oko Rezolucije o Srebrenici. Zaista nisam, iako sam se, kao i svi, svega nagledao tokom posljednjih decenija. Trubilo se po gradovima, zvonilo zvonima, svjetlucalo bilboardima, molilo se masovno, pjevalo, plakalo od ganuća i sreće. Usput su se pričali vicevi, najcrnji, psihopatski, o prekopavanjima mezara, mrtvim bebama, silovanjima… Aleksandar Vučić ogrtao se zastavom, gužvao je, žvakao, koristio kao maramicu i tako je svojim patetičnim glumatanjem oskrnavio gore od svakog osvajača.

Ipak, najviše od svega se lagalo, lagalo do iznemoglosti, bez ikakvog stida, cinično i proračunato. Lagalo se da će neko nekoga optužiti za kolektivnu krivicu i da će čitav narod nositi teret genocida, iako je u tekstu Rezolucije jasno naglašeno “da je kaznena odgovornost prema međunarodnom pravu za zločin genocida individualizirana i ne može se pripisati ni jednoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini”. Ali, to što je nešto jasno naglašeno nema nikakvog značaja za laž, nju je potrebno samo dovoljno ponavljati dok ne postane činjenica, u šta smo se bezbroj puta uvjerili. Novinarom godine proglašen je kolumnista, otvoreni negator genocida, koji piše kako Majke Srebrenice sa svojim “performansom” obilaze pola svijeta i na tom putu mrtvorođenu djecu “podmeću kao žrtve genocida”.

Lagalo se bez razumnog razloga, izuzev da se konsoliduje glasačka masa, mada sumnjam da više iko tačno zna šta bi i kuda s njom tako sluđenom i dezorjentisanom.

…

Nekoliko dana nakon donošenja Rezolucije gledao sam predstavu “Jedan je Muhamed Ali”, u režiji Dine Mustafića, prema tekstu Almira Imširevića koji pažljivo i precizno progovara o najtežim temama – o identitetu, strašnom gubitku i životu poslije njega.
Predstava, mada se to nigdje eksplicitno ne navodi, pokazuje i zločin Škorpiona, onaj snimljen na video traci, tako da smo godinama poslije svi mogli vidjeti jeziva ubistva i bešćutnost ubica koje ismijavaju mladiće prije nego što ih usmrte. Jedan dječak tražio je vode prije smrti, nisu mu dali, umro je žedan. U predstavi, njegov otac – glumac, okreće se nama – publici i pita nas, očinski:
Jeste li žedni?

Neki od nas oborili su glave. Naravno, među nama nije bilo odgovornih za ubistva, radilo se o povlačenju pred velikim bolom, s kojim se i danas, nakon toliko godina, nije lako suočiti.

Za to vrijeme, izvan teatra, nije bilo suočavanja. Naprotiv, Srebrenicom su krstarila oklopna vozila, patrolirali specijalci s puškama, demonstraciju sile dopunio je Milorad Dodik koji je okupio odane ministre da nastave lagati i to otvoreno, javno, pred kamerama, čak i u blizini velikog mezarja u Potočarima.

Ljudi koji tamo leže nisu im mogli glasno odgovoriti na laži, niti je tako nešto potrebno. Dovoljno je njihovo prisustvo i dovoljno je biti čovjek da bi ih se jasno čulo.

…

Profesorica Vesna Rajnović u svom tekstu povodom dešavanja nakon donošenja  Rezolucije piše:

Štošta je moguće razumjeti, ali ne i ismijavanje ljudske patnje. Nesposobnost osjećanja sućuti predstavlja najveću prijetnju ljudskosti, koju je pogrešno reducirati na racionalnost.

Teško je prihvatiti bilo kakve kalkulacije oko Rezolucije o genocidu. Neprihvatljive su političke strategije koje smo slušali, propitivanja zašto se ona donosi baš u ovom momentu, procjene moći, upoređivanje zločina iz prošlosti, nova prebrojavanja žrtava… Rezolucija nije instrument niti oružje, ona nije prijetnja, nikakva pobjeda niti poraz. Ne smije služiti za nova raspirivanja straha, širenje netrpeljivosti i podizanje tenzija.

Rezolucija je samo – empatija. Psiholozi kažu da, ako se empatija integrira u razvoju djeteta, ona može postati dio njegovog identiteta. Taj dio identiteta važniji je od svakog drugog, pa i nacionalnog, naročito ovakvog kako se doživljava kod nas. Sposobnost empatije određuje jesmo li ljudska bića ili nešto drugo. Od toga nema važnije činjenice.

Zbog toga je korisno ponoviti pitanje:
Jeste li žedni? (Selvedin Avdić, Žurnal)

Konačno, pravda

Konačno pravda, nekakav početak, zakasneli i delimični, ali ipak nešto. Ne možemo se radovati što će premijer i ministar odbrane naše zemlje biti tražena lica u celom svetu, ali teško je ne osetiti izvesno zadovoljstvo zbog početka uspostavljanja pravde. U izraelskoj invaziji i samoviktimizaciji, u beskrajnim raspravama po televizijskim studijima, u povicima zbog antisemitizma u svetu i nepravde zbog povezivanja Izraela i Hamasa – u svemu ovome nedostaje jedno osnovno i sudbinsko pitanje, a ono je glavno: da li je bilo zločina ili nije?

Ako su izvršeni ratni zločini, masovni pokolj i izgladnjivanje, kako objašnjava hrabri tužilac Karim Han – za čije se imenovanje Izrael zalagao, jer im je njegova prethodnica bila sumnjiva – onda postoje i odgovorni za zločine. A ako ima ratnih zločinaca, obaveza sveta je da im sudi. Svet mora tražene da privede.

Ako je Hamas izvršio ratne zločine – a oko toga izgleda nema nesuglasica – onda njegovi zločinci moraju pred sud. A ako je Izrael izvršio ratne zločine – a čini se da oko toga nema nesuglasica u svetu, osim što Izrael sam sebe laže – onda i odgovorne za njih treba izvesti na sud.

Njihovo povezivanje ne znači moralnu simetriju ili pravnu jednakost. Ali čak i da je krivica Izraela i Hamasa bila razdvojena, Izrael bi podstrekivao svet protiv suda.

Jedina tvrdnja koja se do sada čula u Izraelu jeste da je sudija kučkin sin. Jedino predloženo sredstvo da se spreči zlo njegovog dekreta je napad na sud. Ubeđivanje prijateljskih zemalja da ne postupe po nalogu, da se uvedu sankcije(!) protiv sudija. Tako razmišlja svaki kriminalac, ali država nema na to pravo. Dva međunarodna suda u kojima se sudi Izraelu i Izraelcima zaslužuju poštovanje države, a ne prezir. Način na koji Izrael vređa sud samo doprinosi nizu optužbi i sumnji protiv njega.

Bilo bi bolje da je Izrael u ovom teškom trenutku konačno okrenuo pogled ka unutra i video sebe. Bilo bi bolje da je okrivio sam sebe, makar za nešto, umesto što krivi ceo svet. Pitanje bi trebalo da glasi kako smo stigli dovde, a ne kako su oni do toga stigli. Kada ćemo konačno preuzeti odgovornost za nešto? Za ono što je učinjeno u naše ime? Preko stotinu članova Kneseta je potpisalo peticiju protiv Haga, a niko protiv izraelskih ratnih zločina, jer takve peticije nije ni bilo. Poslanici su jadna potvrda stanja zemlje: ujedinjeni protiv pravde, ujedinjeni u osećaju večite žrtve, bez desnice i levice, hor pravednika. Ako dođe taj dan i Izrael bude osuđen za ratne zločine, treba se setiti da je 106 poslanika Kneseta glasalo za prikrivanje zločina Binjamina Netanjahua i Joava Galanta.

Pojas Gaze je uništen, a njegovi stanovnici ubijani, ranjavani, pretvarani u siročad, izgladnjivani. Izgubili su ceo svet, a većina njih je bila nevina. To je ratni zločin. Izgladnjivanje u Izraelu svi smatraju legitimnom merom, bilo da su za to ili ne, a isto tako i masovno ubijanje s namerom. Kako je uopšte moguće tvrditi da nije bilo namernog izgladnjivanja ili masovnog ubijanja?

Dan posle Haga, Izrael bi trebalo da se okupi oko nacionalnog propitivanja duše, što nikad dosad nije učinio. Svaki Izraelac mora da upita sebe: zašto smo stigli dovde. Nije dovoljno optuživati Netanjahua, glavnog krivca, nije dovoljno prikrivati stvari prevejanim argumentima o slabom informisanju sveta (hasbara) i radikalnim izjavama izraelskih zvaničnika. Koren je mnogo dublji: 57 godina Izrael održava nepravedni i zli režim, i svet je sada konačno počeo da se budi i dela. Da li će uspeti da probudi bar neke od Izraelaca iz njihovog samozadovoljnog i iskrivljenog osećaja za pravdu? (Gideon Levy, Haaretz, prevelar Alma Ferhat za Peščanik)