Bosna i Hercegovina nije nastala u Dejtonu
Milan Blagojević, bivši savjetnik članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović, je u nedavno ponavio tezu prema kojoj državna imovina Bosne i Hercegovine zapravo pripada entitetima. Osnov njegovog argumenta je naizgled jednostavan: pošto državna imovina nije izričito navedena među nadležnostima institucija Bosne i Hercegovine u članu III/1 Ustava BiH, onda, prema članu III/3.a, pripada entitetima.
Problem s ovom konstrukcijom nije samo u tome što je pogrešna.
Problem je što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine upravo takvu argumentaciju već razmotrio i odbacio.
Blagojević brka nadležnost i vlasništvo.
To je osnovna greška njegovog tumačenja.
Član III Ustava Bosne i Hercegovine uređuje raspodjelu nadležnosti između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta. Međutim, iz činjenice da neka oblast nije navedena u katalogu iz člana III/1 ne može se izvesti zaključak da je imovina države automatski postala vlasništvo entiteta.
Nadležnost nije isto što i vlasništvo.
Ustavom se može odrediti da jedan nivo vlasti upravlja određenim dobrom, donosi propise o njegovom korištenju ili obavlja određene javne funkcije u vezi s njim, a da taj nivo vlasti nije njegov vlasnik.
Upravo to je Ustavni sud objasnio i na primjeru šuma: entitet može biti nadležan za gazdovanje i zaštitu šuma, ali iz te nadležnosti ne proizlazi da je vlasnik državnih šuma.
Profesor Blagojević iz norme o raspodjeli javnih ovlaštenja pokušava izvesti normu o sticanju vlasništva.
Takve norme u Ustavu nema.
Postoji, međutim, član I/1 Ustava.
Za razumijevanje državne imovine nije dovoljno pročitati samo član III Ustava.
Treba pročitati i njegov prvi član.
A u članu I/1 piše da:
„Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada ‘Bosna i Hercegovina’, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom…“
Ova jedna rečenica ruši temelj Blagojevićeve konstrukcije.
Bosna i Hercegovina nije nastala u Dejtonu.
Nisu Rs i Federacija Bosne i Hercegovine u Dejtonu osnovale novu državu i prenijele joj dio svojih prava.
Dogodilo se upravo suprotno.
Republika Bosna i Hercegovina nastavila je svoje pravno postojanje kao Bosna i Hercegovina, dok je Dejtonskim ustavom promijenjena njena unutrašnja struktura.
A ako država nije prestala postojati, nisu prestala ni njena imovinska prava.
Entiteti nisu pravni sljednici Republike Bosne i Hercegovine
Ovdje dolazimo do pitanja na koje bi profesor Blagojević morao dati veoma jednostavan odgovor:
Ko je pravni sljednik Republike Bosne i Hercegovine?
Rs?
Federacija Bosne i Hercegovine?
Ili Bosna i Hercegovina?
Odgovor daje sam Ustav.
Bosna i Hercegovina.
Zato je Ustavni sud u predmetu U-8/19 izričito zaključio:„Bosna i Hercegovina je titular imovine svojih pravnih prednika“, dodajući da “predmetno poljoprivredno zemljište predstavlja dio državne imovine čiji je titular BiH”.
To je pravna posljedica kontinuiteta države.
Entiteti nisu države sukcesori SFRJ.
Entiteti nisu pravni sljednici SRBiH.
Entiteti su dijelovi unutrašnje ustavne strukture Bosne i Hercegovine.
Zato nastankom entiteta nije moglo doći do automatskog prijenosa vlasništva države na entitete.
Aneks 2 nije ugovor o prijenosu vlasništva
Posebno je problematična Blagojevićeva tvrdnja da šume, vode i zemljište pripadaju entitetima na osnovu Aneksa 2 Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Aneks 2 uređuje međuentitetsku liniju razgraničenja.
On određuje teritorijalni razmještaj entiteta.
Ali teritorijalno razgraničenje nije ugovor o prijenosu vlasništva.
Nigdje u Aneksu 2 ne piše da državna imovina koja se nalazi s jedne strane međuentitetske linije postaje vlasništvo Rs, a ona s druge strane vlasništvo Federacije BiH.
Kada bi Blagojevićevo tumačenje bilo tačno, Dejtonskim sporazumom bila bi izvršena jedna od najvećih eksproprijacija u evropskoj pravnoj historiji: država za koju isti sporazum izričito kaže da nastavlja postojati ostala bi bez ogromnog dijela svoje imovine, a da u Ustavu i Dejtonskom sporazumu ne postoji nijedna odredba kojom tu imovinu prenosi na entitete.
Takva odredba ne postoji.
Geografija nije pravni osnov za sticanje vlasništva.
Ako se državna šuma nalazi na teritoriji Rs, iz toga ne slijedi da je vlasništvo Rs, kao što ni državna zgrada koja se nalazi u Sarajevu samom tom činjenicom ne postaje vlasništvo Kantona Sarajevo.
Ustavni sud je već odgovorio i za zemljište, i za vode, i za šume
Ovdje više ne govorimo o teorijskoj ustavnopravnoj raspravi.
Postoji čitav niz konačnih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
U predmetu U-8/19, koji se odnosio na poljoprivredno zemljište, Sud je utvrdio da predmetno zemljište predstavlja državnu imovinu čiji je titular Bosna i Hercegovina.
U predmetu U-9/19, koji se odnosio na unutrašnje vode, Sud je zaključio da se vode kao javna dobra smatraju državnom imovinom.
U predmetu U-4/21, koji se odnosio na šume i šumsko zemljište, Sud je ponovio isti princip i proglasio neustavnim upravo onaj dio zakonskih odredbi Rs kojim su šume proglašene „vlasništvom Republike“.
Dakle, gotovo svaka ključna kategorija koju profesor Blagojević danas pokušava proglasiti entitetskom imovinom već je bila predmet ustavnosudskog odlučivanja.
I svaki put rezultat je bio isti.
Jahorina je pokazala šta ova pravila znače u praksi
Posebno je važna novija odluka U-6/24.
Vlada Rs pokušala je raspolagati državnim zemljištem na Jahorini.
Ustavni sud više nije odlučivao samo o apstraktnom pitanju ko je nadležan da donese zakon.
Sud je zaključio da je Vlada RS neovlašteno raspolagala državnom imovinom, osporenu odluku proglasio ništavom i naložio poništavanje odluka i aktivnosti koje su na njoj zasnovane.
Dakle, ustavnopravni princip ima veoma konkretnu posljedicu: entitet ne može državnu imovinu prvo proglasiti svojom, zatim je prodavati ili na drugi način njome raspolagati, pa onda iz vlastitog protivustavnog akta izvoditi dokaz da je njen vlasnik.
A šta je sa Sporazumom o sukcesiji?
Ni tu Blagojevićeva konstrukcija ne pomaže njegovoj tezi.
Ko je država sukcesor SFRJ?
Bosna i Hercegovina ili Rs?
Ko je potpisnica međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije?
Bosna i Hercegovina ili njeni entiteti?
Odgovor je ponovo očigledan.
Bosna i Hercegovina.
Entiteti nisu subjekti međunarodne sukcesije bivše SFRJ.
Zato imovina koja je po međunarodnom Sporazumu o sukcesiji pripala Bosni i Hercegovini nije mogla istovremeno, nekim nepostojećim pravnim automatizmom, postati vlasništvo jednog od njenih entiteta.
Niko ne tvrdi da svaka državna nekretnina mora pripasti institucijama BiH
Još u Rimskom pravu definirana su tri temeljna elementa prava vlasništva: usus, fructus i abusus ( upotrebe, ubiranja plodova i raspolaganja). Ova tri elementa definiraju vlasnička ovlaštenja u svim modernim pravnim sistemima. I dok oni koji pravnim argumentima ukazuju na pravo države BiH na državnu imovinu ne negiraju potrebu da se državnim zakonom normira pravo upotrebe i ubiranja plodova državne imovine od strane entiteta, kantona, gradova, općina…, negatori države BiH i njenog prava na imovinu insistiraju na trećem pravu – pravu raspolaganja državnom imovinom od strane entiteta i(li) kantona. To je moguće, ali tek kada Kanton Sarajevo, Hercegovačko – neretvanski kanton ili Rs budu države.
Ovdje treba biti pravno precizan.
Iz svega navedenog ne proizlazi da svaka nekretnina koja se u historijskim evidencijama vodila kao državna ili društvena imovina mora zauvijek ostati u punom vlasništvu ili korištenju institucija Bosne i Hercegovine.
To Ustavni sud nije rekao.
Državnim zakonom može i treba biti uređeno koja imovina je potrebna institucijama Bosne i Hercegovine, koja treba pripasti ili biti data na korištenje entitetima, Brčko distriktu, kantonima, gradovima ili općinama.
Ali postoji ogromna razlika između raspodjele državne imovine na osnovu zakona države i jednostranog proglašavanja državne imovine vlasništvom jednog entiteta, jednog kantona, Grada Srajeva ili Općine Neum.
Upravo je to srž cijelog spora.
Milan Blagojević, naravno, ima pravo smatrati da je Ustavni sud pogrešno protumačio Ustav.
Može napisati knjigu o tome.
Može objaviti desetine članaka.
Može kritikovati svaku pojedinačnu odluku.
Ali kao pravnik mora znati da postoji jedna prilično nezgodna ustavna norma za njegovu argumentaciju.
Član VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine:
„Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.“
Ne piše: konačne su ako se s njima slaže profesor Blagojević.
Ne piše: obavezujuće su dok Narodna skupština Rs ne odluči drugačije.
I ne piše: obavezujuće su samo odluke koje odgovaraju političkim stavovima jednog entiteta.
Piše jednostavno: konačne i obavezujuće.
Zanimljivo je da Blagojević u nedavnom intervjuu priznaje legitimitet sadašnjeg Ustavnog suda i njegovih odluka uprkos tome što Sud nije popunjen u punom sastavu.
Dakle, kada mu određena odluka odgovara, institucija postoji i njene odluke proizvode pravne posljedice.
Kada mu ne odgovara – njegovo lično tumačenje Ustava trebalo bi imati veću snagu od konačne odluke Ustavnog suda.
To nije ustavno pravo.
To je izbor prava à la carte. (Senad Pećanin, Politički.ba)
Edin Zubčević: Još malo pa prestalo
Ostale su još samo dvije sedmice do početka predizborne kampanje. Taman da dugo toplo ljeto prođe, da završe godišnji odmori političara koji se odmaraju od nerada. Da prođe ovo ljetno zatišje pred jesenju buru u kojoj brodolom trebaju očekivati samo građani. Političari će opet dosegnuti sigurne obale i mirne luke splavima sinekura.
Troškovi života su proteklih nekoliko godina dramatično uvećani, odnosno standard građana je drastično snižen. To političari ne osjećaju jer primaju basnoslovne plate i uživaju sve zamislive i nezamislive privilegije. Njihova nezajažljivost i pohlepa su neopisive. Najnoviji primjer je supruga Denisa Zvizdića, višedecenijskog SDA beskorisnika, i višegodišnje niškoristi NiP-a. Zatražila je i dobila novčanu pomoć od kantonalnog preduzeća Pokop u kojem je zaposlena kao pripomoć za liječenje člana porodice. Tri prosječne plate je dobila za liječenje Denisa Zvizdića koji decenijama prima previsoke plate s grbače sirotinje a da niko mimo njegovih nikad nikakve koristi od njega i njegovog političkog angažmana nije imao, ni vidio. I to je opšte mjesto i zajednički imenitelj političara. Beskorisnost i bezobraznost. Tako je i šef kabineta ministra odbrane Heleza, uzeo otpremninu i opet se zaposlio na isto mjesto kod ministra Bazukana. Isto je svojevremeno uradio i šef kabineta Borjane Krišto. I Sin Svoga Oca, B Izetbegović, je davno uzeo otpremninu a nikako da se otpremi sa političke scene i iz naših života. Opet se kandidirao za člana Predsjedništva horan da još jednom izađe na megdan bezličnom Bećiroviću koji ga je, onakav kakav je – nikakav, potukao do koljena. Sin Svoga Oca nije uveo niti jednu novu riječ u svoj skromni vokabular a da ne govorimo o novim idejama ili nedajbože o nekom političkom programu za svoju porodičnu partiju. Pokeraški blefira, sa parom sedmica, i nudi stare kadrove za nove probleme, očekujući da će čineći uvijek isto dobiti baš ovog puta drugačiji rezultat.
Od prošlih izbora mogli smo se uvjeriti da nisu svi političari isti, ali su svi vrlo slični, toliko slični da su razlike zanemarive. Politička borba je puka utrka za vlast i privilegije, stranački programi su mrtva slova na papiru, a predizborna obećanja neobavezujuće ispraznice.
Duboki rovovi su davno iskopani. Biće to rat svih protiv svih. Takozvana Trojka, postala je konačno Dvojka kad je Nihad Uk podnio još jednu ostavku na poziciju kantonalnog premijera i još jednom ostao na toj funkciji kao da se ništa desilo nije, osim što je taj svoj dekorativan čin iskoristio za (uzaludnu) samopromociju. Tada je prema instrukciji šefice svoje partije Sabine Čudić bez konsultacija sa koalicionim partnerima unilateralno napravio još jedan kaskaderski politički čin, još jednu pirotehničku predstavu čiji cilj vjerovatno ni samim protagonistima nije sasvim jasan, ali je prekinuo i posljednju koalicionu vezu povjerenja NS-a sa NiP-om i SDP-om. Ipak, nema sumnje da će ukoliko NS preživi ove izbore opet biti prilike za koaliranje. Jer kad je bilo mjesta za Ramu Isaka biće za svakoga. A NS je stranka svakakvih, ali samo nije stranka principijelnih. Ne postoji nijedan samoproklamirani princip koji prvaci te stranke nisu izdali. Dok konzistentne politike, ni programa, nema ni u tragovima. Sabina Čudić je prva podržala južnu interkonekciju da bi ubrzo okrenula ćurak i postala „kritična“ prema tom projektu. Priželjkuje još jedan mandat u državnom parlamentu pa se sama stavila i na vrh kompenzacione liste. Nije sigurna da će dobiti dovoljno glasova za još jedan mandat, a kamoli dodatni kompenzacioni mandat kao na prošlim izborima Peđi Kojoviću, još jednom parlamentarnom veteranu NS-a u klasi Halida Genjca i Saše Magazinovića. Primjera je više nego potrebe da se nabrajaju.
Ali to ni izdaleka nije sve. Napukla je tikva između NiP-a i SDP-a. Predsjednik NiP-a je bio i ostao politički improvizator, pa je i njegova politika provizorij a mandat na čelu Ministarstva vanjskih poslova nije najgori do sada jer uvijek postoji dno Bisere Turković, mada je epizoda ispuhivanja pink flaminga novo dno. Stranka ružičastog flaminga se može eventualno pohvaliti rezultatima u sarajevskoj opštini Ilidža. Ipak, još se sjećamo NiP-ovih autogolova, postignutih makazicama pod prećku, u opštini Centar. Sjećamo se i genetski predodređenih koji su izgleda genetski predestinirani samo za dvolične politike i sumnjive rabote – davno su prešli sve crvene linije.
S druge strane, SDP očekuje da se i ovaj put do biračkih mjesta provoza Štetinim tramvajima, autobusima i minibusevima. Za razliku od većine drugih, Šteta ima šta pokazati. Šteta što nije pokazao sve ugovore o nabavkama i trošenju novca građana.
Sreća u nesreći pa nema potrebe dužiti na temu političke ponude pred praskozorje još jednih opštih izbora. Sve je već viđeno. Sve su nade davno zgasle. Osim nade da postoji nada.
Ono što ove izbore čini posebnim jeste da niko iole informiran ništa konkretno više ne očekuje. Nije svejedno ko će pobijediti. Vjerovatno niko. Pobijediće neka neprincipijelna i neprogramska koalicija. Građani će sigurno opet izgubiti. Ne, nije svejedno ko će pobijediti, jer nisu svi isti. Ali ko god da pobijedi biće skoro isto, jer su svi zapanjujuće slični. Skoro isti.
Iako isto i isto nisu isto, nama će na kraju skoro sve biti opet isto. Jedno te isto i jedno te isto, monotoni je refren naših života. (Edin Zubčević, Nomad)
Autofagija: ćelijski „samojed”
Autofagija je jedan jako interesantan proces koji se događa u našim ćelijama. Ime potiče iz grčkog jezika i znači „jedenje samog sebe“. To je ključni proces u ćelijama našeg tijela koji omogućava održavanje ravnoteže i zdravlja. Ovaj mehanizam funkcioniše kao unutrašnji sistem reciklaže – ćelije razgrađuju i uklanjaju oštećene ili disfunkcionalne dijelove i ponovo koriste njihove komponente za proizvodnju energije i građu novih molekula. Autofagija igra presudnu ulogu u odgovoru na stres, zaštiti od bolesti i očuvanju ćelijske funkcije tokom starenja.
Moramo shvatiti kako se sve molekule u našem organizmu ili sastoje iz manjih molekula – proteini od aminokiselina, nukleinske kiseline DNK i RNK od šećera, purinskih i pirimidinskih baza te fosforne kiseline, ili se mogu metabolizirati u neku drugu molekulu. Sve ove mijene molekula zapravo čine ono što zovemo metabolizam.
A sad zamislimo da su komponente ćelije kao neki skup lego kockica. I kada se nešto kreira, može se rasformirati i napraviti nešto drugo. E autofagija je proces koji to omogućava.
Zašto je autofagija važna?
Bez autofagije, naše ćelije bi se preplavile otpadnim materijalom, što bi dovelo do oštećenja i disfunkcije. Ovaj proces je posebno značajan za sprečavanje i smanjenje rizika od neurodegenerativnih bolesti poput Alzheimerove i Parkinsonove bolesti, jer uklanja nagomilane proteine koji mogu biti toksične za ćelije mozga. I ne samo za mozak, nego i za druge organe. Autofagija takođe igra ključnu ulogu u imunološkom odgovoru, jer omogućava ćelijama da unište viruse i bakterije, kao i da prežive tokom perioda gladovanja koristeći unutrašnje resurse. A gladovanje je jedan od pokretača autofagije.
Postoje određeni dokazi i da autofagija povećava dugovječnost eukariotskih ćelija (4). Međutim, nije svemoćna i može imati kontraefekte, stoga nastavite čitati.
Nobelova nagrada za istraživanje autofagije
Za detaljno proučavanje autofagije i otkrivanje njenih mehanizama, japanski naučnik Jošinori Osumi (Yoshinori Ohsumi) dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 2016. godine. Njegovi eksperimenti na kvascu omogućili su razumijevanje molekularne osnove autofagije, kao i otkrivanje gena i proteina koji kontrolišu ovaj proces. Ovo otkriće otvorilo je vrata za istraživanje novih terapija za širok spektar bolesti, uključujući rak, dijabetes i neurodegenerativne poremećaje.
Autofagija se dešava putem mehanizma koji ovisi o enzimu lizozimu, koji razlaže proteine. Kontrola ovog mehanizma je vrlo fina i svrha procesa je zapravo odbrana od gladi. Odnosno, ćelije ako ne dobijaju hranu, koriste unutrašnje resurse. Kao da je ratno stanje.
Autofagija i intermitentni post
Intermitentni post, metoda ishrane koja uključuje periode gladovanja i jedenja, dobio je na popularnosti u posljednjih nekoliko godina, djelimično zahvaljujući njegovoj povezanosti sa aktivacijom autofagije. Tokom gladovanja, ćelije nemaju dovoljno energije iz spoljašnjih izvora hrane, pa prelaze na reciklažu unutrašnjih resursa kroz autofagiju. Ovo omogućava ćelijama da se „očiste“ od oštećenja i obnavljaju svoje funkcije.
Da bi organizam ušao u autofagiju, potrebno je da gladujemo 24 do 48 sati.
Studije sugerišu da periodično gladovanje može poboljšati metaboličko zdravlje, smanjiti rizik od hroničnih bolesti i podstaći dugovječnost, upravo zbog stimulacije autofagije. Međutim, važno je napomenuti da intermitentni post nije univerzalan i da bi trebalo konsultovati ljekara prije uvođenja ove prakse, naročito kod osoba s postojećim zdravstvenim stanjima. Neka istraživanja su pokazala da ako neko primjenjuje intermitentni post i odmah nakon perioda gladovanja jede hranu koja ima neki karcinogen, zapravo povećava rizik od raka (1). Dakle, intermitentni post je dobar samo i ako nastavimo sa zdravim životnim stilom.
Naime, iako zdrave ćelije pomoću autofagije uklanjaju oštećene dijelove i tako se štite od raka, neke tumorske ćelije taj isti mehanizam „otmu“ i koriste ga da prežive. Istraživači sa Univerziteta u Edinburghu pokazali su da autofagija ne pomaže tumoru samo tako što ga „hrani“, već i tako što obavlja posebne, korumpirane funkcije koje pogoduju razvoju raka.
Također, oko autofagije kruži i mnogo mitova i pseudonauke. Različiti gurui, samoprozvani eksperti za nutricionizam, šire dezinformacije o autofagiji i intermitentnom postu, govoreći da je to nešto što je magično i svemoguće. A nije. Recimo, oni će vam govoriti da je autofagija lijek za rak, ali istina je da ovaj proces može imati ulogu u zaštiti od raka, ali i može doprinijeti raku. Recimo, autofagija može doprinijeti degradaciji faktora koji doprinose ćelijskoj smrti – apoptozi, što je prirodni mehanizam uništavanja ćelija raka. Ali autofagija kontroliše i proces upale, i na taj način smanjuje rizik od raka. Istina je da mi još ne razumijemo u potpunosti međudjelovanje autofagije i drugih fino kontrolisanih procesa u organizmu da možemo znati kako će se gladovanje i autofagija odraziti na tijelo.
Evo samo jedan primjer tog problema.
Učestalost kolorektalnog karcinoma povezana je s ishranom bogatom mastima, koja povećava nivo žučnih kiselina u debelom crijevu, posebno dezoksiholne kiseline. Ova kiselina podstiče autofagiju u zdravim epitelnim ćelijama debelog crijeva, što im pomaže da prežive u stresnim uslovima. Međutim, kod ćelija kolorektalnog karcinoma, autofagija je stalno aktivna i služi kao mehanizam preživljavanja. Ovaj proces predstavlja izazov u terapiji kolorektalnog karcinoma, jer ga je potrebno prevazići kako bi se efikasno uništile ćelije tumora ( 2).
Autofagija može podstaći rast ćelija raka (3), a isti navedeni rad pokazuje i kako autofagija može supresirati rak.
Autofagija diže naš organizam na jedan viši nivo pripravnosti i zapravo je stres za organizam. Iz tog stresa može se dogoditi nešto dobro, ali ima i svoje rizike.
Autofagija: još jedna termin koji je žrtva alternativne medicine
Međutim, autofagija je još jedan termin koji je ukrala alternativna medicina te se širi mnogo loših savjeta i dezinformacija o autofagiji – da može liječite rak i druga oboljenja. Autofagija nije prekidač koji se pali i gasi kad mi to želimo niti je lijek za sve. U krugovima alternativne medicine, autofagija se prikazuje kao gotovo magijski proces: „Očisti sve toksine“, „ubija sve viruse“, „sprečava rak“, „podmlađuje“, „resetuje organizam“. Nijedna od ovih tvrdnji nije tačna u formi u kojoj se plasira.
Autofagija nema nikakve veze s „toksinima“ kako ih alternativna medicina zamišlja. Radi se o ćelijskom recikliranju, ne o ispiranju krvi, jetre ili crijeva. Mit o „nakupljenim toksinima“ služi kao marketinški alat.
Nakon što je Yoshinori Ohsumi dobio Nobelovu nagradu za istraživanje mehanizama autofagije, alternativni krugovi su iskoristili taj događaj da tvrde: „Nauka je dokazala da post liječi sve!“
U stvarnosti — Nobelova nagrada je dodijeljena za osnovna molekularna istraživanja, ne za terapijske protokole.
Ovaj termin zloupotrebljavaju raznorazni šarlatani, priučeni treneri i nutricionisti. Govore kako tijelo mora „ući u autofagiju” da se detoksicira. Sve ovo bi vam trebale biti crvene zastavice za uzbunu. Autofagija nije čarobni štapić koji će vam regulisati hormone ili izliječiti rak, nije sredstvo za čišćenje organizma. Čak naprotiv, može imati i posljedice u specifičnim situacijama, posebno ako dolazi do izgladnjivanja pacijenata i kaheksije. U nekim slučajevima može pogodovati i rastu tumora da tumor reciklira proteine nastale autofagijom.
Dosta zaključaka o autofagiji počivaju na eksperimentalnim prekliničkim studijama na kulturama ćelija i životinjama, tek se gradi korpus dokaza za stvarne učinke na ljudima. No svakako je kalorijski deficit bolji nego suficit i treba kontrolisati unos kalorija, kao i vrstu hrane.
Autofagija je moćan podsjetnik na to kako naše tijelo posjeduje sofisticirane mehanizme za održavanje zdravlja. Proučavanje ovog procesa ne samo da nam pomaže razumjeti osnovne principe biologije, već nas inspiriše na promjene koje mogu podržati zdraviji način života, ali i upozorava kako možda nešto što mislimo da je super i zdravo možda ima i kontraefekte u ovisnosti o okolnostima. (Jelena Kalinić, Nauka govori)
