Izlazna vrata za Dubravku

Previše jedinstva u premalo prostora. Tako bi mogla glasiti jedna od kraćih i ne nužno manje preciznih definicija Hrvatske. One Hrvatske koja je serijom dobro odmjerenih udaraca – jer se višak jedinstva osigurava viškom nasilja – Dubravki Ugrešić pokazala izlazna vrata. Napuštanje ćelije svakako predstavlja izlazak na slobodu, no ostaje pitanje u kolikoj je mjeri taj izlazak doista potpun; koliko tebe ostaje u ćeliji ili, u goroj varijanti, ćelije u tebi.

U ovakvim prilikama obično se izbjegava govoriti o nasilju i popratnim gadostima, no ovdje ćemo, sabotirajući običaje, podsjetiti upravo na to. Dužni smo to prema Dubravki Ugrešić, iz čijeg smo primjera mogli naučiti – tko je učiti htio, dakako – da je individualni moral u nepomirljivome sukobu s odanošću naciji, štoviše, da moralno postupanje gotovo neizbježno vodi u ono što se vladajućim vokabularom evidentira kao nacionalna izdaja. Toj konstataciji, da je u nekim vremenima za pristojna čovjeka “nacionalna izdaja” jedini moralno prihvatljiv čin, valja dodati i napomenu kako je karakteristika tih vremena da traju više-manje stalno.

Osim toga, dobri odnosi s vlastitom savješću jedino su što nas spašava od usuda poslušnosti. A iskustva s ovih prostora neumoljivo potvrđuju da autorska prava nad najvećim zlodjelima, i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu, ne pripadaju onima istinski uvjerenim, već onima poslušnim. Najmanje treba čuditi što pretežni dio Dubravkina književnog stvaralaštva predstavlja svojevrsnu odu neposluhu.

Tu je zatim, kao faktor zbunjivanja, neosporna spisateljska veličina Dubravke Ugrešić – potvrđena izvan granica palanke – što se nacionalistima ukazuje kao teško rješiv problem: oni je ne mogu ni podnijeti ni zaobići, ona je u isti mah i neprihvatljiva i neizbježna. Nije dakle isključeno da će se u doglednoj budućnosti hrvatska kulturna birokracija potruditi da Dubravku bezbolno uklopi u službeno izdanje nacionalnoga književnog kanona. I to služeći se oprobanom metodom: najprije falsificirati, pa tek onda kanonizirati. Povaditi zube, ispeglati neudobne misli, zaturiti teže probavljive stavove, pogotovo one vezane uz domovinska pitanja… otprilike kao što je Krleža promišljeno krivotvoren da bi mogao biti obogotvoren. Mic po mic, taj je proces zapravo već započet, jer je Dubravka tiho i perfidno uvrštena u lektiru, ali – da ne bude zabune, da ne bude uzbune – kao autorica književnosti za djecu.

Stoga je ovo možda jedna od zadnjih prilika da govorimo istinu. A govoriti danas istinu znači još jednom pljunuti u lice i hrvatskoj državotvornoj ideologiji, i takozvanoj hrvatskoj duhovnoj obnovi, i hrvatskoj kulturnoj eliti koja je razvijala zastave te ideologije i te obnove, i hrvatskoj inteligenciji koja je bila zadužena za ovacije i aplauze, i – naposljetku – najvećem dijelu radnoga logora koji se od milja naziva hrvatskim društvom. Ne trebaju nas u tome sputavati ni rezignirajuća distanca ni duboko osjećanje poraza, sada naglašeno jednom preuranjenom smrću.

Progon Dubravke Ugrešić i nevelike skupine intelektualaca sličnih njoj bio je dio državnog projekta, i to projekta kojemu se danas pridaje spomenička i mitska važnost, što će reći da su njegovi normativi još uvijek validni. Nije se radilo o nekakvoj spontanoj provali nacionalne histerije, nego o organiziranom teroru sistema, koliko god da su se mnogi od aktera ponašali mahnito. Poznata su nam ta prezimena – svi ti kuljiši, letice, novaci, šoljani, flakeri, kamenske i ostali – ali ona su od perifernog značaja. Uostalom, zna se da je najmanji udio osobnosti prisutan u streljačkim strojevima.

Uništavanje knjiga, zabranjivanje pisaca, medijske potjernice, zatiranje tragova antifašizma… – to nisu bile anomalije ili zastranjivanja, već sama bit projekta zvanog Hrvatska. A u njegovu središtu himera od kapitalne vrijednosti, konstrukt nacionalne kulture, duhovni vrt ograđen bodljikavom žicom iz kojeg se permanentno odstranjuje etnički i ideološki korov. Magični spoj testosterona i domoljubnih osjećaja proizveo je, da parafraziram Dubravku, čisti hrvatski mrak, socijalni ambijent u kojem se krijesnice promatraju kroz nišanske sprave.

Taj koncept kulturnoga zločina, makar i zbog iskustva vlastite kože, Dubravka je opisala bolje od ikoga drugog. Daleko od toga da je on napušten. Današnji privid utišanog komešanja prije upućuje na zadovoljstvo obavljenim poslom, a zatim i na to da se protokom vremena smanjuje naša osjetljivost na vulgarnost i barbarstvo, da se dovršava normaliziranje abnormalnog. (Sedam je bedema i dalje postavljeno da u hrvatske biblioteke ne bi prodrle, na primjer, knjige Konstantinovića ili Kiša, a ista je stvar, uostalom, i s boljim zbirkama Dubravkinih eseja.) Bilo bi naivno od nas da, bez vidljivih znakova katarze, povjerujemo u transformativnu sposobnost nacionalnih institucija i hrvatske kulturne javnosti, koja u najboljem slučaju svoje jučerašnje svinjarije cinično mete pod tepih i čeka komandu za buduće moralno srozavanje.

Na duži rok, ishod je bezmalo ironičan: pukom logikom mjesta autoričina rođenja, hrvatska će nacionalna etiketa na svjetskome kulturnom tržištu biti najprisutnija kroz djelo “nacionalne izdajnice”. Željela to Hrvatska ili ne. Željela to književnica ili ne. Jer, promotri li se stvar s one strane žice, iz bilo kojeg od globalnih uglova, nešto poput hrvatske kulture jedva da postoji, a ako se i pokaže vrijednom spomena, bit će to kao marketinški privjesak uz knjige međunarodno relevantne spisateljice, nepoželjne u tzv. domovini. (Viktor Ivančić, Novosti; Tekst je izgovoren na komemoraciji Dubravki Ugrešić, 17. travnja u Zagrebu.)

Kakav je bio ideološki dril u SFRJ?

U Titovoj Jugoslaviji, imali smo gotovo pola vijeka ideološkog drila: nacionalizam je loš, šovinizam je sraman, svi naši narodi i narodnosti su braća i sestre. Imali smo školske psihologe, crvene marame, izviđačke sekcije, izlete na mjesta partizanskih trijumfa i stradanja, revolucionarne pjesme.

Borba protiv nacionalizma u onoj Jugoslaviji bila je iskrena, za razliku od današnjih poziva na “nacionalnu i vjersku toleranciju”. I činilo se da je bila uspješna. Ko nije živio u Bosni ne može ni znati koliko je uspješna bila. Ja sam odrastao ne znajući ko je od mojih prijatelja musliman, ko katolik a ko pravoslavac. Nikada na taj način nisam pomislio ni o sebi ni o njima. Kćerka naših kućnih prijatelja, iz takozvanog “mješovitog braka”, godinu ili dvije pred početak rata pitala je sestru: jesi li ti znala da je naša mama muslimanka?

I onda, na prvi zov nacionalizma, šta smo uradili? Bacili puške koje su nam dali i rekli: ne, svi smo mi braća? Ili smo se poklali?

Ako smo mi, trenirani na “bratstvo i jedinstvo” učinili tako, šta mislite da će učiniti ova djeca, trenirana da mrze? I to će se riješiti tako što će svi prati ruke od te djece, uz poruke da “oni nisu prava Crna Gora”?

A ko jeste prava Crna Gora? Dalaj Lama i monasi iz Šaolina?

Ovo je društvo koje je u zadnjih 30 godina vodilo tri rata. Društvo koje je zbog agresije na susjedne zemlje i narode bilo pod sankcijama međunarodne zajednice i bombardovano od strane NATO-a. Društvo u kojem je sprovedena brutalna “tranzicija”, nasilni čin koji je podrazumjevao radikalnu izmjenu vrijdnosti koje su prethodno promovisane 45 godina, a što je značilo širenje fašizma, rat, siromašenje srednje klase, enormno bogaćenje i fomiranje nove klase bogatih, brisanje radničkih prava, privatizaciju (jedan od sinonima za pljačku), komercijalizaciju zdravstva i školstva, bujanje nejednakosti, deindustrijalizaciju i desekularizaciju.

Ovo je društvo koje je na kilometar vazdušne linije iznjedrilo dva narkoklana. Ovo je društvo u kojem, jer je to politički i ekonomski interes njihovih vlasnika, provladini mediji vode kampanju da se na slobodu pusti čovjek kojeg tužilaštvo sumnjiči da je narko bos. Društvo u kojem 4 000 građana jednog grada svojim potpisom traži da taj čovjek bude pušten na slobodu.

I onda se pitamo: otkud nasilje među našom djecom? I pritom bezočno lažemo o razlozima tog nasilja. (Andrej Nikolaidis, CDM)

Šef UN-a za migracije tvrdi: Više se ljudi iseljava zbog klimatskih promjena nego zbog ratova

Antonio Vitorino, šef Međunarodne organizacije za migracije (IOM) osvrnuo se na prvi kartal ove godine s konstatacijom da je migrantska kriza sve jača, ali da razlog tome nisu samo ratovi.

Broj tražitelja azila koji pristižu u Evropu je 2023. godine naglo porastao. Više od 40.000 ljudi bez dokumenata prešlo je Sredozemno more do sada ove godine što je jedna od najviših stopa od migrantske krize 2015. godine.

Prvi kvartal 2023. bio je i najsmrtonosniji za migrante koji su prelazili Mediteran od 2017. Oko 700 ljudi je umrlo ili nestalo u prva tri mjeseca godine na putu.

Antonio Vitornio, generalni direktor Međunarodne organizacije Ujedinjenih naroda za migracije (IOM) u intervjuu za Euronews kaže da to sve, zapravo nije nova, već nadolazeća kriza.

“Ovo je još jedno poglavlje krize za koju se osjećam kao da se odvija u Evropi već više od osam godina”, odgovara on.

Naglaša da u svijetu vladaju “višestruke krize” koje bivaju sve složenije. Ali, postoji jedna koja je iznad svih drugih – klimatske promjene.

“Višestruke krize su sada složene, ali postoji jedna koja je iznad svih drugih: klimatske promjene. Već neko vrijeme pričamo o tome kako bi vremenski uslovi moglo biti izvor broj jedan za raseljavanje ljudi u budućnosti. Ali imamo oko 20 miliona ljudi koji su raseljeni zbog ovih pojava svake godine”, tvrdi Vitorino.

Više je ljudi raseljenih zbog klimatskih promjena nego zbog sukoba, uprkos činjenici da u mnogim zemljama postoje klimatski osjetljive zemlje sa sukobima u sebi. Dakle, dva elementa igraju zajedno – oni su u interakciji i oni su pokretači pomaka.

“Ovi ljudi, koji su pogođeni klimatskim promjenama – 20 miliona godišnje, na primjer, u posljednjoj deceniji – ti ljudi su, za sada, uglavnom interno raseljena lica, ali prije ili kasnije će preći međunarodnu granicu i oni će postati, recimo, klimatski migranti.. I zato su zaključci Šarm el Šeika bili važni jer je po prvi put, na COP27, prepoznato da klimatske promjene već danas imaju utjecaja na prisiljavanje ljudi na raseljavanje i da moramo pružiti im pomoć za spašavanje života, a zatim pronaći trajna rješenja za budućnost”, mišljenja je Vitorino.

Dodaje da iz tog razloga moramo hitno djelovati u globalnom smislu po pitanju klimatskih promjena i konkretno na najugroženije regije u svijetu. (Euronews, Klix)