Spin je mio iz kojeg god izvora bio. Mnogo se medijske i političke energije ulaže u lažne, neprovjerene i u konačnici – potpuno nebitne informacije

Jedan od interesantnijih primjera medijskog spina na najvišem državnom nivou desio se krajem oktobra. Ministar sigurnosti BiH, Dragan Mektić, na jednoj od svojih famozno dugih i od novinara obožavanih konferencija za štampu, u odgovor na optužbe Milorada Dodika o “Sorosevom finansiranju opozicije”, kazao je kako posjeduje “dokaze i snimke” o Dodikovoj saradnji sa Sorosevom fondacijom. Mektić je tada upitao da li Dodik želi da “objavljuje dokaze da je 1999. godine, zajedno s tadašnjim DOS-om, išao u Budimpeštu, u Hotel Hilton, na sastanke u vezi sa podrškom Sorosa opoziciji ovde, a jedan takav sastanak čak je organizovao u Laktašima”. Kabinet Predsjednika RS-a oglasio se momentalno putem, između ostalih,  Nezavisnih i njihovog portala, te je rečeno da “Milorad Dodik nikada, pa ni te 1999. godine o kojoj govori Dragan Mektić, nije imao sastanak sa američkim milijarderom Georgeom Sorosem”. Samo pažljivim čitanjem može se ustanoviti da Mektić i Dodik u biti govore o dvije potpuno različite stvari: dok je Mektić iznio tvrdnju o sastajanju Dodika sa predstavnicima Soroseve Fondacije Otvoreno društvo, Dodik se branio riječima da se nije sastajao sa Sorosem lično. Pritom, nemoguće je utvrditi da li je išta od ovoga činjenično tačno. Međutim, u situaciji u kojoj vlast u RS-u optužuje opoziciju koja iznosi kontraoptužbe o navodnoj saradnji sa stranim finansijerima, jedino pošteno bi bilo predočiti dokaze. Za stvaranje prostora za spin jednako su krivi i mediji, poput agencije Beta, koju je prenio srbijanski dio portala TV stanice N1. U članku objavljenom 20. oktobra, istina, stoji da je Mektić Dodika optužio za sastančenje sa Fondacijom Otvoreno društvo, ali naslov govori nešto drugo. Provokativno, a pogrešno sročen naslov “Mektić: Posedujem dokaze da Dodik sarađuje sa Sorošem” tako  je otvorio put ka promjeni kursa razmjene između ovog dvojca, a prosječnog čitaoca skrenuo sa onoga što je Mektić zaista kazao. Na kraju, demonizirani su opet i samo George Soros i njegova fondacija, koji su, čini se, postali uobičajeni krivci za sve nevolje bilo koje od tri etnonacionalne skupine u BiH.

Srednji prst

Ni federalni mediji nisu nas poštedili spina svojih omiljenih političara, te su se također bavili krajnjim banalnostima. Iako se odavno slegla prašina oko događaja od 25. avgusta, kada je u Sarajevu neimenovana američka državljanka uhapšena jer je pokazala srednji prst koloni automobila u kojoj se vozio Bakir Izetbegović, portali dva lista, Faktora i Dnevnog avaza, u proteklim danima opet su se bavili ovom temom iz samo prividno drugačijeg ugla. Krajem oktobra, na društvenim mrežama pojavila se fotografija Amerikanke na biciklu koja je pokazala isti prst koloni američkog predsjednika Donalda Trumpa, te je ubrzo postala viralna. Prvi je priliku za spin u ovome vidio Dnevni avaz, u članku od 30. oktobra naslova “Za razliku od Bakirovog slučaja, Amerikanka koja je pokazala srednji prst Trampu nije uhapšena!”, koji potpisuje E. Trako. U samom članku, najmanje prostora je dato Trumpovoj sada omiljenoj biciklistkinji, dok je veći dio teksta posvećen podsjećanju na Izetbegovićevu Amerikanku. Međutim, nije trebalo dugo da Faktor uzvrati. Šestog novembra, objavljen je članak “Žena koja je Donaldu Trumpu pokazala srednji prst dobila otkaz”. Činjenica jeste da Juli Briskman, kako se žena zove, nije uhapšena zbog srednjeg prsta Trumpu. Činjenica jeste da Juli Briskman jeste dobila otkaz nakon što se pohvalila vlastitom šefu da je na toj viralnoj fotografiji upravo ona. Međutim, više je nego evidentno da izdvojene činjenice mogu biti iskorištene da se implicira upravo samo jedno viđenje stvari i ubere još jedan – realno mali – politički poen za “svoju stranu”. Tako je, po sistemu “evo vidite da smo u pravu”, Faktor uspješno odbranio Izetbegovića i hapšenje Amerikanke iz avgusta ove godine radi iste stvari, dok je Avaz uspješno ukazao koliko je njeno hapšenje tada bilo pogrešno. Ili bar oni tako misle: niti se koga trebalo hapsiti radi banalne geste, niti je Briskman dobila otkaz jer je uvrijedila Trumpa, već zbog toga što je prekršila ugovor sa svojim poslodavcem, koji kaže da “aktivnosti na društvenim mrežama koje imaju diskriminatorni, vulgaran, zlonamjeran ili prijeteći sadržaj, koje se smatraju lažnim, koje stvaraju neprijateljsko radno okruženje ili imaju sličan neprihvatljiv sadržaj, neće biti tolerirane i bit će podvrgnute disciplinskim mjerama, koje uključuju i otpuštanje sa posla”. Dakle, problem nije u tome da je neko svojom gestom uvrijedio predsjednika; problem je kršenje odredbe ugovora, i toga bi u Faktoru trebali biti svjesni, ma koliko im spin bio mio. Baš kao što bi i novinari Avaza trebali biti svjesni da Trump nije bolji čovjek od Izetbegovića (a samim tim, Izetbegović najgori) zato što Briskmanovu nije dao uhapsiti.

Peglom u glavu

Hrvatski list 24sata je petog novembra putem svog portala objavio članak naslova “Udarila muža peglom u glavu jer nije dobio na kladionici”. Akteri: veseli Bosanci – Samir i Ganiba, lokacija: Sarajevo. Kako tekst, koji je u međuvremenu povučen sa portala 24sata  kaže, a pozivajući se na Dnevni list kao izvor (mada link ne vodi na bh. dnevne novine, već na portal čiji sajt u trenutku pisanja ovog teksta nije bio online), navodni Samir je pretrpio navodni teži potres mozga, “no ženu nije tužio jer ga ona uzdržava”. 24sata dalje tvrdi da Dnevni list piše “da ga je žena udarila jer mu je “dala zadnju marku za listić” i zato što vjeruje da će sljedeći put kad bude ispunjavao listić kladionice, a nakon potresa mozga, bolje razmišljati”, te da su ljekari sarajevske Hitne pomoći rekli da je “Samir došao u zadnji trenutak jer je izgubio puno krvi”. Naravno, kompletna vijest je lažna: u sarajevskoj Hitnoj pomoći nisu imali ni približno sličan slučaj, dok jednostavnom provjerom sličnog sadržaja na internetu može se ustanoviti da je vijest ponovo našla svoje mjesto na portalima nakon što je prvobitno još u julu objavljena na bh. satiričnom portalu Sarajevo365. Satiričnog članka na tom portalu više nema, međutim, portali poput Tračaj.me su vijest uredno potpisali i prenijeli sa dotičnim izvorom. Uredništvu 24sata se tako može poprilično zamjeriti na loše obavljenom novinarskom poslu, jer su dopustili da sumnjiva vijest iz faličnog izvora završi ne samo na njihovom portalu već i u printu. Razloge treba tražiti u činjenici da je u susjednim zemljama, posebno u Hrvatskoj, najlakše plasirati praktično nemoguće vijesti dokle god su akteri stereotipni “glupi Bosanci”. Logika je to kojom se čak i pri sinhronizovanju crtića u susjednoj zemlji za ulogu komičnog i blesavog lika najčešće biraju bh. glumci i/ili muzičari. Iako kompliment o vrhunskom humoru donekle godi, ovdje imamo očit primjer negativnog stereotipa čija je jedina svrha – da prodaje naslovnice.