Ko koristi termin genocidaši?
“Mome ocu su prebacivali kada je kazao mirno spavajte, neće biti rata. Onda je bilo rata. Ja to izgovoriti neću. Jer, ne ovisi to ni samo o Aliji ni o Bakiru”, izjavio je u intervjuu za O Kanal Bakir Izetbegović.
Još je dodao:
“Radije bih danas umro nego dopustio da genocidaši zavladaju dijelom Bosne i Hercegovine. To vam govorim danas, za ramazan”.
Nakon što je nedavno iseljavanje građana Bosne i Hercegovine uporedio sa egzodusom Jevreja, na našu veliku žalost Izetbegović se ponovo oglasio i pokazao da uvijek može gore. U desetak rečenica koje je izgovorio ima dovoljno spornih dijelova za nekoliko intervjua. Izdvojiću samo tri.
Recimo, termin “genocidaši” do sada su koristili SDA botovi na društvenim mrežama i to kada žele da uvrijede čitav narod i podignu nivo otrova nekakve facebook rasprave. Kada taj termin upotrijebi Izetbegović onda se s pravom može pomisliti da se radi o službenoj stranačkoj retorici i da se botovima upravlja iz jednog centra.
Onda, pominjanje ramazana, mjeseca darivanja, milosti i oprosta u ovom kontekstu trebalo bi da bude neprihvatljivo za svakog vjernika. Ali, zloupotrebe religije odavno su uvrštene u obavezan instrumentarij svakog nacionalističkog političara, vjerske zajednice u pravilu ne reaguju, tako da vjerujem da će reakcije i ovaj put disciplinovano izostati.
Svakako je najsporniji dio intervjua, naglašen i u većini naslova u medijima, taj da će Bakir Izetbegović lično stati pred ljude ukoliko dođe do ratnih sukoba. Ovdje se radi o širenju panike, pravnici bi rekli izazivanju opće opasnosti, jer on otvoreno poručuje da postoji mogućnost izbijanja ratnih sukoba u kojem će on predvoditi narod. Bez obzira na to što mi znamo o kako nepouzdanoj osobi se radi, ipak ne smijemo zaboraviti da je Bakir Izetbegović lider jedne od najjačih stranaka u BiH i “prvi u Bošnjaka”. Zbog toga se niti jedna njegova izjava ne može tek tako zanemariti. Uznemirenje miroljubivog dijela javnosti zbog njegovih riječi stoga je sasvim opravdano. Mislim da je paniku osjetio čak i onaj ratoborniji dio stanovništva. Sigurno su im se smrzle dimiskije u zraku kada su čuli ko bi ih predvodio u tom eventualnom ratu. (Selvedin Avdić, Žurnal)
Blagoslov i prokletstvo granica
Mjesec travanj je prepun datuma koji bude sjećanja iz prošlosti. Navest ćemo one najznačajnije: 10. travnja 1941. godine uspostavljena je Nezavisna država Hrvatska, najstrašnije institucionalno zlo na ovim prostorima. U istom mjesecu, 22. travnja, obilježava se i proboj posljednjih zarobljenika iz ustaškog logora Jasenovac, a istog datuma grad Banja Luka se prisjeća oslobođenja od ustaško-nacističkog režima 1945. godine. Početkom travnja (6. 4.) sjećamo se i partizanskog oslobađanja Sarajeva od njemačko-ustaške okupacije 1945. godine, ali istodobno i početka velikosrpske agresije na taj grad 1992. godine, agresije iz koje će nastati Daytonskim sporazumom legalizirano i legitimizirano najveće institucionalno zlo u suvremenoj Europi – Republika Srpska. Istog datuma, 6. travnja 1941. godine, nacisti su bombardirali Beograd. U travnju su se 1993. godine na isti dan (16. 4.) dogodila i dva stravična zločina u sukobima između Hrvata i Bošnjaka – Ahmići i Trusina.
Upravo u mjesecu opterećenom datumima koji podsjećaju na ratove, bombardiranja, logore, masakre, stradanja i patnje ljudi, pojavio se fantomski „non-paper“ s novim prekrajanjem granica na području bivše Jugoslavije. Ne zna se iz čijeg dijaboličnoga uma dolazi taj „non-paper“, ali njegovi kreatori su uspjeli u svom naumu: ponovno se u javnom prostoru govorilo o sukobima i ratovima. Racionalniji i trezveniji dio balkanskih političara nije tom dokumentu pridavao značajniju pozornost, ali on je svejedno uzburkao južnoslavensku političku scenu, otvorio pandorinu kutiju povijesnih sukoba i još jednom podsjetio da se ovdašnji političari nisu oslobodili balasta i mentaliteta rata.
Povijest ljudskog roda je u određenom smislu i povijest granica i razgraničenja. Granice su uvijek postojale. Ljudi ih doživljavaju kao zaštitu i sigurnost, ali i kao prepreku da se slobodno kreću. Granice imaju to dvostruko iskustvo i koliko god dio ljudi priželjkivao dokidanje granica, one su naprosto nužne i u individualnim i u kolektivnim odnosima. Granice su uvjet čovjekove slobode, čuvaju ljude od međusobnog maltretiranja, pljačkanja i protjerivanja. Austrijski filozof K. P. Liessmann je prije desetak godina napisao niz kratkih eseja o pohvali granici (Lob der Grenze), shvaćenoj u najširem smislu tog pojma, dakle, ne samo u političkom – o granici između bitka i ništavila, života i smrti, moći i nemoći, o granici humanog, podnošljivog… Tko god misli da granice treba ukloniti, smatra Liessmann, makar to bilo i iz dobrih razloga, ne razumije funkciju i značenje granica i riskira da čovjekov život i njegov odnose pretvori u kaos. (Drago Bojić, Tačno.net)
Panika na evropskoj desnici
Izbor Bidena zadao je fatalni udarac usponu nacionalističke, rasističke desnice u Europi, na čijim su islamofobičnim tonovima zapadno-balkanske političke elite vidno okuražene, radikalizirale svoju retoriku i prepoznale šansu da sve nije gotovo dok stvarno nije gotovo – što je filozofija „dovođenja raspada Jugoslavije do kraja“, koju je tviterski sažeo Janša.
Usplahirila se i Rusija. Lavrovljeva sumanuta i besmislena posjeta krajem prethodne godine, a potom ruske prijetnje Sarajevu zbog NATO integracija, jasni su indikatori nervoze u iščekivanju poteza Washingtona. U strahu su velike oči, pa tako Sarajevo – ničim izazvano (ovdje ne želim ni pominjati glupave, nezrele, pubertetske reakcije nekih sarajevskih političara koji su trijumfalno mahali Bidenovim trijumfom) – postade toliko veliko i moćno da prijeti ratom i slabom Srbijom, da samo što nije unitariziralo Bosnu.
Retorički transfer koji prati ove turbulencije, što diskurs o secesiji i prijetnji raspadom BiH pretvara u mirotvornu i ekonomsko-prosperitetnu bajku s ružičastim završetkom, dio je političke strategije kojoj je za cilj obeshrabrivanje, odvraćanje američke administracije od pokušaja da promijeni status quo. Izmaštanom i napuhanom prijetnjom Sarajeva koje sanja o slaboj Srbiji želi se zamagliti itekako realan plan koji se realizira već duže vrijeme – plan proizvodnje slabe i nefunkcionalne BiH, a snage opstrukcije prikazati kao mirotvorne. (Asim Mujkić, Inforadar)
Ideološka bitka za fudbal
Kako odrediti šta je dobar fudbal? Ovde ne govorimo o dobroj fudbalskoj utakmici, već o fudbalu kao sportu. Da li je za fudbal kao sport dobro da postoji mali broj klubova čije fudbalske predstave značajno odudaraju od ostalih i plene mnoštvom umešnih poteza? Ili je, pak, bolje da se igra veliki broj zanimljivih i uzbudljivih utakmica čiji kvalitet neće biti spektakularan? Kao što vidimo, od ideologije ne možemo pobeći.
Pogledajmo još jedan primer. Jedan od autora tvrdi da je formiranje košarkaške NBA lige učinilo košarku boljom. Godinama unazad na svetskim prvenstvima najbolji tim Sjedinjenih Država (tzv. dream team) neprikosnoveno je dominantniji od svih ostalih. SAD zato često, sa dozom nipodaštavanja, na prvenstvo dovodi osrednje igrače. Da li je za košarku kao sport dobro da postoji ekipa koja je nepobediva? Ili, u nešto umerenijoj formi, da li je dobro da postoji mali broj takvih ekipa? Siguran sam da ima ljudi koji u ovome ne bi videli ništa problematično. Nije li uzbudljivije, reći će oni, gledati mali broj kvalitetnih utakmica, nego gomilu amaterskih. Zašto je, uostalom, važno da se svi bore za titulu ili imaju pristup elitnom rangu?
Setimo se, kada razgovaramo o opravdanosti formiranja fudbalske Superlige, mi sve vreme, na simboličkom nivou, zagovaramo određenu viziju pravednog društva. Ako u prethodnom pasusu na mesto fudbala dođe društvo, pitanje se svodi na izbor između demokratije i oligarhije. I to pre svega u ekonomskoj sferi. Pitamo se, dakle, da li je za društvo bolje da postoji pravična i ujednačena raspodela koja proizlazi iz moći radnika da odlučuju o važnim ekonomskim pitanjima, pa i po cenu manje efikasnosti, ili bi trebalo svu moć prepustiti maloj grupi ultrabogatih koji će nas postrojiti i tako maksimizovati ukupan profit. Izbor koji je pred nama nije naučni, već vrednosni. Vreme krize zahteva ideološke odluke. Pre nego što što ih donesemo u našim materijalnim životima, možemo se vežbati na fudbalu. Zato je važno reći glasno ne Superligi. (Miloš Janković, Peščanik)
