Dino Aličić i Gordana Marić sudije su u dva potpuno različita postupka, ali su se našli u vrlo sličnim medijskim ulogama. Prema FTV-u, Aličić je tek četiri mjeseca bio sudija, a već je „na kocku stavio“ sudbinu radnika zeničke Željezare. Prema RTRS-u, Marić je u svojim rukama držala sudbinu 603 zaposlena i morala biti svjesna da odlučuje o javnom servisu „od nacionalnog interesa“.

Kada odluka suda nije odgovarala planovima Vlade FBiH, FTV je pažnju usmjerio i na Aličića, njegovo iskustvo i posljedice njegove odluke. Kada su blokirani računi RTRS-a, ovaj javni servis otišao je još dalje i danima prozivao sutkinju Marić.

U oba slučaja pravni sporovi vrlo brzo su postali priče o – sudijama.

Od pravnog spora do lične odgovornosti

Općinski sud u Zenici 15. jula odbio je prijedlog Vlade FBiH za uvođenje vanredne uprave u Novu Željezaru Zenica. Vlada je pokušavala zaustaviti stečaj i posebnim zakonom preuzeti upravljanje kompanijom, dok je sud zaključio da nisu dokazane sve zakonske pretpostavke za uvođenje vanredne uprave.

Ime sudije Dine Aličića pojavljuje se već prvog dana u izvještavanju FTV-a, i to unutar narativa u kojem su s jedne strane radnici, javni interes i pokušaj Vlade FBiH da spasi Željezaru, a s druge sudska odluka koja taj plan zaustavlja.

U prilogu naslovljenom „Radnici Nove Željezare razočarani odlukom Suda: Stečaj nije opcija“ navodi se da „prema rješenju postupajućeg sudije Općinskog suda Dine Aličića“ vanredne uprave neće biti.

Slijedi naglasak da je sud, iako je prepoznao privredni značaj kompanije, javni interes te moguće socijalne i fiskalne posljedice, dokaze Vlade ipak ocijenio nedovoljnim. No, vrlo brzo fokus se vraća na „razočarane radnike koji su priželjkivali uvođenje vanredne uprave“, te na Vladu FBiH, neslaganje sa zaključcima iz prvostepenog rješenja i najavljenu žalbu.

Dakle, još nema otvorenog napada, ali narativ u kojem Vlada FBiH pokušava spasiti kompaniju i radna mjesta, dok sudska odluka taj plan zaustavlja – već je postavljen.

„Ko je sudija?“

Već narednog dana objavljuje se prilog naslovljen „Ko je sudija koji je odbio Vladin plan za spas Željezare Zenica?“, a koji je naslonjen na izvještavanje portala Raport.

Odbacivanjem prijedloga Vlade FBiH, navodi se u najavi, „širom su otvorena vrata stečaju“, „ugroženo je deset hiljada radnih mjesta“, a riječ je o „direktnom udarcu na privredu Federacije“.

Nakon toga slijedi dio o sudiji Dini Aličiću: „Zanimljivo“, govori voditeljica, „na dužnosti je tek četiri mjeseca, a prethodnog sudskog iskustva nema“. FTV ide i dalje. Za njegovo obrazloženje navodi se da sudija „svjesno zatvara oči pred opasnošću da klasični stečaj ide na ruku privatnim povjeriocima i tajkunskim planovima za likvidaciju firme“.

Reagiralo je Udruženje sudija/sudaca FBiH, osudivši „tendenciozne medijske natpise“ i pozivajući medije da se suzdrže od senzacionalizma i lične diskreditacije. Nezadovoljstvo sudskom odlukom, podsjetili su, rješava se pravnim lijekovima.

Vlada FBiH je žalbu i podnijela, a Kantonalni sud u Zenici potvrdio je rješenje Općinskog suda. Osporavana odluka Dine Aličića, dakle, prošla je kontrolu drugostepenog suda i ostala na snazi.

FTV je posvetila značajan prostor toj vijesti, ali sada bez upadljivog vraćanja na prethodno personaliziranje odluke. Fokus je ponovo bio na sudbini Željezare, mogućem stečaju i radnim mjestima, uz izjave Sindikata i premijera Nikšića.

Epilog je, u međuvremenu, stigao, jer je Općinski sud u Zenici 12. augusta otvorio stečajni postupak nad Novom Željezarom Zenica. Stečaj je nakon odbijanja vanredne uprave bio očekivan ishod, ali to ne mijenja pitanje načina na koji je FTV prethodno izvještavao o sudskoj odluci.

Aličićevo kratko sudijsko iskustvo, njegova biografija i tvrdnja da „svjesno zatvara oči“ pred mogućim posljedicama nisu doprinosili pravnoj analizi rješenja, ali jesu stvarali sliku sudije kao nekoga ko lično stoji između Vlade, radnika i „spasa“ Željezare.

Takav pristup teško je odvojiti od pitanja pritiska na pravosuđe. Sudske odluke svakako moraju biti predmet javne i medijske kritike, ali kritika odluke nije isto što i personaliziranje odgovornosti za njen politički ili ekonomski ishod.

Kod RTRS-a sličan obrazac otišao je još dalje. Javni servis Republike Srpske nije samo izvještavao o postupku nego je i sam bio stranka u njemu, dok je sutkinja Gordana Marić prozivana danima – i to prije nego što je donijela odluku.

Sutkinja u centru višednevne kampanje RTRS-a

U pozadini priče je višegodišnji spor javnih emitera – BHRT-a, RTRS-a i FTV-a – oko raspodjele RTV takse i drugih međusobnih finansijskih obaveza, koji je proizveo niz tužbi i presuda.

Kada su računi RTRS-a blokirani radi izvršenja pravosnažne presude prema kojoj je BHRT-u trebalo isplatiti oko 5,4 miliona maraka, u središte izvještavanja ovog javnog servisa ubrzo je stavljena Gordana Marić, sutkinja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci koja je odlučivala o prigovoru RTRS-a na izvršenje.

U prilogu naslovljenom „Računi blokirani: Sudbina RTRS-a i 603 zaposlena u rukama sudije Okružnog privrednog suda“, već se naslovom odgovornost za ono što će se dogoditi s javnim servisom i zaposlenima praktično prebacuje na sutkinju.

„Radnici sa zebnjom iščekuju odluku kako bi znali da li će 20. augusta dobiti platu“, navodi RTRS. Umjesto pitanja kako je javni servis došao u situaciju da mu računi budu blokirani radi izvršenja pravosnažne presude, stvara se mnogo jednostavnija veza – 603 radnika čekaju platu, a hoće li je dobiti zavisi od Gordane Marić.

RTRS potom Marić i druge sudije „podsjeća“ da je javni servis „od nacionalnog interesa“, a „gospodu sa ročišta“ da je Ustav iznad zakona i da su to „valjda naučili iz osnova prava“. Sutkinji se zatim poručuje da je RTRS osnovala „njena Narodna skupština Srpske“, da je riječ o „jednom od stubova Republike Srpske“, uz pitanje: „Da li zapravo znate o kome raspravljate?“

Ključni spin priloga bio je prebacivanje fokusa s okolnosti i obaveza RTRS-a, a koje su dovele do blokade računa, na Gordanu Marić, kao da upravo od njene odluke zavisi rješenje cijelog problema.

Već narednog dana RTRS nastavlja u istom tonu, ovoga puta prilogom naslovljenim „Pravna borba RTRS za egzistenciju: Zašto je sudija Gordana Marić odbila dokaze RTRS-a?“

Plate zaposlenih predstavljaju se kao da su „u milosti“ sutkinje, problematiziraju se dokazi koje nije prihvatila, povlače se čak i paralele sa suđenjem Miloradu Dodiku, a zatim se pita i „koga se sudije u Banjaluci boje“ – VSTV-a, gubitka pozicija ili „enormno visokih plata“.

Paradoksalno, nakon svega RTRS naglašava da to „nije medijski pritisak“, nego borba za egzistenciju 603 porodice.

RTRS je i narednih dana nastavio izvještavati u sličnom tonu, a zbog svega su reagirali i iz Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci, navodeći da komentiranje procesnih radnji, propitivanje motiva i prejudiciranje ishoda predstavlja direktan pritisak na postupajuću sutkinju. Reagirali su i iz VSTV-a, kao i udruženja sudija RS i FBiH.

Kad Vlada RS preuzme zasluge

Epilog cijele priče posebno je zanimljiv. RTRS je 20. augusta objavio da je račun odblokiran „zahvaljujući pomoći Vlade Republike Srpske“, a zaposlenima je istog dana isplaćena plata. Šta je ta pomoć konkretno podrazumijevala – nisu objasnili.

Nije naveden iznos koji je Vlada uplatila niti je objavljeno da je iz budžeta izmiren dug prema BHRT-u. Ministar saobraćaja i veza RS Zoran Stevanović rekao je tek da su uz pomoć Vlade „uspjeli da isplate plate radnicima RTRS-a“, uz poziv rukovodstvima BHRT-a i RTRS-a da sjednu za pregovarački sto.

Dan kasnije drugi mediji objavili su, pozivajući se na izvore iz banaka, da je Vlada RS zapravo osigurala i višemilionski iznos koji je, zajedno s već blokiranim sredstvima, bio dovoljan za namirenje obaveze prema BHRT-u. Ni tada, međutim, nije bilo potvrđeno da je taj novac već prebačen BHRT-u.

S druge strane, sutkinja Gordana Marić, od koje je, prema višednevnom izvještavanju RTRS-a, zavisilo hoće li 603 radnika dobiti platu, u izvještajima o deblokadi računa praktično nestaje iz priče. Sada su „institucije Republike Srpske“ te koje su, kako je RTRS objavio, sačuvale javni servis i egzistenciju zaposlenih.

Time je, možda, i najbolje ogoljen spin kojim je odgovornost za posljedice blokade prebacivana na Gordanu Marić, iako su problemi koji su doveli do blokade nastajali godinama prije nego što se ovaj predmet uopće našao pred njom.

Na kraju, odluku Dine Aličića, kojeg je FTV predstavio kao neiskusnog sudiju koji je ugrozio radna mjesta, potvrdio je Kantonalni sud, dok Gordana Marić, od koje je prema RTRS-u danima zavisila plata 603 radnika, iz priče praktično nestaje čim problem bude riješen uz pomoć Vlade RS. U oba slučaja mehanizam je bio sličan – složen problem dobio je jedno ime i prezime, a kada se problem tako personalizira, mnogo je lakše proizvesti krivca nego objasniti kako je nastao i ko za njega zaista snosi odgovornost.