Bez etike i empatije. Tako su brojni mediji u Bosni i Hercegovini i regionu pisali o smrti 26-godišnje Adne Rovčanin iz Sarajeva. Da je preminula u nekim drugim okolnostima, vjerovatno ne bi dobila prostor na portalima, ali smrt dva dana nakon svadbe stvarala je “savršeno kliktabilne” naslove koji su podizali broj čitanja kršeći novinarska načela, ali i privatnost porodice.

“Sarajevo u žalosti: Mlada Adna preminula samo dva dana nakon svadbe”  naslov je vijesti objavljene na Dnevnom avazu koji je objavio najmanje još pet objava vezanih za ovu temu. U nekima od vijesti, dijelili su i “posljednji videosnimak Adne, koja je umrla dva dana nakon vjenčanja” kazavši da  “ništa nije slutilo na tragediju”.

Vijesti o smrti podijelili su, između ostalih i portal Klix, Radio Sarajevo, N1, Hayat, DEPO Portal te brojni drugi lokalni mediji iz Bosne i Hercegovine. No vijest je prešla i granice Bosne i Hercegoine. Tako su o njenoj smrti pisali i Blic, Index.hr, Slobodna Dalmacija, Kurir pa čak i magazin People .

Skoro svaki od medija je objavio još najmanje jednu vijest povezanu s ovom temom, a svima je bilo zajedničko to što su istaknuli da je djevojka preminula dva dana nakon svadbe.

Vanja Stokić, urednica portala eTrafika kaže da je ovakvo izvještavanje nedopustivo.

“Javnost je većinom bolesno radoznala i zanima je svaki detalj iz tuđeg života, ali je na novinarima i urednicima da se ne vode time šta publika želi već šta je publici zaista potrebno.  A porodici najmanje treba da mediji razvlače njenu voljenu osobu i prate svaki njihov potez”, navodi ona.

Iako bi novinari trebali biti “gatekeeperi” – čuvari vrata kroz koja vijesti prolaze tek nakon pažljive selekcije – čini se da se dio njih sve više udaljava od te profesionalne uloge. Umjesto da se pridržavaju osnovnih novinarskih vrijednosti poput tačnosti, istinitosti, relevantnosti i javnog interesa, sve je očitije da je njihov glavni kriterij postala – klikabilnost.

Vesima Čičkušić, ekspertica za medijsku pismenost  iz Asocijacije za medijsku edukaciju, demokratizaciju i istraživanja “MEDIANA„  navodi da ovakve vijesti pokazuju krizu profesionalnih i etičkih standarda novinarstva, jer se, kako kaže, pojavljuju ne zbog društvenog značaja, nego zbog emocionalne vrijednosti i znatiželje publike.

“Smrt postaje naslov, a ne vijest, pri čemu se dehumanizuju i događaj i osoba, jer se svode na medijski materijal za privlačenje pažnje”, ističe ona.

Takva praksa otvara niz važnih pitanja o granicama profesionalne odgovornosti i etike u novinarstvu. Kada vijesti gube svoju informativnu, a dobijaju senzacionalističku funkciju, dolazi do zamjene uloga – mediji više ne služe javnosti, već publici, jer služiti javnosti znači doprinositi javnom dobru, dok služiti publici znači zadovoljiti, odnosno dovoljno zabaviti potrošače medijskog sadržaja kako bi povećali gledanost/čitanost.  Tako se u trci za većim brojem klikova, pažnja sve češće usmjerava na ono što izaziva emocije, a ne na ono što doprinosi razumijevanju stvarnosti.

Gdje je granica između javnog interesa i zadiranja u privatnost?

Novinari bi, prema Kodeksu za štampu i online medije u BiH trebali izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti.

“Teme koje uključuju lične tragedije će biti obzirno tretirane, a pogođenim ličnostima će se prići diskretno i sa saosjećanjem”, navodi se u Kodeksu.

Prema riječima naše sagovornice Čičkušić, važno je znati razliku između interesa javnosti i znatiželje javnosti.

“Znatiželja javnosti ne smije biti razlog za objavljivanje medijskih sadržaja kojima se narušava nečija privatnost. Prekomjerno zadiranje u privatnost i iznošenje informacija koje nisu od interesa javnosti, senzacionalistički naslovi, korištenje fotografija i informacija sa društvenih mreža ima emocionalne i psihološke posljedice za članove porodice, koji ponovno proživljavaju gubitak kroz javnu izloženost i komentare nepoznatih ljudi, gdje uz izraze sažaljenja, pojavljuju se i  neprimjereni komentari”, dodaje.

U slučaju Adne Rovčanin medijima očigledno nije bilo dovoljno izvještavanje o smrti te je nekoliko dana kasnije uslijedio novi talas objava o “poznatom uzroku smrti djevojke iz Sarajeva koja je preminula dva dana nakon svadbe”. Tekstovi, gotovo identični po strukturi i tonu, tvrdili su da je obdukcija pokazala da je riječ o meningitisu. Ipak, ni u jednom od članaka koje smo pročitali radeći ovu analizu nije bilo jasno naznačeno ko je izvor informacija, niti je ponuđeno opravdanje zbog čega bi mediji uopće raspolagali rezultatima obdukcije te ih dijelili s javnošću.

 “U ovom slučaju ja javni interes ne vidim. Ovo je porodična tragedija, ljudima koji su iznenada izgubili voljenu osobu najmanje treba da im mediji zaviruju u život. Ako se već na kraju saznalo da je djevojka umrla od meningitisa, mogli su se pisati tekstovi o toj infekciji, opasnostima, uzrocima, simptomima, uključiti medicinske radnike, bez povezivanja sa konkretnim slučajem”, navodi urednica eTrafike Vanja Stokić.

Je li publika samo konzument informacija?

Iako najveću odgovornost snosi onaj ko vijest napiše i objavi, dio odgovornosti svakako pripada i publici. Upravo publika, svojim klikovima i interesovanjem, održava prisustvo ovakvih sadržaja u javnom prostoru. Informacija o smrti mlade djevojke sama po sebi jeste tragična i tužna, ali to ne opravdava pažnju koju dobivaju mediji koji na tuđoj nesreći grade čitanost. Čitatelji bi se, stoga, trebali zapitati zašto najveću pažnju poklanjaju vijestima koje, osim izazvane emocije – ili u slučaju crne hronike, drame – ne nude ništa više od prolaznog senzacionalizma.

 “Publika koja dijeli takve sadržaje pokazuje nizak nivo medijske i informacijske pismenosti. Umjesto da postave osnovna pitanja o izvoru, kontekstu informacije, korisnici često reaguju emocionalno i impulsivno dijeleći vijesti zato što su šokantne ili emotivno potententne – dirljive.  Time doprinose stvaranju lažnog osjećaja javnog interesa za temu koja nema društveni značaj, dajući ‘opravdanje’ i poticaj neodgovornim portalima da temu nastave pratiti, često uz bizarne informacije, koje karakteriše brutalan odnos naspram privatnosti, odsustvo saosjećanja i nedostatak potrebne diskrecije”, kaže Čičkušić.

Takva, medijski nepismena publika koju usmjeravaju emocionalne reakcije i društveni signali (broj lajkova, komentara, dijeljenja), ne zahtijeva profesionalne standarde i normalizuje neetične prakse, smatra naša sagovornica, a u konačnici, zahvaljujući tome mjera vrijednosti vijesti postaje viralnost, a ne istinitost i društveni značaj.

Stokić, s druge strane, ističe da publika ne bi smjela ostati samo pasivni posmatrač, već da bi trebala reagovati. Kada čitatelji poklone pažnju određenoj vijesti, ona se ubrzo pojavi i na drugim portalima – jer svi žele “svoj komad kolača”. Upravo zato, ako bi publika prestala nagrađivati klikovima sadržaje iz crne hronike i slične tekstove poput ovih koji se baziraju na tragedijama i zadiranju u privatnost, mediji koji zavise od broja pregleda morali bi potražiti drugačiji, kvalitetniji tip vijesti.

 “To mogu uraditi tako što pošalju email glavnom uredniku. Zatim, mogu da objave na svojim profilima kritiku upućenu takvim medijima, ali bez dijeljenja njihovog sadržaja. Njima je bitno samo da imaju veliki doseg na mrežama, tako da savjetujem da im se takve objave ne lajkaju i ne komentarišu”, ističe urednica eTrafike, portal koji je zabranio preuzimanje tuđih sadržaja i usmjerio se isključivo na autorske tekstove – s ciljem da doprinese očuvanju novinarstva zasnovanog na profesionalnim i etičkim standardima.

“Kada bismo svi zabranili prenošenje naših tekstova, onda bi mediji bili primorani da sami proizvode sadržaj koji objavljuju, što povlači veću odgovornost. I sada su oni odgovorni za sadržaj koji preuzimaju, ali se većina ponaša kao da nije, pa se dijele užasni sadržaji pod izgovorom ‘mi smo samo prenijeli’. Ne postoji tu ‘samo’. Čim nečemu daješ prostor i činiš ga vidljivim, ti si odgovoran, bez obzira na to što nisi autor”, dodaje Stokić.

Sve navedeno otvara pitanje na koje je teško dati odgovor – da li publika oblikuje medije ili mediji oblikuju publiku? Ako bi publika prestala čitati senzacionalističke sadržaje, bi li se mediji okrenuli kvalitetnijem novinarstvu? Ili, ako bi mediji prestali proizvoditi takve vijesti, bi li publika bila primorana mijenjati svoje navike i tražiti drugačije izvore informacija? Odgovor vjerovatno leži negdje između. Umjesto prebacivanja odgovornosti, i mediji i publika bi se trebali sresti na pola puta.

Mediji bi, za početak, vijestima iz crne hronike mogli davati širi kontekst – jer izvještavanje o ubistvima, samoubistvima, nasilju, tragedijama ili smrti u bilo kojoj okolnosti ne bi smjelo ostati na pukom prenošenju tragičnih činjenica. Vijest o iznenadnoj smrti mlade djevojke nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, ali bi mediji morali, umjesto njene fotografije i detalja iz života, govoriti o bolesti koja je bila uzrok, prevenciji, pregledima, simptomima itd. Mediji trebaju istražiti uzroke, analizirati posljedice, upozoriti javnost. Kada bi upozoravali, ukazivali na uzroke, analizirali posljedice, istraživali fenomene, uz čitanja, rastao bi i kredibilitet, a doprinijelo bi se očuvanju profesije.

Izostanak svega navedenog pokazao se u ovom slučaju izvještavanja o smrti mlade djevojke. Iako nije riječ o ubistvu niti o događaju iz crne hronike, način na koji su mediji pristupili temi bio je gotovo identičan — senzacionalistički, bez konteksta i bez poštovanja prema privatnosti i dostojanstvu preminule i njene porodice. Umjesto da javnost informišu na odgovoran i obazriv način, brojni portali su tragediju pretvorili u sredstvo za prikupljanje klikova. Takvim pristupom izgubila se osnovna svrha novinarstva: da obavijesti, objasni i doprinese razumijevanju, a ne da eksploatiše tuđu tugu i nesreću radi kliktabilnosti i viralnosti.