Pogibeljni mostarski krug
Političko savezništvo Dragana Čovića i Milorada Dodika, koje je opet dio šireg srpsko-hrvatskog geopolitičkog plana (snažno podržanog “mekom moći” Rusije u regionu), tvrde to ljudi koji imaju zrnce analitičke pameti i uvida, ne bi bilo moguće bez ključne uloge SPC-a i njegovog neprikosnovenog lidera, Vladike Grigorija, čija je neumjerena ambicioznost posljednjih mjeseci uzdrmala temelje autoritarne vlasti Aleksandra Vučića u Srbiji. “Grigorije je taj koji je Srbima ogadio Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu i u dogovoru sa svojim uzorom i promotorom crnogorskim vladikom Amfilohijem činio godinama sve da ih duhovno i politički veže sa “srpski svet”, reći će mi prije nekoliko nedjelja mostarski poznanik.
Napadi na nesretne Irmu Baraliju i Boško Čavar koje prilikom izbora gradonačelnika Mostara nisu htjele “ni tamo, ni vamo”, zamagljuje pogled na mnogo važniju, sudbinsku činjenicu: zatvoren je jedan dugačak, politički iscrpljujući, demografski pogibeljan krug, koji je počeo u aprilu 1992. godine susretom Karadžića i Bobana u Grazu. Danas se Mostar (i ne samo Mostar, naravno) nalazi na istoj polaznoj tački, samo sa drugačijim glumcima, ali istim zapletom i krajem, kako je pjevalo “Dugme” o onoj curi od koje “ipak poželi neko pismo”.
Jesu li “probosanske” političke stranke, u Mostaru i Sarajevu u proteklim godinama i decenijama mogle učiniti više na integriranju srpskih povratnika, na njihovoj ekonomskoj, socijalnoj, kulturnoj saomorealizaciji? Naravno da jesu, ali su se, baš kao i svugdje drugdje, pa i u Sarajevu, gdje nisu u stanju za 7 godina ispuniti obećanje i postaviti spomenik srpskim žrtvama pokolja na Kazanima, ponašale kratkovido, posesivno i, naravno, nacionalistički. Da li bi to bitnije promijenio po budućnost Mostara negativni “tok istorije” i destruiralo Čović-Dodikovo savezništvo? Ne bi! Dokazi za to se sami nameću. Deset godina, najmanje, traje bitka u Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona da se implementira 20 godina stara odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda, odnosno da se Srbi “legalizuju”, potvrde kao konstitutivni u toj političkoj zajednici. Još do toga nije došlo, kao što nije, niti će, doći u drugim županijama/kantonima sa dominacijom HDZ-a. Nije srpska u tome ni u jednom trenutku imala podršku Milorada Dodika, niti Banja Luke, ali jeste, pored ostalih, Milana Dunovića, potpredsjednika Federacije BiH koji je u nekoliko pismenih intervencija tražio da se ta diskuriminacija dokine.
Također, ne prođe ni nedjelja dana a da se Srbi u Drvaru ne pobune protiv “ustaških provokacija” i kantonalnih vlasti, ali svaki pokušaj u Federalnom Parlamentu prije dvije-tri godine da se smijeni srpki dopredsjednik, Drvarčanim Drago Puzigaća sprječavali su zastupnici HDZ-a BiH, pozivajući se na zaštiti vitalnog nacionalnog interesa.
Konačno, da se vratimo na početak teksta, kažimo da je supruga Velibora Milivojevića, ljekarka, zaposlena je u Kantonalnoj bolinici “Sjeverni logor”, dakle na “Istočnoj strani”, a neki tvrde da je i sam lider SNSD-a Mostara i zastupnik u Gradskom Vijeću Mostara (inače direktor bolnice u Nevesinju) bio “mušterija” da se u toj “bošnjačkoj” bolnici zaposli. Ali, očito, kao ni 1992. godine, lilčni interesi, socijalna sigurnost, integriranost.. sklonjeni su u drugi plan, podređeni su “globalnim” kretanjima, kumiru vitalnih nacionalnih interesia koji će se ponovo pokušati rješavati u srpsko-hrvatskom ključu… (Senad Avdić, Slobodna Bosna)
Velika istraga Tužilaštva KS: Iz investicijskih fondova izvučeno 100 miliona KM!
Tužilaštvo Kantona Sarajevo provodi veliku istragu u vezi sa organizovanim i privrednim kriminalom, povezanim sa tržištem dionica, potvrđeno je Inforadaru u ovoj instituciji. Dokazni materijal protiv više osoba i kompanija sažet je u već formiranom predmetu pod brojem: T09 0 KTO010400916.
Unazad godinama na tržištu vrijednosnih papira odvija se vjerovatno jedna od najvećih kriminalnih radnji u BiH. Sve se radi javno i putem berze na način da dobro organizirana grupa izvlači novac iz zatvorenih investicijskih fondova tako što prodaje likvidne dionice iz portfolija fondova, a za te pare fondovi po nalogu upravljača kupuju dionice dioničkih društava u vlasništvu pojedinaca iz te grupe ili drugih investitora koji su spremni da učestvuju u kriminalnim operacijama.
Prije toga se dionice društava koje će biti prodane fondovima podignu na višestruku cijenu u odnosu na nominalnu ili knjigovodstvenu vrijednost. Tržišne vrijednosti zapravo i nema, jer se sve trgovine odvijaju između povezanih lica kojima je nalogodavac, na neki način, vlasnik tih dionica koje trebaju biti prodane fondovima. Praktično, te dionice sa višestruko nerealnim vrijednostima mogu se tretirati kao mjenice bez pokrića, koje se na kraju naplaćuju u zatvorenim investicijskim fondovima.
Podsjećamo, zatvoreni investicijski fondovi (ZIF) su organizirani kao dionička društva (d.d.), čijim se dionicama trguje na berzi, a koje osniva i s njim upravlja društvo za upravljanje investicijskim fondovima. Takve se dionice uglavnom trguju uz diskont na knjigovodstvenu vrijednost. (Istraživački tim Inforadara)
POVODOM OSMOG MARTA: Zaboravljena heroina Sabaha Čolaković
Sabaha Čolaković se emancipirala kad je bilo najteže, kad su protiv nje bili patrijarhalni odnosi, Gestapo, Abwehr, Ustaška nadzorna služba i četničke “Z” trojke.
Rođena je 1919. godine u Zenici. Neposredno pred rat bila je angažirana u Aktivu žena, zajedno sa skojevkama Helom Leki, Talinkom Tomšić, Radom Jeftić, Nadom Stojanović i Anom Štefani. Na samom početku okupacije, zajedno sa Seadom Škrgom i Salihom Bešlagićem učestvovala je u pripremama ustanka.
Tokom okupacije Bosne i Hercegovine održavala je i vodila pokret otpora u Zenici. Opisivali su je kao sitnu ženu, krhkoga zdravlja, ali uspjela je preživjeti sve “provale” partijske organizacije u Zenici i voditi glavnu vezu sa partizanskim jedinicama. Prikupljala je lijekove, štampala novine sa vijestima sa slobodne teritorije, uvezivala razbijene komuniste i simpatizere Narodno oslobodilačkog otpora. Cijelo vrijeme radila je pod velikim pritiskom. Zbog rudnika i željezare, Zenica je bila izuzetno važna okupatoru pa su na području maloga grada djelovale dvije obavještajne službe nacista, ali i ustaški I četnički obavještajci. Nisu je uspjeli uhapsiti iako su dva puta spremili zamku sa ubačenim agentima.
U ljeto 1943. godine, prešla je na slobodnu teritoriju i priključila se partizanima. U maju 1945. godine, Okružni komitet KPJ za Sarajevo, prekomandovao ju je u Sreski komitet Visoko. Pred kraj života bila je angažirana u radu sa sa ženama na terenu Breze. Na žalost, tamo je oboljela od teške upale pluća. Umrla je 1947. godine i sahranjena u Brezi.
Nikada nije postala narodna heroina niti se išta po njoj u Zenici zove. Pisao sam o njoj u knjizi “Moja Fabrika”, a u predstavi rađenoj prema motivima knjige rediteljica Selma Spahić dala joj je važnu ulogu. I ovaj Osmi mart koristim da podsjetim na nju. Ostali smo joj dužni. (Selvedin Avdić, Žurnal)
Mafja d. d.
Komemoracija u državnom kazalištu, dan žalosti u Zagrebu, zastave na pola koplja…, samo nekoliko sati nakon smrti njegova je gospođa pozvana da odabere grobno mjesto na najvećem zagrebačkom groblju, s obzirom da je obiteljska grobnica u Poganoj Vlaki, u Hercegovini, predaleko za njegove poklonike, pa se za to pobrinuo grad Zagreb, čiji su kopači, čistači, vrtlari u rekordnih tridesetak sati iskopali raku i betonirali grobnicu, na elitnom mjestu, uz ostale važne političke face, zatim asfaltirali prilazni put, posadili cvijeće, donijeli mramornu ploču… sve je obavljeno brzo i skupo, na račun građana, upravo onako kako bi On htio.
Naravno, na komemoraciji u HNK-u pojavila se društvena i politička krema, mada je isto kazalište, recimo, odbilo održati komemoraciju za glumicu Miru Furlan. Zbog epidemioloških mjera! Koje, podrazumijeva se, u zemlji koja funkcionira po principu kasti, ne važe kada je u pitanju kasta vladara i one strašne gomile njihovih slugu i obožavatelja. Koji su se stoga masovno, više od hiljadu njih, okupili na pogrebu naglo preminulog gradonačelnika Zagreba, Milana Bandića. I samo su se oni malobrojni, naivni kreteni, smjeli zapitati: a što je s epidemiološkim mjerama? Što s naredbom da na sprovodima ne smije biti više od 25 osoba?
Kada je prije pola godine umrla moja prijateljica i velika glumica Zoja Odak, koja je obilježila hrvatsko glumište i jugoslavenski film, na ispraćaju nas je bilo točno onoliko koliko je naredilo paratijelo, nazvano Stožer za obranu…, a ni komemoracija za glumicu nije nikada održana u njenom matično teatru u Splitu. Zbog epidemioloških mjera! Znam, znam, skroz su neprimjerene usporedbe ispraćaja glumica koje su širile granice slobode i umjetnosti sa slavljenjem čovjeka koji je Zagrebom, kao vođa corleonovske hobotnice, vladao 20 godina. Smrtonosno! I pretvorio ga, unatoč enormnom novcu iz proračuna, u zapuštenu provinciju, po mjeri svojoj i svojih poslušnih činovnika, koji se pak broje u hiljadama, po mjeri vladajuće političke korupcije i najboljih mafijaških običaja. Posmrtni rastanak s Milanom Bandićem, sva ona sila svijeta na njegovom pogrebu, premijer i ministri, doktori, umjetnici, sumnjivi bogataši i odvjetnici, svi koji su na neki način profitirali od njegove političke ili materijalne moći, natiskivanje i kršenje epidemioloških pravila – uz što će ministar zdravstva cinično komentirati kako virus ne skače skok u vis – sve je to bilo ukazanje primitivne, malograđanske države, njenih vođa koji otvoreno preziru građane, a obožavaju najgore među njima. (Heni Erceg, Mladina)
