Nisam navijao za Sarajevo, ali jesam za Safeta
Da mi je neko još jučer rekao da ću danas pisati tekst o Safetu Sušiću, poslao bih ga… da se prijavi za trenera Želje. Nema ništa što se o Papetu nije napisalo, izgovorilo, ispjevalo, snimilo, ne postoji niko ko drži do svog sportskog, a pogotovo novinarskog, ponosa i (sve)znanja ko do sada, tokom svih godina nije ispucao zalihe komplimenata i panegirika, počasnih salvi za Sušića. Moje znanje u tom pogledu je krhko, a lično iskustvo dobrim dijelom ambivalentno (Nisam navijao za Sarajevo, ali jesam za Safeta), osjećaji podijeljeni. Safeta sam vidio dva puta, jednom davno, davno, krajem sedamdesetih u kafiću “MP”, jednom od prvih na Baščaršiji, koju su držala nesložna braća-nogometaši Fikret Pike Mujkić i Midhat Medo Mujkić, koji je sve do nedavne smrti bio moj najdraži takstista u gradu.
Drugi put sam Safeta vidio prije pet-šest godina, malo nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu. Prolazio je ulicom Ćemaluša s bankarom i diplomatom Kemom Kozarićem pored “Rafaela”, ja sam uveliko pio s ugostiteljem Minjom Halapom i advokatom Fahrijom Karkinom. “Pape, deder svrati da te upoznam sa Senadom Avdićem“, dobacuje mu Minjo. Zaustavi se Safet, ja kažem da nema potrebe da mene neko upoznaje s njim, jer ja njega znam odlično i bez tog ceremonijalnog formalizma, “svašta ti znaš”, kaže Genije i taman kad je naumio krenuti prema “Vatri”, opet se Minjo oglasi, veli: “A sad, Safete, da te upoznam i sa sobom; ja sam Mirsad Minjo Halapa, poznati ugostitelj sa Sedrenika.” I na tome se završilo.
Safet Sušić je vjerovatno genijalni igrač kojeg je gledalo najmanje ljudi na svijetu”, rekao je svojevremeno Vaha Halilhodžić. Pariskog Sušića smo upoznali tek desetak godina nakon završetka njegove igračke karijere. Galaksiji interneta, YouTubea, društvenih mreža do neba smo zahvalni što smo napokon mogli gledati svih 69 golova i više od stotinu asistencija koje su ga ustoličile ispred Ibrahimovića, Ronaldinha, Neymara… za najboljeg igrača u povijest pariskog kluba i najboljeg stranog igrača u povijesti francuske lige. (Senad Avdić, Slobodna Bosna)
28 godina od zločina u Ahmićima i Trusini
- april 1993. godine ostat će upamćen kao jedan od najkrvavijih trenutaka bosanskohercegovačke historije.
Na današnji dan prije 27 godine u selima Ahmići kod Viteza i Trusina kod Konjica ubijeno je 138 ljudi. 138 muškaraca, žena i djece. 138 ljudi ubijeno je zbog pogrešnog imena i prezimena.
Ahmići
„Vojnik mu je naredio da iskorači dva koraka kraj brata Muriza koji je već ležao. Kada je to uradio sa distance od jednog metra pucao mu je u sljepoočnicu i ubio ga. Poslije toga je i meni rekao da iskoračim dva koraka i onda mi je pucao u sljepoočnicu. Pogodio me u lijevi dio glave, a metak mi je izašao kroz desni obraz“.
Upravo ste pročitali svjedočenje Abdulaha Ahmića, jednog od rijetkih koji je preživio stravični masakr u selu Ahmići. Abdulah je preživio streljanje ali njegov otac i brat nisu.
U okviru akcije HVO kodnog naziva ’48 sati pepela i krvi’, u ranim jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine u ovom selu svirepo je ubijeno 116 ljudi od kojih su 32 bile žene i jedanaestoro djece. Godinama kasnije, većina protjeranog stanovništva vratila se u selo. Kuće su obnovljene, ali sjećanja na ubijene očeve majke i djecu ne blijede.
Za zločine protiv čovječnosti u Ahmićima do sad su pred Međunarodnim tribunalom u Hagu odgovarali zapovjednik HVO-a Dario Kordić, koji je osuđen na 25 godina zatvora te Zoran Mirjan i Vlatko Kupreškić koji su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora ali su novom presudom iz 2001. godine oslobođeni optužbi.
Haški sud osudio je i Miroslava Cicka Bralu na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.
Trusina
Istog dana dok su jedinice Daria Kordića ubijale civile u Ahmićima, pripadnici jedinice “Zulfikar” za posebne namjene Armije R BIH, na čelu sa komandantom Zulfikarom Ališpagom ušli su u selo Trusina u opštini Konjic te u samo sat vremena ubili 22 osobe hrvatske nacionalnosti, od kojih je bilo 19 civila i 3 pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Ranjene su još 4 osobe, a među njima 2 djece.
“Nas, žene i djecu, vode iza te kuće gdje su oni postrojeni. Onda je bila rafalna paljba. Kada su nas vratili, koračala sam preko mrtvog supruga”.
O zločinu u Trusini svjedočila je Anica Blažević kojoj je tog dana ubijen suprug Željko.
Iako se na početak suđenja čekalo 17 godina Tužilaštvo BiH je za zločin u Trusini optužilo Mensura Memića, Dževada Salčina, Senada Hakalovića, Nedžada Hodžića, Nihada Bojadžića i Zulfikara Ališpagu.(Tačno.net)
Koliko smrti staje na jednu salvetu?
Neka bude da je Kosovo srce Srbije. Šta nam onda o tom srcu kaže papir koji nije papir? S pravom se odmah buni čitalac, podlaci uništavaju jezik kao što su uništili saveznu državu: jer, ima stvari koje ni papir ne trpi, pa onda podlaci to nacrtaju na papir koji nije papir, pa ti odgonetni jesu li ih nacrtali ili nisu. Čitalac zna, nije to moglo da ga mimoiđe, na papiru koji nije papir, slovenački predsednik, odurni Janša, predložio je i nije predložio podelu Bosne i Hercegovine. I ne samo Bosne i Hercegovine, nego još i Crne Gore, Makedonije, Kosova.
Zaigrao se Janša – četiri zemlje briše sa karte i ponovo ih crta onako kako se njemu sviđaju. Od tog njegovog brisanja i crtanja, neke druge zemlje bi se – recimo to tako – podgojile i postale velike: Albanija, Hrvatska i, naravno, Srbija. Dok bi tri od pomenute četiri – Makedonija, Crna Gora i Bosna (očito bez Hercegovine) – postale još manje nego što su sada. A Kosovo bi, pošto bi se podelilo, jednim delom nestalo u Velikoj Albaniji, a drugim u Velikoj Srbiji. Mora da se Janša ludo zabavljao i smejuljio dok je brisao i nije brisao i crtao i nije crtao na papiru koji nije papir.
Dobro, ne baš samo on. Kažu vesti, sa slovenačkim predsednikom igrao se zemljopisa i mađarski predsednik, notorni Orban. A s Janšom i Orbanom još i predsednici zemalja iz takozvane Višegradske grupe. Sasvim je verovatno da je na zabavu bio pozvan (makar on line) i srpski predsednik koji nije predsednik Vučić. O Vučiću ćemo kad se vratimo na srce (Srbije). Pre toga kratko još o ovim drugima. Naravno: možemo samo spekulisati o njihovim razlozima da odigraju zanimljivu geografiju na račun balkanskih zemalja.
Tek, jedno novo veliko krvoproliće u susedstvu sasvim fino bi odvratilo pažnju od svinjarija u njihovim dvorištima. Treba biti zaista velika budala pa im izaći u susret. Znamo i to, takvih budala ovde ne manjka. Tako stižemo do Vučića. Prema papiru koji nije papir, Srbija bi u novom crtanju ostala bez srca, to jest najvećeg dela Kosova. Da se razumemo, ona to srce nema ni sada, ali se pravi kao da ga ima. Ali, papir koji nije papir to zakucava – ode srce. A kao kompenzacija za srce nudi se deo Bosne i Hercegovine. Ako je Kosovo srce, neka bude da su pluća taj deo Bosne i Hercegovine.
Srbiji se dakle nudi da srce zameni plućima. Naravno, čitalac i to zna, na papiru koji nije papir, ni srce nije srce, a ni pluća nisu pluća. Pa bi tako, mirno, srce moglo da se zameni plućima. Što znači da srce zapravo i nije tako važno kako se o njemu priča. Ono je tek parče teritorije na karti za potkusurivanje. Tamo ćemo dati, ovde ćemo dobiti, kada se sve sabere i oduzme, nismo na gubitku, a možda nešto i ućarimo – razmišlja sitni kalkulant, škljoca makazama i prekraja zemljovid. Iza njega se naguravaju Janša, Orban i ostali iz grupe i trljaju rukicama. Zapljeskali bi od sreće, ali neće da bude zanetog kartografa. (Dejan Ilić, Peščanik)
