Spomenički zločini se nastavljaju

U Mostaru je srušen spomenik posvećen 77 igrača Veleža – partizana poginulih tokom Drugog svjetskog rata u borbi protiv fašista. Spomenik je podignut 1972. godine ispred stadiona Pod Bijelim Brijegom. Nakon rata, HDZ vlasti u Mostaru stadion su dodijelile novoformiranom klubu HŠK Zrinjski. Iako je među 77 poginulih partizana bilo pripadnika svih nacionalnosti, novi upravnici stadiona spomenik su oskrnavili dodajući mu nacionalna obilježja samo jednog naroda.

Povodom rušenja spomenika saopštenjem se oglasila uprava fudbalskog kluba Velež:

Ovaj spomenik nije bio tek obilježje jednog vremena, već trajni podsjetnik na hrabrost, žrtvu i ideale naših nekadašnjih igrača, ljudi koji su u najtežim historijskim trenucima stali na stranu slobode i pravde. Njegovo rušenje predstavlja ne samo čin nepoštovanja prema Veležu kao sportskom kolektivu, nego i grub udar na historijsko pamćenje grada Mostara i antifašističku tradiciju koja je duboko utkana u njegov identitet.

Iz uprave HŠK Zrinjski do pisanja ovog teksta nema nikakvih informacija o rušenju spomenika, ali može se pretpostaviti kakvo bi njihovo objašnjenje bilo.

Lokalni portal Hercegovina.in, koji redovno prati sva dešavanja oko tog kluba, pa i radove na rekonstrukciji stadiona, objavio je kratki tekst o rušenju spomenika, sa naslovom “Kultna fontana na stadionu HŠK Zrinjski otišla u zaborav”. Dobro ste pročitali – spomenik poginuloj mostarskoj mladosti nazvan je fontanom!

Ovako glasi ta vijest, koju prepisujem bez ikakve intervencije:

Na stadionu HŠK Zrinjski osim izgradnje istočne tribine vrše se i radovi ispred svlačionica kluba. Naime, prostor koji vodi prema samom terenu dosta je skućen za veliki broj vozila koja zbog prirode posla moraju da budu što bliže terenu. Prije svega misli se na vozila koja vrše prijenos utakmica, hitne pomoći, policije i vatrogasaca. Upravo zbog nedostatka prostora ljudi zaduženi za održavanje stadionu odlučili su danas da uklone fontanu koji se nalazio nedaleko od svlačionica.

Obratite pažnju na omašku – “fontanu koji se nalazio”. Može se pretpostaviti da je nastala tako što je prvobitno stajala riječ “spomenik” koja je naknadno izmijenjena u “fontana”. Na taj način novinari ovog portala, urednici, vlasnici, nalogodavci, finansijeri, neko od njih ili svi zajedno, pokušali su umanjiti razmjere sramnog vandalizma. Spomenik je bio simbol antifašizma, požrtvovanosti, humanizma, časti, herojske mladosti…, kada je sveden na fontanu, bezobrazno i brutalno oduzeta mu je sva simbolička vrijednost, postao je samo bezvrijedna prepreka za nesmetan protok saobraćaja. Tada spomenik, pretvoren u gomilu betonske šljake, može nekažnjeno da “ode u zaborav”, kako piše u naslovu teksta. Stari je to, podli trik, uvijek efikasan u zatiranju neprijatelja, kad se ljudi dehumaniziraju, ideologiji oduzme suština, a simbolima značenje, zamagle se razlike između istine i laži, dobra i zla.

Dan prije rušenja, u Mostaru je održana komemoracija za žrtve Holokausta. Na komemoraciji je govorio i gradonačelnik Mostara Mario Kordić koji je rekao:

Odajemo počast i onima koji su u vremenima mraka sačuvali svjetlo ljudskosti, ljudi koji su pomagali drugima znajući da time riskiraju vlastiti život. Njihova hrabrost nas podsjeća da pojedinac, čak i kad se čini nemoćnim, ima moć učiniti ispravno. Naša je dužnost da istinu prenosimo mladim ljudima, ne kao daleku povijesnu lekciju, nego kao upozorenje koje je uvijek aktualno. Ako Mostar danas želi biti grad budućnosti, onda mora biti grad sjećanja, grad koji jasno kaže “nikad više nikome”.

Tekst ovog govora pronašao sam na istom portalu koji spomenik naziva fontanom. Zbog toga ne znam da li je govor kompletan ili je pasus izvučen iz konteksta, ali na osnovu njega ne može se zaključiti ko su “oni” o kojima govori gradonačelnik, “oni” koji su sačuvali ljudskost i riskirali život da bi pomogli drugima.

Najistaknutiji među takvima, barem na području Mostara, bili su igrači Veleža, njih 77 partizana. Ali, gradonačelnik njih nije pomenuo. Nejasno je onda o čijoj hrabrosti i ljudskosti govori gradonačelnik, ali je sasvim u pravu kada tvrdi da bez sjećanja Mostar ne može biti grad budućnosti. Jer, najčasnije istorijsko razdoblje na ovim prostorima jeste antifašistička borba i to nikakav revizionizam ne može promijeniti – žrtve su prevelike, zasluge ogromne. Partizanski spomenik nije bio “daleka povijesna lekcija”, on je bio istina i upozorenje, o kojima Kordić priča, ali je ipak srušen. Ako se šutke pređe preko toga i takva gadost nekažnjeno dozvoli “nekome”, onda Mostar nije grad koji može reći “nikad više nikome”

Preživjeli igrač Veleža Meho Trbonja sjećao se kako je generacija Veleža iz 1937. godine, iz koje potiče 77 igrača, bila veoma talentovana, da je svaki od njih bio majstor. Pričao je da bi taj tim, da ga nije spriječio rat, bio među najboljim u Evropi. Na žalost, svoju veličinu sportisti su dokazali na teži način – u borbi protiv fašizma, u kojoj su dali svoj život. Ne smiju biti zaboravljeni. Inače će se opet “gusta magla spustiti”.

77 partizana – igrača Veleža

Aleksandar Alagić

Armin Altarac

Nikola Antelj

Enver Arpadžić

Nijaz Bajat

Slavko Balać

Mladen Balorda

Muhidin Bašagić

Ilija Bašić

Slavko Bašić

Karlo Batko

Ahmet Brkić

Hamdija Brkić

Hivzija Brkić

Osman Brkić

Muhamed Čerkić

Jusuf Čevro

Alija Ćišić

Hakija Derviškadić

Afan Dizdar

Alija Drače

Mahmud Đikić

Atif Đikić

Esad Fejić

Ešref Fejić

Mile Filipović

Asim Frenjo

Osman Grebo

Jusuf Hadžiomerović

Muhamed Hadžiomerović

Velija Hujdur

Alija Humo

Šerif Husrefović

Milan Ivetić

Džemal Kajtaz

Kosta Kaličin

Miko Kahmi

Mehmed Kapić

Božidar Karan

Alija Kazazić

Mihajlo Kisić

Mirko Konjevod

Enver Lakišić

Sveto Lukić

Henći Mandelbaum

Oskar Mandelbaum

Mustafa Milavić

Risto Milićević

Šefik Obad

Mustafa Pašić

Salko Pezo

Ahmet Pintul

Teofik Puzić

Milan Rajković

Ibrahim Raljević

Ranko Slijepčević

Reuf Slipičević

Ahmed Spužić

Mehmed Šabić

Nebojša Šain

Jakov Jaša Šantić (golman)

Mehmed Šapuh

Slavko Šipovac

Ahmed Ševa

Stjepan Šulentić

Mehmed Taso

Bogdan Tepešić

Ilija Terzić

Avdo Trbonja

Bećir Trbonja

Savo Turanjanin

Predrag Vasić

Marko Vučijak

Slobodan Vuković

Hasan Zahirović Laca

Ljubo Zelenika

Reuf Zubčević

Vječna im slava i hvala! (Selvedin Avdić, Žurnal.info)

Vodni bankrot

Sredinom studenog, dok se u Brazilu održavala međunarodna konferencija o klimatskim promjenama, predsjednik Irana Masud Pežeskian izjavio je da će glavni grad “trebati preseliti na drugu lokaciju”. Pritisci na tlo, infrastrukturu i vodne resurse toliki su da preseljenje prijestolnice “više nije pitanje izbora nego obaveza”, izjavio je Pežeskian i objasnio da Teheran na pojedinim mjestima tone i 30 centimetara godišnje. Rekao je i da loše upravljanje i pretjerana izgradnja uništavaju tokove podzemnih voda pa je “nesrazmjer između potražnje za vodom i njezinim resursima dosegnuo točku pucanja”.

Potkraj siječnja ove godine, dok se slijegala prašina nakon golemih protuvladinih protesta u kojima su poginule tisuće ljudi, Teheran je i dalje lipsao pod teretom okolišne krize, jer glavni grad i ostatak zemlje žive šestu uzastopnu godinu rekordne suše, uslijed koje je ugrožena i poljoprivreda.

Zbog međunarodnih sankcija iranske vlasti već duže vrijeme nastoje razvijati samoodrživu proizvodnju hrane, pa se većina vode troši upravo na poljoprivredu. Izgrađeni su deseci brana kojima su poremećeni prirodni tokovi rijeka, a rezervoari se zbog suše ne uspijevaju puniti. Politika samodostatne poljoprivrede rezultirala je sve većim pritiskom farmera na podzemne izvore, kojih je dobar dio zbog toga također iscrpljen. Iranci su tako zaglavili u začaranom krugu konstantne nestašice uslijed koje sahnu nasadi pistacija i žitarica, a trećina ukupnog stanovništva živi na područjima “vodnog stresa”, zbog čega izbijaju i protesti.

Kako to obično biva na klimatskim samitima i općenito, ova vijest kod većine svjetskih lidera nije rezultirala odgovarajućim kognitivnim procesima i političkim odlukama. Sjedinjene Države izašle su iz međunarodnih klimatskih institucija i sporazuma kako bi američka industrija fosilnih goriva mogla i dalje nesmiljeno crpiti naftu i plin te time i pogoršavati klimatsku krizu, a predsjednik Donald Trump Iranu konstantno prijeti vojnom intervencijom, ljudskom aktivnošću koja je zaslužna za oko pet posto globalnih emisija stakleničkih plinova.

Nakon što je uspostavio kontrolu nad Venezuelom kako bi se dočepao i njezine nafte, početkom siječnja Trump je najavio da će šapu staviti i na “komad leda” Grenland, otok koji čuva otprilike deset posto ukupnih svjetskih zaliha pitke vode.

Tijekom 2022. i 2023. godine više od 1,8 milijardi ljudi živjelo je u uvjetima suše, a sukobi s tim povezani u kontinuiranom su i oštrom porastu od 2010. Te ih je godine zabilježeno dvadesetak, a samo 14 godina kasnije više od 400

Institut za vodu, okoliš i zdravlje Sveučilišta Ujedinjenih naroda (UNU), akademske grane UN-a iz koje je Trump nedavno povukao članstvo SAD-a, u siječnju je objavio istraživanje pod naslovom “Global Water Bankruptcy” (Globalni vodni bankrot: Živjeti preko mjere naših hidroloških sredstava u postkriznoj eri). U izvještaju se konstatira i potkrepljuje saznanje da je planet Zemlja ušao u razdoblje “globalnog vodnog bankrota”, pa se stoga više ne bi trebali koristiti nešto blaži termini kao što su “vodni stres” i “vodna kriza”.

“Stres opisuje visoki pritisak koji je još uvijek reverzibilan, a kriza opisuje akutne, vremenski ograničene šokove. Vodni bankrot treba biti prepoznat kao specifično postkrizno stanje u kojemu su akumulirana šteta i prekoračenja ugrozili kapacitet sustava da se oporavi”, objasnili su UN-ovi stručnjaci u uvodu svog istraživanja. Navode i da je uslijed dugotrajnog i pretjeranog crpljenja “prirodni vodni kapital” – rijeke, jezera, vodonosni podzemni slojevi, močvare, tla i ledenjaci – oštećen do te mjere da više ne postoje realni izgledi za njegov oporavak.

Ta “nova vodna realnost svijeta” u izvještaju se naziva “antropogenom sušom” jer je uzrokovana dugotrajnim ljudskim djelovanjem. O tome najplastičnije svjedoči statistika o crpljenju slatke vode za potrebe poljoprivrede, industrije i domaćinstava kroz stoljeće; godine 1900. ta je količina iznosila oko 700 milijardi kubnih metara godišnje, a sada iznosi 4.000 milijardi, pri čemu tada nije bilo trajnih klimatskih promjena.

Sve više velikih svjetskih rijeka, poput Inda, Žute rijeke u Kini, te Eufrata i Tigrisa u zapadnoj Aziji, ne uspijeva doći do mora, nabrajaju znanstvenici, a više od polovice najvećih svjetskih jezera od ranih 1990-ih kontinuirano gubi vodu. U posljednjih pola stoljeća nestalo je 410 milijuna hektara močvarnih područja, što je površina usporediva s onom Evropske unije, a posljedični financijski gubici ekvivalentni su zajedničkom BDP-u 135 najsiromašnijih zemalja svijeta.

Oko 70 posto najvećih svjetskih podzemnih tokova pokazuje znakove dugoročnog propadanja, a uslijed njihovog crpljenja dolazi do slijeganja tla. Tim je procesom zahvaćeno gotovo pet posto kopnene površine Zemlje, a osim Teherana, gradovi koji tonu su i Ciudad de México, Jakarta, Manila, Lagos i Kabul. Od 1970-ih godina nestalo je više od 30 posto ukupne mase glečera, a više od polovice poljoprivrednog zemljišta umjereno je ili ozbiljno degradirano. Salinizacija, industrijsko i rudarsko zagađenje sve više izvora vode čine neupotrebljivima, pri čemu se čak 70 posto sve slatke vode koristi za poljoprivrednu proizvodnju.

Također, podaci pokazuju da su se populacije divljih životinja u svim ekosustavima u posljednjih pet desetljeća smanjile za oko 73 posto, a populacije kralježnjaka koji žive u slatkovodnim ekosustavima čak 85 posto, što je najoštriji pad od svih kopnenih i morskih populacija. Suše dovode do sve češćih i sve razornijih šumskih požara te izloženosti sve većeg broja ljudi tim požarima. U najvišu kategoriju, koja obuhvaća više od 85 milijuna ljudi, spadaju Rusija, Indija i dijelovi Afrike.

“Globalni dokazi pokazuju da je planetarno ograničenje pitke vode prijeđeno”, navodi se u izvještaju, a dva osnovna elementa ciklusa slatke vode – “plava voda”, koja označava površinsku i podzemnu vodu, i “zelena voda”, odnosno vlažnost tla, gurnuta su preko ruba sigurnog funkcioniranja. Pritom gotovo tri četvrtine svjetskog stanovništva živi u državama koje se klasificiraju kao nesigurne ili kritično nesigurne kada su u pitanju vodni resursi.

Oko 2,2 milijarde ljudi nema siguran pristup pitkoj vodi, 3,5 milijarde nema pristup sanitarnim sustavima, a četiri milijarde barem jedan mjesec godišnje živi u stanju oskudice vode. Tijekom 2022. i 2023. godine više od 1,8 milijardi ljudi živjelo je u uvjetima suše, a sukobi s tim povezani u kontinuiranom su i oštrom porastu od 2010. Te ih je godine zabilježeno dvadesetak, a samo 14 godina kasnije više od 400.

“Nitko ne može sa sigurnošću reći u kojem će trenutku cijeli sustav kolabirati”, rekao je Kaveh Madani, voditelj istraživanja i UNU-ovog Instituta za vodu, okoliš i zdravlje. Zbog svega ovoga “postojeći načini i politike upravljanja vodnim resursima nisu dorasli strukturnoj prekomjernoj eksploataciji, ireverzibilnosti i rastućim rizicima društvene nestabilnosti i konfliktima povezanima s vodnim bankrotom”.

Upravljanje stoga zahtjeva prelazak s kriznog upravljanja na upravljanje bankrotom. To znači da prioritet više nije “povratak u normalu”, već sprječavanje buduće nepopravljive štete, rebalans prava i potraživanja nad preostalim degradiranim kapacitetima, transformiranje razvojnih modela i sektora koji intenzivno koriste vodu i podrška pravednoj tranziciji za one koji su najviše pogođeni.

U posljednjih pola stoljeća nestalo je 410 milijuna hektara močvarnih područja, što je površina usporediva s onom Evropske unije, a posljedični financijski gubici ekvivalentni su zajedničkom BDP-u 135 najsiromašnijih zemalja svijeta

Izvještaj se bavi i stanjem vodnih resursa u velikim gradovima, koji se posljednjih godina sve češće suočavaju sa situacijom da gradski vodovodni sustavi nisu sposobni održavati stabilnu opskrbu većine stanovništva. Takve kratkotrajne situacije nazivaju se “nulti dan”, a zabilježene su u gradovima kao što su Teheran, Cape Town, indijski Čenai i São Paulo. Neprofitna novinarska organizacija Watershed također je nedavno istraživala ovaj problem i izradila atlas sigurnosti vode, između ostalog i u gradovima.

Prema njihovim saznanjima, čak polovica od stotinu najvećih gradova svijeta ima visoke razine vodnog stresa, a 38 gradova smješteno je na područjima ekstremno visokog stresa. U posljednju kategoriju spadaju Peking, New York, Los Angeles, Rio de Janeiro i New Delhi, dok London, Bangkok i Jakarta spadaju u nižu kategoriju “visokog stresa”. U ovim velikim metropolitanskim zonama živi oko 1,1 milijarde ljudi, čija bi stvarnost uskoro mogla postati ili je već postala stanje “nultog dana”, privremenih prekida opskrbe pitkom vodom.

Kada je u pitanju evropski kontinent, odvojeno istraživanje objavljeno prije dva mjeseca također pokazuje da veliki dijelovi evropskih vodnih rezervi presušuju. Istovremeno, pojavljuju se i sve veće razlike unutar kontinenta jer sjeverni i sjeverozapadni dijelovi Evrope, primjerice Skandinavija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Portugal, postaju sve vlažniji, dok južna i jugoistočna Evropa postaju sve suše.

U pitanju je zajedničko istraživanje Sveučilišta u Londonu (UCL) i spomenute istraživačke mreže Watershed, a temelji se na usporedbi satelitskih snimki zaliha vode diljem kontinenta u razdoblju od dva desetljeća. Znanstvenici su zasebno analizirali zalihe podzemne vode i ukupne zalihe, te došli do zaključka da na većini lokacija podzemnih voda postoji trend trajne iscrpljenosti.

Na mapi koju je objavio britanski list Guardian tako je vidljivo da je većina evropskog kontinenta, izuzev dijelova sjeverno od Njemačke, dijelova UK-a, Irske i dijela Portugala, “u crvenom”, što znači da se zalihe podzemnih voda kontinuirano smanjuju, od jedan do više od deset milimetara godišnje. Upravo su podzemne vode ključan resurs jer su otpornije na klimatske promjene od površinskih voda. No tijekom ekstremno obilnih kiša, koje su sve češća posljedica tih promjena, zalihe podzemnih voda zapravo se smanjuju.

Stanje podzemnih voda od kritične je važnosti jer u većini članica EU-a upravo od njih dolazi 60 i više posto vode koja se koristi u javnim vodovodima i preko 30 posto vode za poljoprivrednu proizvodnju. Istraživači su ustanovili i da se u posljednjih 20 godina ukupna potrošnja površinske i podzemne vode diljem EU-a smanjila, ali se crpljenje iz podzemnih izvora zapravo povećava, a ti su izvori ujedno i najugroženiji. Pritom je stanje vodovodne infrastrukture diljem Unije izrazito loše; gubici vode do kojih dolazi zbog loših cijevi variraju od osam pa sve do 57 posto u pojedinim članicama.

Autori upozoravaju da će sušni trendovi imati negativne učinke na čitav evropski kontinent, naročito u smislu sigurnosti hrane s obzirom na to da je industrijska poljoprivreda neravnomjerno raspoređena. Ujedinjeno Kraljevstvo, primjerice, velik dio povrća i voća uvozi iz Španjolske, gdje će suše biti sve češće.

“Ova vrsta klimatskih utjecaja kojima već dugo svjedočimo diljem globalnog juga, od južne Azije pa do Afrike i Bliskog istoka, sada je mnogo bliže kući”, rekao je Mohammad Shamsudduha, stručnjak za krizu vode i smanjenje rizika na UCL-ju. On stoga upozorava da je hitno potrebno poboljšati upravljanje vodnim resursima, ali i pribjeći nekim “novim, pa i nekonvencionalnim” idejama, poput “žetve” kišnice na područjima i u razdobljima obilnih oborina.  (Tena Herceg, Novosti)

Od Vidovdana do Sretenja, i nazad

Jedna budalasta izjava o času od pola sata privukla je pažnju, i ozbiljni, dobronamerni ljudi počeli su o tome da manje-više utemeljeno razgovaraju. Aleksandar Baucal, jedan od njih, u svojoj je pravovremenoj reakciji odmah podigao ogradu: možemo i o času od pola sata, ali ne s ovim vlastima i ovim ministrom, pa dakle ni s Vučićem (od koga je krenulo); svi oni su tu priču o školi otvorili da bi skrenuli pažnju s mnogo važnijih tema i u vezi sa školom, ali i u vezi s politikom i društvom u našoj zemlji uopšte.

U pravu je Baucal, bilo je to skretanje pažnje. Samo što se pokazalo kao uspešno. I Vučić sada nastavlja da – udara po školi (kao da nije bilo dovoljno). Utisak je da je pronašao novi zlatni rudnik budalaština za zamajavanje žitelja Srbije. Ako je prošlo to sa pola sata, ako su se ljudi, među njima i – nazovimo ih tako – okoreli prosvetni profesionalci na to upecali, zašto da menjam mamac, mora da tako razmišlja. I evo ga s novim budalaštinama: deca ne znaju kada je bila Kosovska bitka… ali znaju da se… ko god, kladi u milione.

Pa onda ide jedan više narativni, anegdotski deo: ja ih pitam (misli na decu) gde vi to učite, a oni kažu, ima sve na internetu. A škola, je l radite vi nešto u školi… nastavlja svoju pedagošku propedeutiku Vučić. I brzo je zaključuje: s tri godine sam znao kada je bila Kosovska bitka. Ne treba se tome čuditi, tako rade svi laici (umalo da napišem lažovi, a sve kao da izbegnem uvredljive reči kao „ignorant“ i „amater“, što Vučić jeste, u svemu), uzmu sebe za meru stvari i tako sude o svemu o čemu inače pojma nemaju.

Shvatimo te gluposti za trenutak ozbiljno, kao što su mnogi progovorili ozbiljno o pola sata časa. Kako Vučić zna šta deca znaju ili ne znaju? Ne, recimo, neka deca (ona sa kojima je razgovarao, na primer), nego baš sva deca. Isto važi i za pola sata časa, kao i za klađenje – ko je uradio istraživanje, na kom uzorku, ko je sastavio pitanja i sa kojim ciljem? Na sve to, Vučić kaže – ja sam pričao. Evo, i ja ću da kažem – i sâm sam pričao, deca imaju pažnju i za više od 45 minuta, i bez greške deklamuju važne datume iz domaće istorije.

Ne moramo više da budemo ozbiljni, barem kada komentarišemo Vučića. Nešto drugo je važno, i to u najmanje dve ravni. Prvo, režim s Vučićem na čelu i dalje misli da je nacionalizam u Srbiji tako jak da se njime ovde još mogu zaluđivati ljudi i dobijati izbori. Drugo, Vučić je otkrio školu kao temu koja tišti ljude i sad će da gazi i po temi i po samoj školi (kao da dosad nije). I jedno i drugo treba da nas brine. Jedino tu zabrinutost mogu da ponudim kao objašnjenje/opravdanje za to što se ovde uopšte bavimo onim što Vučić govori.

1.

Dakle, nacionalizam – džabe studenti obeležavaju (ako se to tako kaže) Savindan, Sretenje, Vidovdan… Džabe nose ikone, krstove i srednjovekovne barjake (ali ne i zastave, nikako, recimo EU). Džabe im njihovo vatreno i izričito rodoljublje, jer izgleda da u Srbiji ima još onih koji su spremni da poveruju Vučiću kada kaže da mnogi među studentima ne znaju kad je bila Kosovska bitka. Ja sam pak siguran da to zna svaki student i kada bismo ga probudili i pitali u – proverbijalnih – pola noći.

Ne samo što Vučić uprkos njihovim barjacima, ikonama, krstovima, vidovdanima, šajkačama, te vatrenim rodoljubivim govorima… može da kaže da oni o srpskoj istoriji toliko pojma nemaju da ne znaju ni zašto je važan Vidovdan, nego još računa da ima onih koji će to prihvatiti zdravo za gotovo. Prepešačili studenti Srbiju uzduž i popreko, zvonili i kucali od vrata do vrata, i kao da još nisu uspeli sve, ali baš sve u Srbiji da uvere u svoje rodoljublje i u autentičnost svog Vidovdana.

Da li bi to oni sad trebalo da prestanu da nose sve te nacionalne đinđuve kao dokaze svog rodoljublja, je l to hoću da kažem? Ne. Nikako. Treba da nose šta god pomisle da bi voleli da ponesu. A šta će zaista poneti ne sme zavisiti od toga šta im neko o tome kaže. Naprotiv, sami treba da procene šta ima smisla da nose. Ja razumem njihovu potrebu da se patriotski potvrde; znam i da je u Srbiji ulaznica u javni prostor izgovaranje floskula o Kosovu. Ali, tome nije tako slučajno.

To je nametnuti takozvani dominantni javni diskurs, to jest domaća opštevažeća mera legitimnosti i kredibilnosti, naravno, lažna, kvazimera. A da nije na stvari autentično rodoljublje, nego čista zloupotreba patriotskih osećanja, ne mora se pokazivati samo činjenicama o stanju na Kosovu i doprinosu tekućeg režima da to stanje bude takvo kakvo jeste. Uzmimo samo tu puku laž ili – da budemo fini – neproverenu tvrdnju da deca i mladi ovde ne znaju kad je bila Kosovska bitka.

To je tako teško i zamisliti, pa kada neko to izgovori, na tu kvazitvrdnju moramo odgovoriti zgražanjem i odmah pomisliti da niko to ne bi izgovorio da zaista nije istina. Ali, pošto obuzeti pravedničkim patriotskim gnevom duboko udahnemo i smirimo se, razmislimo – što je uopšte važno da li neko zna tačan datum Kosovske bitke, to jest kada pada Vidovdan? Odnosno, ako i ne zna, šta to tačno govori o toj osobi? Konačno, zašto bi to bio ugoni kamen domaćeg identiteta i pogleda na svet?

Ni na jedno od ovih pitanja (pogotovo kad nam je datum Kosovske bitke na jedan klik na internetu) nema smislenog odgovora, jer su pitanja sama po sebi apsurdna. Ali studenti uporno nose nacionalne đinđuve i patriotski se dokazuju, što samo ide naruku režimu protiv koga su – u to nimalo ne sumnjam – najiskrenije i najpožrtvovanije ustali.

2.

Dakle, škola – treba strahovati da su joj dani u Srbiji odbrojani kada ju je Vučić uzeo u usta. Jer, kada se on na nešto obruši, od toga ne ostane ni kamen na kamenu. Evo, pogledajte pravosuđe. Ili, što je ostalo pomalo u drugom planu, zdravstveni sistem. Sećate se kako je u vreme korone Vučić brinuo o bolnicama i pacijentima. I, gde nam je danas zdravstveni sistem? To malo što je od njega ostalo, a to su uglavnom dobri lekari, Vučić gleda da razjuri i pregazi, da ne ostane više ništa.

Škola je u poslednjoj deceniji i po bila više puta pregažena, i ono jednom davno, kada su nastavnici štrajkovali pola godine, pa onda opet u vreme korone, pa posle 3. i 4. maja, i evo sad, u vreme velike pobune, kada su se škole i univerziteti pokazali kao ugaoni kamen na koji su se čvrsto oslonili pobunjeni žitelji Srbije. Ali, svaki put do sada, to su bile improvizovane mere, za jednokratnu upotrebu. Sad smo stigli u fazu sistemskog razaranja.

Od uvođenja obaveznog, jednog jedinog kompleta za grupu nacionalnih predmeta (ubiće nas Vidovdan), preko pola sata časa, do Kosovske bitke, prvog i drugog ustanka, bombardovanja Beograda (jer i to je kod Vučića u igri, pri čemu, verujem, da on ne misli na 6. april, nego na savezničko bombardovanje Beograda) – sve su to mere koje će uništiti domaće obrazovanje, i u tom smislu, Vučić je sa svojim kvazirodoljubljem gori od bilo kog zamislivog kolonijalnog upravnika.

Čitalac, moj vršnjak, seća se da se u socijalističkoj Jugoslaviji o kvalitetu škole govorilo takođe eliptično – recimo, kakve su to naše škole i šta se u njima uči ako deca iz njih izlaze a da ne umeju redom da nabroje sedam partizanskih ofanziva. Po analogiji, to bi bilo isto kao kada bismo danas pitali ko je na srpskoj strani bio na čelu konjanika, a ko na čelu kopljanika u bici na Kosovu. Ali, kao i sa pola sata časa, tako i sa tom bitkom, zahtev je ponižavajuće minimalan – reci mi kad je bio Kosovski boj i držaću te (ili neću) za rodoljuba.

Da privedemo kraju – Vučić bi da ceo učinak naše škole bude ono što je on naučio već sa tri godine. Kaže on, ja sam sa tri godine znao kad je bila Kosovska bitka, a sad to ne znaju ni studenti (e moj Vidovdane, e moje Sretenje). Sve sam izdajnik do izdajnika. Pa šta radite u školi – pita uzrujani Vučić. I vi, i vaši nastavnici. I sugeriše odgovor – oni bi, za razliku od mene, da se klade u srpske zemlje i prokockaju ih. Kao da to hoće da nam kaže.

I onda, ne pola sata časa, nego škole uopšte nisu nam potrebne. To je sledeći korak u Vučićevoj reformi obrazovanja. Tako govori napredni trogodišnjak, pošto je već u ranom detinjstvu savladao sve što je potrebno da zna predsednik Srbije. (Dejan Ilić, Peščanik)