E, kako nam je bilo dobro u Titino vrijeme. Nije se gledalo ko je koje vjere. Noću si mogao spavati na klupi u parku, toliko su država i sistem bili čvrsti, samouvjereni i bezbjedni. Prodavnice krcate robom; ne znaš od radosti koji bi jogurt prije uzeo. Od Vardara pa sve tamo do Triglava, putovali smo bez granica i pasoša, a kada smo već kod putovnica, bila je to jedna od najcjenjenijih putnih isprava svog vremena. Mogao si s njom gdje si htio. Uveče se na mostarskom kolodvoru ukrcaš na voz, malo trehneš u spavaćim kolima i eto te ujutro u Stuttgartu.
Niko nije bio gladan. Krali su se novčanci, čitao se Lorca. Slušali smo rok muziku. Najnovije ploče regularno kupovali u robnim kućama. Na kraju sedmice nestrpljivo čekali Nedjeljom popodne. S posvećenim uzbuđenjem gledali danske erotske filmove dok je ostatak socijalističkog lagera proučavao plenumske referate.
Hopa cupa u dženetu.
E sad da malo zastanemo. Ovo je bio pokušaj da se jedan za drugim naniže nekoliko najfrekventnijih i najvitalnijih stereotipa o starim dobrim vremenima te da se propitaju doseg, kvalitet i kulturološki potencijal sjećanja. Činjenica je da nabrojani prizori, i tri decenije nakon što je njihovo vrijeme prošlo, imaju moć da polariziraju javnost na isparceliziranoj teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Njihovi konzumenti uglavnom se dijele na dvije dominantne – jedna drugoj grubo suprotstavljene – grupe. Prva od tih grupa bivšu domovinu slavi kao istinsku oazu mira, blagostanja, bratstva i jedinstva, a nasuprot njoj, druga je doživljava kao tamnicu svih naših naroda i narodnosti, a posebno svog, koji god da to narod bio.
Ta podijeljenost logičan je i očekivan ishod činjenice da se vrednosni sudovi najčešće formiraju na temelju osobnog iskustva. I tako dolazimo do zanimljivog pitanja: kako formiramo iskustvo? Kako osobno jugoslavensko iskustvo konstruiraju pojedinci koji ne pamte SFRJ, a također su dio ovog podijeljenog svijeta, strastveno i ideologizirano se određuju prema tom vremenu i njegovim vrijednostima? Ovdje, također, dolazimo i do zanimljive pretpostavke (nipošto tvrdnje) da osobno iskustvo nije samo ono što smo lično iskusili, nego još i ono što nasljeđujemo – dobrovoljno ili prisilno – od našeg porodičnog, političkog i kulturološkog konteksta.
Tako da na politički i civilizacijski (ne)produktivan način Jugoslavija nastavlja da živi i danas. Kroz mišljenja, emocije, strahove, ljubavi i mržnje svoje djece, koja su rođena nakon, recimo, četvrtog maja 1980., ili 25. juna 1991. godine, što je tek jedan od potencijalnih datuma raspada.
Postoji impozantan korpus uspomena koje Jugoslaviju i dalje čine živom i vrlo prisutnom političkom činjenicom. Nema ga, a živi, živi duh slovenski, živjet će vjekovma, jer ne daju mu da umre ni oni koji su zaljubljeni u njega, ni oni koji bi mu najradije zabili kolac posred srca. Na početku ovog razmatranja naveli smo samo nekoliko tih sjećanja, ali detaljan uvid u postjugoslavenski život i karakter društvenih mreža pruža obilje bogatih i razgranatih kolekcija jugo-običaja, sporta, muzike, filma, automobilizma…
YouTube je u tom pogledu nezaobilazna paradigma. Komentari ispod bilo kojeg jugoslavenskog hita počnu oduševljenim pokličima o kvalitetu rečene pjesme, pa se divljenje nastavlja u još nekoliko nostalgičnih sjećanja, ali kako noć i diskusija odmiču, prisustvo alkohola sve je očitije, a kako razina promila raste, sve smo bliže fundamentalnim pitanjima naših zavađenih prostora i nacija – ko je počeo rat i čiji je narod veći zločinac…
Pred kraj života, Jugoslavija je iz nekad/nikad skladne zajednice izrasla u nerješiv džumbus čiji će raspad životom platiti desetine hiljada ljudi. Sva ona prednost nad ostatkom socijalističkog svijeta istopila se u tom krvavom kraju. Uslijedile su godine rušenja partizanskih spomenika i izrazitog antijugoslavenstva, a onda je mrtvac, na opće iznenađenje, počeo da se budi. I to ljepši nego što je ikada za života bio. Čak i nekada izrazito nezadovoljni ljudi shvatili su šta su imali i izgubili, a šta su zauzvrat dobili. Da ne lajemo sad ovdje. Uglavnom, Jugoslavija i dalje intenzivno živi i boljeg je zdravlja danas nego onda kada se raspadala. Kada se pomirimo s tom hipotezom, da Socijalistička Federativna Republika nije umrla, samo je morala skočiti dole, onda dolazimo do konstatacije da ovdje raspravljamo o fascinantnoj pojavi koja plijeni pažnju i 30 + godina nakon oficijelnog nestanka. Zanimljivo bi bilo usporediti koliko danas u kolektivnom i pojedinačnom pamćenju sopstvenih nasljednika žive također ugasle socijalističke zemlje – Istočna Njemačka, Poljska, Rumunija, Bugarska, Čehoslovačka… To što su neke davno umrle, a druge i dalje tinjaju, ili umiru a ne mogu da umru, nije nikakav vrednosni sud, nego se radi o različitim političkim kontekstima i konstruktima koje su te države predstavljale.
