„Ishod onoga što će se desiti u Bosni i Hercegovini, dodao je, ‘određen je u januaru 1992. godine kada smo nametnuli embargo na naoružanje BiH’.“ Citat je ovo iz agencijske vijesti Federalne novinske agencije (FENA) iz maja 2023. povodom promocije knjige Diega Arrie „Usporeni genocid u Bosni“, koja je održana u sarajevskoj Vijećnici 22. maja 2023. Izvor vijesti (FENA) je nesumnjivo kredibilan, a vijest su prenijeli svi ključni mediji u Sarajevu, počevši od najčitanijeg web portala Klix.ba do Federalne televizije – jednog od kanala javnog radiotelevizijskog servisa.
No, na snimku promocije iz sarajevske Vijećnice na koji se mediji pozivaju kada citiraju Diega Arriu, on kaže: „Ishod onoga što će se desiti u Bosni je određeno u januaru 1992. kada smo nametnuli, kada smo proglasili, embargo na naoružanje bivšoj Jugoslaviji. Nisam imao pojma da Bosna nije bila naoružana, nisam znao da su Hrvate naoružali Nijemci, a da su jedina potpuno naoružana strana bili Srbi. Ali glavne zemlje su to znale, i to nije bilo slučajno, to nije bila greška…“ Dakle, iz same izjave Diega Arrie i onoga što su mediji prenijeli postoji značajna razlika. Arria jasno kaže da je embargo na naoružanje uveden Jugoslaviji 1992. godine, dakle iznosi činjenicu, a potom detaljnije analizira odnosno interpretira šta je to značilo za svaku od novonastalih država nakon raspada Jugoslavije, odnosno za strane u ratu koji je uslijedio.
Netačni podaci
U nastavku želim da se pozabavim pitanjem uvođenja embarga na naoružanje od strane Vijeća sigurnosti UN-a na početku ratova u bivšoj Jugoslaviji prvenstveno jer se u bosanskohercegovačkoj pa donekle i hrvatskoj javnosti ustalilo kao činjenice nekoliko potpuno netačnih podataka. Povodom raznih godišnjica, političkih dešavanja kod nas i u svijetu toliko se često pominju krivi podaci o embargu na naoružanje da je danas doista teško prosječno informiranoj osobi probiti se kroz šumu krivih predodžbi o ovom pitanju. Dodatno, na nivou interpretacije postoji također odsustvo razumijevanja konteksta u kojem je embargo nametnut, razlozi njegovog održavanja i ukupne posljedice koje je imao za strane u ratu.
Šta su činjenice?
Dakle, već smo ustanovili da su sami mediji značajno izmijenili odnosno iskrivili izjavu Diega Arrie navodeći da je embargo na naoružanje uveden 1992. Bosni i Hercegovini iako Arria jasno kaže da se radi o embargu uvedenom Jugoslaviji, potom se referirajući na efekte koje je takva odluka imala na novonastale države i učesnice u ratu tokom i nakon raspada Jugoslavije. No, nije sve do medija: i sam Arria pravi krupnu grešku navodeći da je embargo na naoružanje Jugoslaviji uveden 1992. i to bez specificiranja kada tokom 1992., pa se može steći krivi dojam da je embargo uveden u trenutku kada je BiH bila nezavisna i međunarodno priznata država.
Ustvari, embargo na izvoz svog naoružanja u Jugoslaviju Vijeće sigurnosti UN-a uvelo je jednoglasno usvojenom rezolucijom 713 na sjednici održanoj 25. septembra 1991. Sjednicom održanom na nivou ministara vanjskih poslova zemalja članica predsjedavala je Francuska i ova rezolucija prihvaćena je jednoglasno. Iz dokumenata koji su lako dostupni vidljive su okolnosti u kojima je došlo do sjednice Vijeća sigurnosti UN-a, pozicije članica koje su prisustvovale sjednici i čiji su ministri uzeli riječ, kao i samo izlaganje predstavnika Jugoslavije, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Budimira Lončara. Iako se iz njegovog izlaganja i preuzimanja odgovornosti uz opravdanje da nije znao koja strana jeste naoružana može iščitati da je i sam Arria prisustvovao sjednici, stvari i tu stoje drukčije: Venezuela je nestalnom članicom Vijeća sigurnosti UN-a postala tek nakon izbora u Generalnoj skupštini UN-a održanih u oktobru 1991., dok je Srednju i Južnu Ameriku na pomenutoj sjednici predstavljala Kuba, koja je podržala rezoluciju i embargo.
Nepouzdanost memoara
Jasno je da su memoari i sjećanje učesnika historijskih događaja važni historijski izvori, ali ključna opasnost vezana za takve izvore jeste njihova (ne)pouzdanost, i tu Arria nije nikakav izuzetak. Oslanjajući se na knjigu uglednog zagrebačkog historičara Tvrtka Jakovine „Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta“ (Zagreb, 2021.), moguće je izuzetno dobro rekonstruisati unutrašnje prilike u tad još uvijek postojećoj SFRJ. Ovaj dio je bitan za samu interpretaciju motiva za donošenje embarga na naoružanje Jugoslaviji 1991.
U trenutku uvođenja embarga tačno je da je u Hrvatskoj bjesnio rat i da se Jugoslavija nalazila u teškoj krizi. Slovenija i Hrvatska su u junu 1991. proglasile nezavisnost, ali su već početkom jula obje zemlje pristale na tromjesečnu odgodu proglašenja nezavisnosti kako bi se omogućilo zaustavljanje rata i diplomatsko rješenje. Pravno gledano, u septembru 1991. jedina međunarodno priznata država bila je SFRJ, pri čemu u septembru ni Hrvatska ni Slovenija ni iz vlastitih pozicija nisu nezavisne jer su pristale na odgodu takve odluke. Jedina vojska koja je na međunarodnom tržištu mogla legalno nabavljati oružje bila je JNA odnosno Savezni sekretarijat za narodnu odbranu na čijem je čelu bio general Veljko Kadijević. No, samoj Jugoslaviji i JNA već u julu 1991. pojedine zemlje su uvele embargo na izvoz oružja (Francuska, Velika Britanija, Belgija…).
Iako je Lončar bio žestoko kritiziran i od Franje Tuđmana i od Slobodana Miloševića, njegov motiv 1991. sigurno ni na koji način nije bila pomoć JNA ili Miloševiću. Partizanski borac, hrvatski kadar u jugoslovenskoj kadrovskoj križaljci i iskusni diplomata nastojao je u jesen 1991. krizu internacionalizirati kako bi se utjecalo na postizanje mirovnog dogovora. Internacionalizacija krize odgovarala je i zvaničnom Zagrebu, o čemu je Lončar i razgovarao sa političkim vrhom Hrvatske na čelu sa Tuđmanom. Dakle, ako je u septembru 1991. oružje jedina legalno mogla nabavljati JNA, embargo na uvoz oružja išao je ka tome da oslabi njenu poziciju. Zvanični Zagreb imao je određene prigovore na izlaganje Lončara u Vijeću sigurnosti, ali sam embargo nije suštinski problematiziran: on će za Hrvatsku, ali i BiH, postati relevantan tek šest mjeseci poslije, u proljeće 1992., kada će ove zemlje dobiti međunarodno priznanje. Iako je o motivima u međunarodnoj politici uvijek nezahvalno govoriti, iz naprijed kazanog sasvim je sigurno da motiv uvođenja embarga nikako nije bilo nanošenje štete Hrvatskoj ili BiH. Uvođenje embarga održavalo je skoro pa jedinstvenu poziciju međunarodne zajednice u tom trenutku: očuvanje Jugoslavije (za šta su u septembru 1991. bile ne samo Sjedinjene Države već i Njemačka) i potrebu rješavanja krize mirnim putem.
Posljedice embarga
Sukob, kao što danas znamo, nije okončan mirnim putem i rat će potrajati sve do kraja 1995. godine. Kada Hrvatska i Bosna i Hercegovina u proljeće 1992. budu međunarodno priznate zatražit će ukidanje embarga uvedenog 1991. i na tome će ustrajavati sve vrijeme trajanja ratnih sukoba. Suočeni s ogromnom disproporcijom u pogledu vatrene moći, opremljenosti i obučenosti, i Sarajevo i Zagreb će smatrati ukidanje embarga svojim vitalnim interesom. Pa ipak, Vijeće sigurnosti UN-a će uporno odbijati pozive da se embargo ukine, a motivi za takav stav su kompleksni i nemoguće ih je ukratko iznijeti. Jedan od dominantnih motiva koji su se mogli čuti u javnosti bio je da bi ukidanje embarga ugrozilo snage UNPROFOR-a na terenu. Sam UN pozvan je da uputi mirovne snage u Jugoslaviju od strane tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Stipe Mesića upravo uoči sjednice Vijeća sigurnosti održane 25. septembra 1991. To govori ne samo o tome da je zvanični Zagreb podržavao internacionalizaciju krize već i da su pitanja embarga i UNPROFOR-a usko povezana od samog početka.
Kako je u knjizi koja je ustvari prerađeni doktorat „Ispod plavih šljemova: Motivi država za sudjelovanjem u misiji UNPROFOR 1992-1995.“ (Zagreb-Sarajevo 2015.) pokazao Vladimir Filipović, uvođenje embarga nije odstupalo od uobičajene prakse UN-a. Odluka o uvođenju embarga „nije bila puno kontroverznija od svega ostalog što je karakteriziralo međunarodni angažman u bivšoj Jugoslaviji“ koji je, kako je autor pokazao na primjeru UNPROFOR-a, bio, blago kazano, kontroverzan, a u suštini neučinkovit. Kao ministar vanjskih poslova BiH, Haris Silajdžić je 1993. tražio ukidanje embarga pri tom prihvatajući ideju da se nakon ukidanja embarga UNPROFOR povuče. Članice Organizacije islamske konferencije i Arapske lige podržale su ukidanje embarga i povlačenje UNPROFOR-a (čak i Egipat i Jordan koji su imali raspoređene trupe u BiH i Hrvatskoj), ali je to za većinu ključnih međunarodnih igrača bilo neprihvatljivo. Sjedinjene Države također su podržavale embargo, pa čak i glasovi koji su pozivali na ukidanje embarga, ponajviše među republikancima, uglavnom su to činili iz sasvim razumljive računice: bolje je poslati oružje nego naše dečke.
Oružje ipak stiže
Embargo nikada nije ukinut i jedno je sasvim otvoreno pitanje kakav je on utjecaj stvarno imao. Uprkos embargu, vatrena moć, opremljenost i obučenost Hrvatske vojske 1995. daleko je nadmašila snage pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Iako je Armija BiH bila najviše pogođena embargom, ona je do 1995. po svim ključnim parametrima znatno bolje stajala nego na početku rata iako je još uvijek zaostajala u opremi u odnosu na Vojsku Republike Srpske (prema tadašnjoj procjeni američkih obavještajaca, odnos tenkova bio je 4:1, a artiljerije 2:1). „Treba uzeti u obzir specifičnosti tržišta oružja i činjenicu kako se Hrvatska, a nešto manje i BiH, vrlo dobro naoružala bez obzira na embargo. Glavni problem tih država nije bio embargo nego ograničena finansijska sredstva za nabavu oružja i nepostojanje vlastite vojne organizacije koju su obje države s vremenom više ili manje nadoknadile“, piše Vladimir Filipović u već spominjanoj knjizi o ulozi UNPROFOR-a.
Kršenje embarga
Embargo ne samo da je kršen nego su u tome učestvovale i zemlje koje su ga predložile, kao što je Austrija, zemlje na koje se odnosio, kao što je Slovenija, preko koje je nabavljano oružje za Hrvatsku i BiH, ali i zemlje koje su odbijale da ga ukinu sve vrijeme trajanja rata, kao što su Sjedinjene Države, koje su žmirile na oba oka kada su u pitanju bile, naprimjer, isporuke iranskog oružja. Britanski obavještajni podaci govore o nezadovoljstvu Velike Britanije činjenicom da su Sjedinjene Države (in)direktno 1994. naoružavale snage ARBiH, HVO-a i HV-a u zoni odgovornosti BRITBAT-a u Srednjoj Bosni. Na kraju, uprkos uobičajenoj percepciji kako je Rusija bila prosrpski orijentisana, Rusija je ustvari aktivno naoružavala HV. Osim helikoptera, aviona i drugih sistema, Hrvatska je 1994. usred embarga uspjela dobiti i tad najmoderniji protuzračni sistem S-300, sistem koji će, naprimjer Kina, koja uopće nije imala embargo, nabaviti tek 1999., a Iran tek nekoliko decenija poslije. Naravno, kako je oružje stizalo, od koga je kupovano i koliko je embargo usporavao i poskupljivao proces nabavke oružja važna su i kompleksna pitanja kojima se ovdje ne bavimo detaljnije. Ključno je da je oružje, ipak, stizalo i pored embarga.
Jasno je da je uloga međunarodne zajednice kontroverzna, a u mnogim momentima rata u BiH i sramna. Pa ipak, osjećaj doživljene nepravde i suočenost sa licemjernošću globalne politike nikako nas ne bi trebali odvesti ka iskrivljivanju povijesnih činjenica.
Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
