E, kako nam je bilo dobro u Titino vrijeme. Nije se gledalo ko je koje vjere. Noću si mogao spavati na klupi u parku, toliko su država i sistem bili čvrsti, samouvjereni i bezbjedni. Prodavnice krcate robom; ne znaš od radosti koji bi jogurt prije uzeo. Od Vardara pa sve tamo do Triglava, putovali smo bez granica i pasoša, a kada smo već kod putovnica, bila je to jedna od najcjenjenijih putnih isprava svog vremena. Mogao si s njom gdje si htio. Uveče se na mostarskom kolodvoru ukrcaš na voz, malo trehneš u spavaćim kolima i eto te ujutro u Stuttgartu.

Niko nije bio gladan. Krali su se novčanci, čitao se Lorca. Slušali smo rok muziku. Najnovije ploče regularno kupovali u robnim kućama. Na kraju sedmice nestrpljivo čekali Nedjeljom popodne. S posvećenim uzbuđenjem gledali danske erotske filmove dok je ostatak socijalističkog lagera proučavao plenumske referate.

Hopa cupa u dženetu.

Ma zezamo se, naravno. Ovo je bio pokušaj da se jedan za drugim naniže nekoliko najfrekventnijih i najvitalnijih stereotipa o starim dobrim vremenima te da se propitaju doseg, kvalitet i kulturološki potencijal sjećanja. Činjenica je da ovi prizori, i dvije i po decenije nakon što je njihovo vrijeme prošlo, imaju moć da polariziraju javnost na isparceliziranoj teritoriji bivše Jugoslavije. Njihovi konzumenti uglavnom se dijele na dvije dominantne – jedna drugoj grubo suprotstavljene – grupe. Prva od tih grupa Jugoslaviju slavi kao istinsku oazu mira, blagostanja, bratstva i jedinstva, a nasuprot njoj, druga je doživljava kao tamnicu svih naših naroda i narodnosti, a posebno svog, koji god da to narod bio.

Ta podijeljenost logičan je i očekivan ishod činjenice da se vrednosni sudovi najčešće formiraju na temelju osobnog iskustva. I tako dolazimo do zanimljivog pitanja: Kako formiramo osobno iskustvo? Kako osobno jugoslavensko iskustvo konstruiraju pojedinci koji ne pamte SFRJ, a također su dio ovog podijeljenog svijeta, strastveno i ideologizirano se određuju prema tom vremenu i njegovim vrijednostima? Ovdje, također, dolazimo i do zanimljive pretpostavke (nipošto tvrdnje) da osobno iskustvo nije samo ono što smo lično iskusili, nego još i ono što nasljeđujemo – dobrovoljno ili prisilno – od našeg obiteljskog, političkog i kulturološkog konteksta.

Tako da na politički i civilizacijski (ne)produktivan način Jugoslavija nastavlja da živi i danas. Kroz mišljenja, emocije, strahove, ljubavi i mržnje svoje djece, koja su rođena nakon, recimo, četvrtog maja 1980., ili 25. juna 1991. godine, što je tek jedan od potencijalnih datuma raspada.

Postoji impozantan korpus uspomena koje Jugoslaviju i dalje čine vrlo živom i vrlo prisutnom političkom činjenicom. Nema ga, a živi, živi duh slovenski, živjet će vjekovma, jer ne daju mu da umre ni oni koji su zaljubljeni u njega, ni oni koji bi mu najradije zabili kolac posred srca. Na početku ovog razmatranja naveli smo samo nekoliko tih sjećanja, ali detaljan uvid u postjugoslavenski život i karakter društvenih mreža pruža obilje bogatih i razgranatih kolekcija jugo-običaja, sporta, muzike, filma, automobilizma…

YouTube je u tom pogledu nezaobilazna paradigma. Komentari ispod bilo kojeg jugoslavenskog hita počnu oduševljenim pokličima o kvalitetu rečene pjesme, pa se divljenje nastavlja u još nekoliko nostalgičnih sjećanja, ali kako noć i diskusija odmiču prisustvo alkohola sve je očitije, a kako razina promila raste, sve smo bliže fundamentalnim pitanjima naših zavađenih prostora i nacija – ko je počeo rat i čiji je narod veći zločinac…

Pred kraj života, Jugoslavija je iz nekad/nikad skladne zajednice izrasla u nerješiv džumbus čiji će raspad životom platiti stotine hiljada ljudi. Sva ona prednost nad ostatkom socijalističkog svijeta istopila se u tom krvavom kraju. Uslijedile su godine rušenja partizanskih spomenika i izrazitog antijugoslavenstva, a onda je mrtvac, na opće iznenađenje, počeo da se budi. I to ljepši nego što je ikada za života bio. Čak i nekada izrazito nezadovoljni ljudi shvatili su šta su imali i izgubili, a šta su zauzvrat dobili. Da ne lajemo sad ovdje. Uglavnom, Jugoslavija i dalje intenzivno živi i boljeg je zdravlja danas nego onda kada se raspadala. Kada se pomirimo s tom hipotezom, da Socijalistička Federativna Republika nije umrla, samo je morala skočiti dole, onda dolazimo do konstatacije da ovdje raspravljamo o fascinantnoj pojavi koja plijeni pažnju i 30 godina nakon oficijelnog nestanka. Zanimljivo bi bilo usporediti koliko danas u kolektivnom i pojedinačnom pamćenju sopstvenih nasljednika žive također ugasle socijalističke zemlje – Istočna Njemačka, Poljska, Rumunija, Bugarska, Čehoslovačka… To što su neke davno umrle, a druge i dalje tinjaju, ili umiru a ne mogu da umru, nije nikakav vrednosni sud, nego se radi o različitim političkim kontekstima i konstruktima koje su te države predstavljale.

Bošnjaci u Mostaru, kada izražavaju saučešće, kažu čovjeku koji je ostao bez bliske osobe: “Nek ti je zdravo glava.” I to se, dragi prijatelji, ovim zapisom htjelo reći: haj, nek vam je živa glava, samo to. Predeverat ćemo nekako i ovaj belaj. Što živ insan može izdržati, to nijedna država ne može. Eno, pogledajte Evropsku uniju, tu tamnicu naroda čiji rasap traje već neku godinu. Ako prežive, nikom ništa, ali ako bude bratoubilačke krvi imat ćemo rijetku satisfakciju da zagalamimo: „A kad smo vam mi govorili, niste htjeli slušati!“

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja