Jedna od ratnih tragedija s velikim simboličkim značajem je ona koja se desila 25. maja 1995. godine na Tuzlanskoj kapiji. Stotine mladih ljudi, djece i nekoliko odraslih okupilo se da obilježi Dan mladosti. Nije ih teško zamisliti kako stoje taj dan, opijeni zajedništvom i mirom koji se slutio u bližoj budućnosti. Bio je kraj maja i sigurno je bilo lijepo vrijeme, pa su Lejla (14), Vesna (15), Adrijana (17), Muris (15)…, čak i dvogodišnji Sandro, radije bili vani nego u podrumu. A onda je pala kobna granata. Nemoguće nam je znati koliko je njih bilo svjesno šta im se desilo i koliko ih je osjetilo samrtnu bol i možemo se samo nadati da je većina poginula na licu mjesta, nesvjesna sudbine koja ih je zadesila.
Ono što znamo je da je tog dana na Tuzlanskoj kapiji, u zločinu nad tuzlanskom mladošću, kako će ga mediji krstiti, poginula 71, a ranjeno preko 200 osoba. Podaci dalje govore da je prosječna dob poginulih bila 24 godine, a da je granata bila ispaljena sa srpskih položaja na planini Ozren. Njima je komandovao general Novak Đukić. On je pred Sudom BiH proglašen krivim za ovaj zločin i osuđen na 25 godina, ali je 2014. pušten nakon što je Ustavni sud BiH ukinuo presudu zbog pogrešne primjene zakona. Tada mu je kazna smanjena na 20 godina, ali Đukić se nikada nije odazvao pozivu za njeno izvršenje i od tada se nalazi na slobodi u Srbiji. Iako je Srbija dužna da preuzme razmatranje ove presude, tokom nekoliko prethodnih godina se ročište pred Višim sudom u Beogradu stalno odgađalo zbog različitih razloga. A onda je prije nekoliko dana sve doživjelo vrhunac.
Izopačene činjenice
Mediji iz Srbije i Republike Srpske potpuno su izopačili činjenice ovog zločina. Pri tome to nisu uradili na način da su ga relativizirali, što je često slučaj, kada se npr. odgovornost rasporedi na sve strane podjednako, nego su potpuno odbacili krivicu za njega. A odgovornost su, kao u lošem vicu, pripisali islamskim teroristima. U Srpska Cafe, Glasu Srpske, Bl Portalu, B 92…, navodi se da je presuda suda BiH Đukiću i srpskoj strani posve iskonstruisana jer do eksplozije nije dovela granata s Ozrena, nego “simultane terorističke eksplozije”. To je navodno potvrdilo čak 400 eksperata. Masakr u Tuzli se dalje uporedio s napadom koji je izveden 1996. godine na američku vojnu bazu u Saudijskoj Arabiji. Da stvar bude gora, za čak 27 žrtava zločina na Tuzlanskoj kapiji (čitaj: djece i tinejdžera) iznijete su sumnje da su bile bombaši samoubice zato što su poginule od posljedica bliskog eksplozivnog udara.
“Oficijelniju” medijsku notu ovim portalskim optužbama dala je i RTRS u Dnevniku 2, emitovanom četvrtog marta. Prilog naslovljen sa “Napad na Tuzlansku kapiju djelo islamskih terorista” retorikom i načinom prezentovanja podsjeća na ponajbolje uratke medijskog propagandnog rata prve polovine devedesetih. U njemu je riječ data i Miloradu Kojiću, direktoru Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica u RS-u, koji je izjavio da je “očigledno da su muslimanske snage izvele napad na svoje ljude”. Osim ovih pervertiranih optužbi koje smo dosad već imali priliku čuti, uvedena je i nova dimenzija gnusnosti. Bez imalo skrupula su navedena imena žrtava tuzlanskog masakra za koje je navodno utvrđeno da su na tijelu imale “sumnjive rane”, te su dovedene u vezu s terorizmom i indirektno optužene za masakr. Ovim se nad njima, 24 godine nakon što su ubijene, izvršio još jedan zločin.
Glavni “krivac” za sve ove navodne dokaze, međunarodne stručnjake i ponovljene rekonstrukcije zove se Ilija Branković. Radi se o general-potpukovniku u penziji koji je bio šef balističkog tima odbrane Novaka Đukića. Sve navedene “nove dokaze” koje je prikupio predstavio je u knjizi “Diverzija na tuzlanskom trgu ‘Kapija’”, koju je promovisao još prije dvije godine. Glavni motiv pisanja knjige mu je bila, kako ističe, želja da pomogne Đukiću, ali i “ogromna laž natovarena na leđa njegovog naroda, dece, unuka”. Pri pisanju se, kako tvrdi, vodio samo željom za istinom i pravdom.
Pozdrav roditeljima i rodbini
Novak Đukić se pak od početka branio i izjavljivao da nije kriv, nego je i on žrtva. Negirao je Sud BiH i presudu, a u članku koji su objavile Nezavisne novine prije dvije godine navodi se da je tom prilikom “uputio pozdrav roditeljima i rodbini čija su djeca nastradala na Tuzlanskoj kapiji, ističući da zna da je njima najteže, ali da nije lako ni njemu, niti njegovoj porodici, kao ni srpskom narodu da nose taj teret koji je ničim zaslužen”. Sada je otišao još dalje i u telefonskoj izjavi za Novosti – onoj koju će kasnije prenijeti svi ostali mediji, rekao: “I moje ime treba da stoji na Tuzlanskom spomeniku jer sam i ja žrtva tog zločina.” Dragan Bursać ga je zbog toga u svojoj kolumni na portalu Interview.ba efektno uporedio sa Hitlerom koji bi tražio ploču u Auschwitzu, ili Artukovićem koji bi zahtijevao da mu se ugravira ime u jasenovački Kameni cvijet. Njegovo samoodređivanje kao žrtve spomenuo je u kontekstu prave žrtve, malog Sandra Kalesića, koji je u trenutku kada ga je ubila granata, čije je ispaljivanje Đukić naredio, imao svega dvije godine. Dakle, Đukić osim što nije nikada prihvatio sopstvenu krivicu i dio odgovornosti, ovakvim apsurdnim izjavama dodatno vrijeđa pobijenu djecu i njihove roditelje.
Nažalost, na ovakvo nepoštivanje žrtava smo već navikli i brojni su primjeri u kojima izostaje i osnovni pijetet prema njima, a činjenice se izvrću na najapsurdniji način. Dovoljno se sjetiti Markala, gdje su se građani također samogranatirali, izjava Darija Kordića povodom Ahmića ili negiranja da se u Srebrenici desio genocid. Živimo u atmosferi stalne relativizacije i revizije rata, potpunog izokretanja događaja i izjednačavanja žrtava i zločinaca, a nekad se dešava i da oni, kao što je ovdje slučaj, potpuno zamijene mjesta.
Stvari su bile pogrešne već na startu zato što žrtvama nikad nije bilo priznato pravo na bol. Ta bol se objašnjavala, pravdala i napadala te time nipodaštavala i negirala. Jer da se samo prihvatila, to bi istovremeno značilo priznanje da se za nju preuzima odgovornost. Ovako smo dobili situaciju da se ta bol prihvati, ali samo pod uslovom ako se njoj suprotstavi jedna druga, bolesna, iskonstruisana i totalno apsurdna.
A prvo i osnovno pitanje koje je trebalo biti u osnovi svakog utvrđivanja krivice i odgovornosti za ovaj slučaj, bilo je kako se osjećaju roditelji ubijene djece. Oni koji nikada nisu dobili nikakvu satisfakciju za svoj bol jer odgovorni za njega nikad nisu odgovarali. Bursać se pita kako je Sandrovom ocu Dini dok čita tvrdnje kako mu je dijete ubio bombaš samoubica i kako Đukić zahtijeva da mu na spomeniku ugraviraju ime iznad Sandrovog. Da su i ostali pokušali pokazati sličnu empatiju ili makar da su se samo zapitali kako se povodom svega osjećaju roditelji, možda danas ne bismo svjedočili ovim medijskim kloakama.
Ali u našoj sadašnjosti, u kojoj su još dominantne nacionalističke ratne politike, vladaju korupcija i profiterstvo, a pravosuđe ne funkcioniše zato što je pod utjecajem prethodnog, naivno je očekivati da do empatije dođe. Upravo ovakva medijska smetljišta, u kojima na cijeni nisu ni profesionalnost ni etička odgovornost, a uspješno prolaze bezočne laži, predstavljaju refleksiju stvarnosti koju živimo. Kako onda uopće očekivati ikakvu pravdu za žrtve?
Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja